31.12.2008., srijeda
23.12.2008., utorak
Kako je bijeli labud postao crni a da sam to nije znao - kraj
|
Šesti dio : Epilog I tako su se Simonu otvorila vrata. Crni su ponovo došli tražiti Simona. Ovoga puta Simon je istupio "Idem k vama" rekao je. Bijelo Jato šutjelo je. "Idem k vama ali tražim da kad prođe zima i kad prestanem plesati da dobijem mjesto Pomoćnika Vođe". Crni su pristali. Ionako još nisu imali Vođu, a kad ga nađu neka Vođa onda razmišlja o Pomoćniku i neka on to rješava. Bijelo je Jato nakon smrti Crnog Vođe dobilo malo više prostora. Bolje rečeno iskoristilo je paniku Crnog Jata i proširilo se po Jezeru. Nikoga nije bilo da ih otjera. Nikog organiziranog naime nije bilo da im to zabrani. Mislili su "ako Simon ode Crnom Jatu možda će nešto moći učiniti za nas", isto su mislili što je i Simon pomislio kod prve ponude da prijeđe Crnom Jatu. Zima će proći. Hrane će bit. Simon više neće morati svaki dan plesati. Onda će biti na položaju Pomoćnika pa će se vidjeti. A do druge zime svi se mogu organizirati i pokušati nastaviti život na Jezeru u zajednici, a ako to ne uspije mogu se pripremiti za Put na Jug. I tako je Simon otišao. Još je malo plesao za Ljude te hranio Crno Jato i sebe. Bijelo je Jato živjelo od ostataka koje bi Ljudi donijeli, no nisu više dolazili u tako velikom broju odkad Simona nije bilo. A onda je došlo proljeće. Hrane je bilo posvuda. Nije ju trebalo zarađivati plesom i predstavama. Crno je Jato izabralo novog Vođu. Simon mu je bio Pomoćnik. Zaboravio je Bijelo Jato. Za njega je sada postojalo samo jedno Jato. Jato Labudova. Možda je to i dobro. A možda i nije. Bijelo i Crno Jato žive na Jezeru. Jezero više nije lijepo i ugodno za život kakvo je bilo prije, dok su ga nastanjivali samo Bijeli Labudovi i Male Patke. Ali živi se. Bijelo je Jato naučilo : gledaj u nebo i prati znakove. Nikada se nemoj opustiti i prepustiti ugodi. Čuvaj ono što imaš , jer preko noći možeš to izgubiti. Crno Jato nije ništa naučilo. Oni kakvi su bili takvi će i ostati. Zauvijek. Možda jednom odu. Možda im Jezero dosadi. Možda nemiran duh i divlji instinkt pobijedi, te odluče letjeti na neku drugu Rijeku i neko drugo Jezero. Možda. Do tada... -kraj- |
Kako je bijeli labud postao crni a da sam to nije znao - 3.
|
Crni Labudovi zauzeli su Jezero. Prošla su dva dana. Prošao je zatim još jedan tjedan. Stvari su se postavljale na svoje mjesto. Jezero je bilo puno Crnih Labudova. Bijeli su bili na obali.U međuvremenu sakupili su svoje Jato. Oni koji su bili na otočiću uspjeli su se uzdignuti i preletjeti vodu te doći do obale. Oni koji su bili na Jezeru uspjeli su se dokopati obale. Svi su se našli na okupu na lijevoj strani. Patke su , onako male , uspjele pronaći prostor i doletjeti Jatu Bijelih Labudova. Bili su zajedno i to je za sada bilo najvažnije. Bio je tu i Stari Vođa i njegova žena Sara. Bila su sva mladunčad i njihove majke. Bio je tu i Simon. Bio je i Novi Vođa. Izbrojali su žrtve. Bilo je 3 mrtva labuda, dvije mrtve labudice. Bilo ih je i ranjenih. Rane su kod dva labuda bile teže, bilo je upitno hoće li preživjeti. Pogotovo sada kada su i Ljudi bili u čudu i šoku i kada im nisu mogli pomoći. "Što ćemo?" upitaše Vođu. "Ostat ćemo za sada. Ostat ćemo i čekati. Imamo jedan dio jezera, onaj na kraju, tamo ćemo se nastaniti. Čekat ćemo nema nam druge. Ljeto je na izmaku ne možemo ići na Put. Prekasno je. Jedino što nam preostaje je da za sada nekako preživimo zimu, bit će puno teže ali imamo još jedan mali dio jezera. A onda , kada zima prođe , vidjet ćemo što će biti i kako će biti, onda ćemo odlučivati. Za sada nam je prvi cilj da ostanemo zajedno, da se ranjeni labudovi oporave i da mladi narastu dovoljno veliki da bi mogli krenuti na Put ako odlučimo ići ." rekao je Vođa. Složili su se. Bili su u prevelikom šoku da bi mogli kretati na Put.Za Put su potrebne pripreme. A oni se nisu pripremali. Nisu mislili da će morati ići. Mislili su da je Jezero njihov dom. Bili su presigurni. To je rekao i Pomoćnik Labud Simon "Bili smo presigurni. Nismo bili oprezni. Izgubili smo dom svojom krivicom. Trebali smo paziti, trebali smo obratiti pažnju na znakove. Trebali smo se pripremiti , trebali smo imati neki Plan", rekao je to pametno ali bilo je prekasno. Male Patke ostaju s njima. Dani su prolazili. Crni su labudovi naselili Jezero kao da je ono oduvijek njihovo. Nisu dirali Bijele Labudove. Nisu se uopće obazirali na njih. Što se njih ticalo Bijeli su Labudovi bili manje vrijedni, nisu bili nekakva velika snaga protiv koje bi se trebalo boriti, koju bi trebalo otjerati. Za njih su Bijeli Labudovi bili nužno zlo koje treba trpjeti. Okrenuti im leđa i ne obazirati se na njih. Tako su se dakle ponašali Crni Labudovi. Ostavili su mali dio Jezera na kojem Bijeli mogu biti, zaboravili na taj dio i krenuli su organizirati svoj život na dvije lokacije. Jedna lokacija Rijeka, druga Jezero. Bijeli su Labudovi naselili taj mali ostatak Jezera. Drugo im ništa nije bilo preostajalo. Tamo je bilo hrane, bilo je vodene vegetacije, moći će se prehraniti za sada, jedino što im je bilo malo prostora. Nisu više mogli kliziti po cijelom Jezeru. Nisu se mogli igrati. Nisu mogli letjeti kao nekad. Nisu imali slobodu koju su prije imali i na tako ružan način izgubili. Nisu mogli doći do Ljudi, morali su čekati da Ljudi pronađu njih. Letjeli su do Rijeke, ali i Rijeka je bila zauzeta. Letjeli su i tražili neko mjesto na koje bi mogli otići, no u blizini jedine dvije vode bile su Rijeka i Jezero. Jezero koje su bili izgubili i Rijeka koja nije davala dovoljno hrane a i bila je napunjena Crnim Labudovima i njihovim potomtsvom. Vrijeme je prolazilo. Jezero je bilo u potpunoj vlasti Crnih Labudova. Život je postao drugačiji. I za Ljude, i za Patke i za Bijele Labudove. Nekad mirno , uredno i ugodno Jezero postalo je pomalo divlje. Crnim je Labudovima Jezero bilo izvor hrane a ne Dom. Zato ga nisu ni čuvali niti brinuli o hrani. Kad je nestane, krenut će dalje. Kao što su uvijek i radili Crni Labudovi nisu bili lijepi za oko. Nisu bili ni pitomi. Naprotiv bili su bahati i neorganizirani. Jeli su hranu kao da im je zadnja. Nisu čuvali prirodu i izvore iste. Prema Ljudima odnosili su se ignorantski. Nisu ih primjećivali niti obraćali pažnju na njih. Ljudi su izgubili nježnost koju su osjećali kad su na Jezeru bili Bijeli pitomi Labudovi. Ljudi su bili u strahu od Crnih Labudova i okretali su glavu kad bi ih vidjeli. Nisu više ni dolazili na Jezero onako kao prije, niti su donosili hranu, niti dovodili djecu da vide Labudove.: "ne želimo da naša djeca gledaju Crne Divlje Labudove. Prestrašit će se. Ne želimo da naša djeca žive u strahu od životinja. Bolje je dakle da ne dolazimo". Četvrti dio : Početak suradnje Bližila se zima. Hrane je bilo manje. Dvoje ranjenih uginuli su. Ostali su prihvatili nametnuti način života i sa ciljem da opstanu, da prežive ovu zimu, prilagodili se lošim uvjetima. Ljudi su pronašli Bijelo Jato , pa su , rijeđe ali ipak, dolazili ih gledati. Razveselio ih je dolazak ljudi. "Našli su nas" rekli su, "donosit će nam hranu i kad zahladi i zaledi, preživjet ćemo." Crni su Labudovi malo pomalo počeli obraćati pažnju na događanja u kutku Jezera. Vidjeli su Ljude, vidjeli su da Bijeli opstaju. Da Bijeli ne odlaze. I dalje ih Bijeli nisu uopće zanimali no dolazak Ljudi i donošenje hrane bilo je previše interesantno za njihov opstanak da bi previdjeli tu činjenicu. Stoga je Vođa odlučio poslati delegata. Bio je to Labud Crno Krilo. Rekao je Bijelima "dat ćemo vam malo više prostora, dati ćemo vam još 20 metara Jezera ako hranu koju dobijete od Ljudi pola ostavite na hrpi nama". Bijeli se složiše. Ništa drugo nisu mogli. Više prostora znači malo više slobode. No sada je trebalo je od Ljudi iznuditi više hrane . Stoga su se odlučili taktizirati.. Kad bi došli Ljudi ostali Labudovi bi se razmaknuli i pustili bi Labuda Simona da klizi po vodi. Uvijek je prije bio uspijevao svojom ljepotom ostaviti bez daha svakog tko bi ga gledao, pa su računali da će tako biti i sada. Privući će Ljude a što više Ljudi privuku to će više hrane dobiti. Uspjelo je! Labud Simon svojom je ljepotom i svojim prekrasnim plivanjem, donosio hranu i svojem Jatu i Jatu Crnih Labudova. Pola -pola. Zima se vukla. Labud Simon hranio je i jedne i druge. Svojim je plivanjem i svojom neizrecivom ljepotom ostavljao je Ljude bez daha. Kasnije bi ušle i Patke. Patke su bile slatke pa su nakon Simonovog plesa na vodi, one izvele svoje nepodopštine i bila je to prekrasna predstava. Lijepa i vesela. Djeca su bila uživala. I svakoga dana Ljudi i Djeca vraćali bi se gledati Bijele Labudove, Simonov ples i nepodopštine Malih Pataka. Najvažnije je ipak , bilo to što su se Ljudi vraćali sa hranom. Donosili su glavice salate, razno zeleno povrće, zatim kruh za Patke. Pola se odmah odvajalo i odlazilo na kup za Crne Labudove. Druga polovica bi se pojela. Kako je zima išla svom kraju to je Simon postao sve umorniji. Nije lako svakoga dana brinut o hrani. Svakog je dana morao plivati i izvoditi ples i kad je bio umoran morao je stisnuti zube. Znao je da ih hrani i da ne smije stat. Ne smije osjetiti umor. Mora izdržati . Brzo će proljeće a onda će se odmoriti. Pa je nastavljao. Peti dio : Smrt Vođe Crnih Labudova Crni su Labudovi živjeli na račun Simonovog plesa i onoga što bi sami pronašli. Njihovo je Jato bilo puno veće nego Bijelo Jato i trebalo je više hrane. Simona su počeli uvažavati. Onako sa visina. Još uvijek su smatrali da je Bijelo Jato sramota za Labuđi Rod, jer je pitomo, no nisu mogli ne priznati Simonov trud. Nisu mogli ne vidjeti hrpu hrane koja ih je svaki dan čekala na istom mjestu. Svaki dan! Čak su počeli razmišljati da Simona pozovu i da na svom dijelu Jezera naprave predstavu za Ljude. Oni bi se razmaknuli , isto kao što se razmiču i Bijeli i pustili bi ga da pleše. Ljudi bi onda došli k njima i ostavili bi hranu. Mogli bi pozvati i Patke, mislili su. Onda bi Ljudi ostavljali hranu samo njima i ne bi morali dijeliti i zadovoljavati se samo polovicom od toga što Ljudi ostavljaju. Kada su Vođi rekli o čemu razmišljaju on se složio. "Izvrsna ideja. " rekao je. Međutim je Vođa do sada nešto bio naučio. Odgovornost koju je imao, a koju ispočetka nije shvaćao ozbiljno, naučila ga je da mora pregovarati. To je naučio tokom ovih mjeseci života na Jezeru. Rekao je "da. poslat ću pregovarača. Moramo im nešto ponuditi". "Nemože to tako" odgovorilo je Jato "što da im nudimo? Neka bude sretan da bude kod nas. Bit će hrane za njega, pa on najviše i dobije. On se najede. Što da im nudimo? Zašto da im nudimo? Prostor? Nemamo ni mi prostora dovoljno. Naše potomstvo raste, neće imati mjesta za njih ako Bijelima damo još prostora. Nemože. Ništa im nećemo nuditi". Vođa se nije složio ali je bio u manjini. Poslali su dakle delegaciju Bijelima i rekli "Dajte nam Simona. Vi ćete imati jednog manje za hraniti". Samo to su rekli. "I dajte nam Patke. Imati ćete još manje za hraniti". Bijeli su slušali zaprepašteno. Kako da daju Simona? Pa Simon ih sve hrani! Simon je Bijeli Labud. Simon je njihov. Kako misle "dajte nam Simona?" Odbili su. I Simon je bio u izaslanstvu na razgovoru sa delegacijom Crnih Labudova. On je Pomoćnik Vođe. Simon je već bio jako umoran. I on je u početku sa zaprepaštenjem i gnušanjem slušao "ponudu". Međutim, kad je prošlo malo vremena počeo je razmišljati ovako "umoran sam. Zima je dugačka, ne mogu više svakog dana plesati. Zar nitko ne može pronaći neki drugi izvor hrane? Ja ću ubrzo pasti od umora. Dok drugi odmaraju i samo gledaju ja plešem. Nitko ne razumije da mi snaga kopni da me obuzima umor. Ako proljeće brzo ne dođe ne znam što ću. " ispočetka je mislio tako a onda su mu došle i druge misli "da odem Crnima? Tamo ću bar dobiti hranu za sebe, neću morati dijeliti sa Jatom. Dat ću Crnome Jatu ono što trebaju dobiti a ja ću pojesti ostalo. Plesati ću ples na vodi za njih a onda ću biti slobodan." Posramio se tih misli, posramio se što misli o izdaji i što želi otići ali moramo ga razumjeti, bio je umoran i već pomalo razočaran. Shvatio je da ako on prestane plesati svi će ostati gladni. Postao je malo ljut jer su se svi bili oslonili na njega i skoro da više i nisu bili tražili druge izvore hrane. "A sigurno ima i drugih izvora. Samo, svi su se ulijenili. Svi su se oslonili na mene i ne traže druge načine da dođu do hrane." "Kad bih otišao među Crne Labudove tada bih možda mogao napraviti nešto za Bijelo Jato" smirivao je samoga sebe još uvijek posramljen što je mislio na izdaju i što nije razmišljao da bez njega Bijelo Jato neće preživjeti "Možda bi mogao razgovarati sa Vođom nakon nekog svog plesa kad dobijem dosta hrane i kad ovaj bude zadovoljan, pa tražiti još prostora za Bijelo Jato." Pokušavao je tako svoju želju da ode zakamuflirati u nešto dobro. Prešutio je te misli, posramljen i sve bi bilo na tome i ostalo da se nije dogodila nesreća. Vođa Crnog jata naglo je uginuo. Letio je distancu od Rijeke prema Jezeru, razmišljajući pri tome o stotinu stvari, jer je u zadnje vrijeme bio preopterećen i nije vidio drvo. Zaletio se u drvo, glava mu se rasprsla i na mjestu je ostao mrtav. Našli su ga iduće jutro. Pokopali su ga uz sve počasti. I ostali obezglavljeni. Crno Jato, kako smo već bili rekli , nisu bili zajednica. Bili su skupina individualnih Crnih Labudova, koji su se pronašli slučajno, negdje u zraku, a koje je na okupu držao samo zajednički interes za hranom. I ništa više.Nisu bili organizirani. U zadnjih par mjeseci Vođa je bio uspio održati Jato na okupu jer im je ponudio izvor hrane. Čak je bio i pokušavao napraviti neku zajednicu od njih, jer mu je polako počela sjedati u glavi misao da ako se sam želi održati na položaju Vođe mora uza sebe imati organizirane Labudove. Ako želi ostati na Jezeru i Rijeci, a da ne mora Letjeti put Juga onda mora urediti život svih Crnih Labudova a i sebe na način da život na toim mjestima bude i moguć. Negdje duboko u njemu bila se razvila i klica poštovanja prema Bijelim Labudovima. Možda bi , da je poživio , uspio pomiriti Bijele i Crne Labudove i možda bi uspio organizirati život na Jezeru i Rijeci tako da svi mogu živjeti zadovoljno, no sudbina je htjela drugačiji razvoj događaja. Nakon smrti Vođe Crnih Labudova nastala je blaga panika u njihovim redovima. Nekima je bilo žao, no većini je bilo svejedno. Njima je to sve bilo samo dodatno opterećenje. Sad moraju tražiti drugog Vođu, moraju na sastanke. Moglo bi se dogoditi da i sami moraju biti Vođe a to im se nije dalo. Iznad svega cijenili su svoju slobodu i svoj hijerarhijski način života. Oni koji su bili na vrhu htjeli su nekoga tko će preuzeti odgovornost na najgornjoj razini a da to ne budu oni sami. Oni koji su bili pri dnu, nisu ništa drugo htjeli nego hranu i slobodu. Nikakve odgovornosti nitko nije htio. Ni nikakve sastanke, ni nikakva razmišljanja niti promišljanja. Htjeli su živjeti kako im se živi. No morali su se sastati i morali su naći nekoga Vođu. Nekoga tko bi bio taj koji će ih držati na okupu i koji će prihvatiti njihove odluke i preuzeti odgovornost za te odluke. Pri čemu su htjeli da vlast ipak ostane njima u rukama a i da hrane ima, da ne moraju za nju previše raditi i previše misliti. Takva je bila kolektivna svijest Crnog Jata. ...to be continued... |
22.12.2008., ponedjeljak
Kako je bijeli labud postao crni a da sam to nije znao - 2.
|
"Ja bih mogao biti Vođa" pomislio je Simon. "Svi me vole. Omiljen sam. Dive se mojoj ljepoti. " Pa se tako Simon prijavio za Vođu. Međutim, bilo je tu još prijava drugih labudova. Vođa je razmišljao i razmišljao što da radi? Da li da sam odluči tko će biti Vođa ili da pusti jatu neka ono odluči? Napokon je sazvao sastanak i rekao "Odlučio sam da predložim labuda koji će me naslijediti. Ako se Jato složi sa mojom odlukom to će biti u redu, ako se ne složi onda neka Jato izabere svoga novog Vođu, ja se poslije više neću miješati. Dakle, ja predlažem da za Novog Vođu izaberemo Labuda Velana. On je , po mom mišljenju vrlo odgovoran. Dovoljno je star i prošao je Put na Jug, a to znači da će znati voditi Jato u slučaju da se mora otići sa Jezera. Zatim, njegova brzina leta je velika i ima muževnu snagu. Osim toga Labud Velan je komunikativan a to su osobine koje Vođa mora imati. Ja sam svoje rekao. Vi odlučite što ćete i kako ćete. Da li ćete prihvatiti moj prijedlog ili ćete odlučiti za nekog drugog." Simon je bio malo razočaran. "Pa i ja imam komunikativne sposobnosti. Pa i ja brzo letim. Pa i ja sam prošao Put na Jug. Zašto Velan, zašto ne ja?" Međutim, volio je i cijenio Vođu pa je stoga prešutio svoje nezadovoljstvo. Čekao je da Jato odluči. Nije se htio nametati. Jato je odlučilo. Prihvatit će prijedlog Vođe. I sami su bili najviše na strani Labuda Velana za izbor. On je najbrži od svih njih. Dosta je skroman i nikada se ne stavlja u prvi plan ali kad malo bolje razmisliš vidiš da sve što je Vođa rekao stoji. I da je Vođa u pravu. Velan je prihvatio dužnost. Ali je rekao "meni treba Pomoćnik. Ja ću se brinuti za vanjsku stranu našega života, no mi treba netko tko će se brinuti o Jatu. O njihovim potrebama. O njihovim zadovoljstvima. O nezadovoljstvima. Moram imat nekog pomoćnika. Jato je veće nego što je bilo kad je Vođa bio preuzeo dužnost. Duplo je veće i neću moći sam. Osim toga tu su i Patke. I Ljudi. Prije nismo imali komunikaciju sa drugim ptičjim vrstama. Niti sa ljudima. Sada imamo. I moramo to uzeti u obzir. Ljudi nam donose hranu. Ovisni smo o njima zimi. Patke su ovisne o nama. Proširilo se Jato, proširile su se dužnosti Jata, neću moći sam nikako neću moći sam. " Simon je rekao samom sebi :"Pa da. To je posao za mene. Ja ću biti Pomoćnik". Pa se ponovo prijavio. Prihvaćen je za pomoćnika jer su ga voljeli, a osim toga vjerovali su da takav, prelijep kakav je neće imati problema sa članovima Jata. Labudice ga vole, labudovi nisu ljubomorni. Ili barem nisu pokazivali da su ljubomorni na njega. " Jato ga je jednoglasno prihvatilo za Pomoćnika. Život Labuda na Jezeru nastavio se. Bio je to lijep život. Sa Ljudima i Patkama imali su dobre odnose. Međusobno su se podržavali i sve u svemu bilo je lijepo. Prošla je još jedna sezona. Drugi dio : Crni Labudovi Dok su tako Jato Bijeli Labudovi stvarali svoj život na Jezeru, dotle su se u okolini Jezera događale promjene. Bijeli Labudovi nisu bili svjesni tih promjena. Zamjećivali su neke znakove, ali oni nisu bili dovoljno jaki i dovoljno česti da bi izazvali oprez. Crni su Labudovi doletjeli iz Dalekih Krajeva. Stali su blizu Rijeke. Naselili su Rijeku. Jednog je dana Crni Labud Izviđač krenuo u redovno izviđanje. Primijetio je jezero. Vratio se te rekao Vođi : "U blizini je jezero. Jezero je bogato hranom. Jezero je bogatije i ljepše nego što je Rijeka. Život je ugodniji. Ima otok. Ima ljudi. Ljudi hrane Labudove. Mi bismo se mogli preseliti na Jezero. " Jato Crni Labudovi nisu bili zajednica. Bili su sakupljeni odasvud, nisu bili jedinstveni. Izabrali su Vođu tek tako, tek da ih netko vodi, ali nisu poštivali njegov autoritet. Nisu imali povjerenja jedni u druge. Često su bili gladni. Nisu si međusobno pomagali, mnogi od njih nisu se međusobno ni poznavali. Ali ostajali su zajedno zato što bi svaki sam propao. Ovako, bilo je neke šanse za njih da opstanu. Vođa se isprva nije obazirao na postojanje Jezera i na riječi Izviđača. Na Rijeci njemu je bilo dobro. Volio je divlje vode, volio je što ga Rijeka nosi i što se može prepustiti struji. Volio je slobodu koja mu je Rijeka davala. Ostali članovi također su imali nešto divlje u sebi. Nisu voljeli ugodnost koju donosi život u zajednici. Bili su slobodnjaci. Nisu voljeli zajedništvo, nisu imali osjećaje odgovornosti prema drugim članovima, niti su ih željeli imati. Svatko je bio slobodan doći i otići kada i kako bi se njemu sviđalo. Hrana se nije sakupljala zajednički nego svako za sebe. Ako bi se gnijezdili ti Labudovi bi odlazili i napuštali Jato. U Jatu bi preko ljeta ostajali samo Labudovi koji se ne gnijezde. Njima je takav život odgovarao. Takvi su bili. Međutim Vođa se ipak jednog dana uputio da vidi to Jezero. Preletio je čitavo jezero, zamijetio je otok na sredini, vidio je Bijele Labudove, vidio je Patke. Vidio je hrane u izobilju. Vratio se na rijeku i rekao sam sebi "Mi se ovdje mučimo i patimo sa hranom, a na Jezeru je puno više hrane nego na rijeci. Rijeka nam daje slobodu ali jezero daje veću mogućnost prehrane. Trebali bismo imati i Jezero za sebe. Trebali bismo imati i Rijeku i Jezero. Mi smo veliko Jato i mi se moramo prehraniti. Oni ja Jezeru su neki patuljasti, čudni labudovi. Bijeli. Bijele nikad nisam volio. Oni su previše uredni. Previše pitomi. Previše mi idu na živce. Oni su kao odgovorni, da moš misliti. Došli su i naselili Jezero, kao da je ono njihovo. Ne može to tako, Jezero mora biti naše, mi imamo uostalom veća prava na njega!". "Oni su tamo nezakonito. Ne pripada Jezero njima" nastavio je razmišljati "Došli su i naselili prostor koji nije njihov. I uzimaju hranu svima. I nama. Našu hranu nam uzimaju" bio je sve ljući i ljući. "Nemože to tako. A samo ih pogledaj kakvi su. Klize po onom Jezeru, igraju se s Patkama, upucavaju se Ljudima, umiljavaju se, prodaju se a sve samo radi malo hrane. Oni su sramota za Labuđi Rod, njih treba potamanit, treba ih maknut. Mi se ovdje patimo. Nama je teško. Nama je najteže" završio je svoje misli Vođa Crnih Labudova i krenuo u akciju. Sazvao je za sutra sastanak svih crnih labudova koji su živjeli na Rijeci. Sutradan, točno u podne sakupiše se Crni Labudovi na obali Rijeke. Vođa je stao u sredinu. Počeo je čvrstim glasom "Čujte Labudovi. Ovdje se dogodila velika nepravda! Izviđač mi je prije jedno mjesec dana napomenuo da u blizini ima jezero i da na tom jezeru ima Jato bijelih labudova. Provjerio sam točnost njegovog izvješča, preletavao sam danima Jezero i došao sam do ovog zaključka : Jezero treba nama! Mi smo brojniji, mi smo veći, nama treba više hrane! Bijeli su Labudovi zauzeli Jezero, oteli su ga iz naših ruku tako reći. Bijeli Labudovi nemaju prava tamo živjet niti tamo bit. Stoga predlažem da mi imamo i Rijeku i Jezero. Rijeku nećemo ostaviti jer ona je naša sloboda. A Jezero ćemo imati zbog hrane. Sutra idemo svi na Jezero. Tamo će biti hrane za nas!" Netko se iz Jata usudio pitati "A Bijeli Labudovi?" "Što Bijeli Labudovi?" odgovori Vođa "Oni kako hoće. Ili neka odu negdje drugdje ili neka ostanu uz nas ako hoće, ali dobit će mali krak jezera i tamo neka budu da nam ne smetaju. Jezero je naše!". Jato se složilo. Dogovoreno je da sutra ranom zorom kreću na Jezero. Treći dio : Dan nakon dolaska Crnih Labudova Bijeli su labudovi u šoku. Jučer ujutro nebo se bilo zatamnilo. Podigli su glave da vide kakav je to oblak i imali su što vidjet. Nebo je bilo puno labudova. Crnih Labudova. Bijeli se Labudovi nisu bili prestrašili. Bili su pomislili :"prelijeću. Crni Labudovi prelijeću i idu tražiti Veliku Vodu. " Tako su bili pomislili ali su se prevarili. Crni Labudovi prekrili su nebo nad Jezerom. Taman kad su i Labudovi i Ljudi i Patke pomislili "sada će oni uskoro proći i otići dalje, sada će se nebo opet razvedriti" crni se oblak počeo naglo spuštati. Spuštao se polako, ali spuštao se sigurno i ciljano. Na jezero! Bilo ih je mnogo. Bilo ih je puno puno više nego bijelih. Duplo više nego bijelih. Troduplo više nego bijelih. Neizbrojivo više nego bijelih. Najednom , bilo ih je posvuda. Čitavo jezero bilo je crno. Bijeli su se bili naglo oporavili od iznenađenja te krenuli svako na neku stranu. Krenuli su se maknuti tom velikom oblaku. Krenuli su se sakriti. Krenuli su u svim smjerovima ne znajući u stvari kuda kreću. Ne znajući što hoće. Ne znajući što da rade. Patke su pratila Bijele Labudove u toj općoj strci i zbrci. Neke su zaranjale pa izranjale iz vode. Neke su pokušale roniti i tako doći do obale. Neke su pokušale uzletjeti. I neki labudovi pokušali su uzletjeti. Neki su okrenuli prema otićiću, drugi su okrenuli prema obali. Bio je to opći kaos. Jedina konstanta, bio je crni oblak. Direktan i neumoljiv. Na jezero! Prema jezeru! Dolje okomito i prema jezeru! Pregazi, zgazi, otjeraj, uhvati prostor, izbori se za prostor, izbori se za vodu! Ne zastajkuj! Idi ravno i izbori se za prostor na vodi! Otjeraj! Bijeli su bježali. Prema otoku, prema obali, prema bilo kojem dijelu gdje neće biti zgaženi. Neki su uspjeli uzletjeti. Većina ih je uspjela doći do obale. Obala je velika i oni su bili spašeni. Neki su pobjegli na otok. Neki su pali žrtvom Crne Horde. Oblak se je spustio. Jezero je postalo crno. Nastala je tišina. to be continued.... |
19.12.2008., petak
Kako je bijeli labud postao crni a da sam to nije znao
|
Priča o konkretnom čovjeku i konkretnoj ustanovi. Uvodni dio : Otkriće Jezera Bilo jednom jedno jezero. Srednje veliko jezero. Ni premalo ni preveliko. Na to su jezero jednog ljetnog dana , točno u podne, sletjeli labudovi. Jato bijelih labudova. Sletjeli su da se odmore dan dva, jer su već dugo na putu, a zatim, nakon odmora krenuli bi dalje prema Jugu. Znali su da dolazi Velika Zima i kretali su put Juga da nađu jezero ili veliku vodu koja neće biti okovana ledom. Ali dogodila se nesreća. Nepažnjom, Vođa Jata slomio je krilo kad je izašao na obalu i spotaknuo se o granu. Zatim ga je, dan nakon nesreće, ulovila jaka prehlada. Sa temperaturom. I grloboljom. Nitko, osim njega nije znao Put a Vođa je bio u takvom stanju da nije bilo govora da bi mogao letjeti. Morao je mirovati. Jato je bilo očajno. Bojali su se . Ako ubrzo ne krenu, zima će ih zateći na putu i neće uspjeti na vrijeme doći na Jug. Ako ostanu na jezeru zima će ih ubiti. Ako odu sami, bez Vođe , ne znaju put, mogu se izgubiti i može im biti još gore ako zalutaju. A i ne mogu ostaviti Vođu . Nikako ne mogu. On ih je vodio sve ove godine, bio im je i Otac i Majka, ne ostavlja se Vođa sam i bolestan. Stoga je Jato održalo sastanak i jednoglasno odlučilo da zimu ostanu na jezeru. Što bude bit će! Ili će cijelo jato preživjet ili će cijelo jato pomrijet. Ali ostat će zajedno. Zajedno su bili dosad, zajedno će biti i odsad. Kad mu je odluka prenesena Vođa se nije složio.Htio je da njegovo Jato preživi. Htio je da lete dalje sami. "Stići ćete do Juga" govorio im je. "Imate to u sebi, instinkt je to, dovest će vas do Juga". uvjeravao ih je. "Ja ću ostati, ozdraviti ću i vi ćete iduće godine doći po mene", preklinjao ih je. "Kako ćeš ozdraviti bez nas ? Tko će ti pomoći? Tko će ti donositi hranu?" pitali su ga. "Ne možeš preživjeti bez nas. Tko će te grijati? Kako ćeš zimi sam i bez hrane? Kako misliš ostati živ ?" bili su odgovori Jata. Prolazili su dani u raspravama i uvjeravanjima. Vođa protiv Jata. Vođa je na svojoj strani imao svoj dugogodišnji autoritet i podložnost Jata njegovim odlukama. Ali bio je jako bolestan. Nije imao snagu uvjerljivosti. Svaki put kad bi pokušao iznijeti dobar argument kašalj bi ga prekinuo. Pa se tako njegovo najjače oružje, glas , snaga glasa, bilo okrenulo protiv njega. I pobijedilo je Jato. Ostaje se! Što bilo da bilo ostaje se! Vođa se ne ostavlja! Preživjeti će zimu ako budu zajedno i ako joj se zajednički suprotstave, mislili su. Uvjeravali su sami sebe da će preživjeti no nisu u to vjerovali. Nadali su se da će preživjeti, htjeli su to , ali su se potajno svako u svojoj glavi pripremali za smrt. Od hladnoće. Ili od gladi. Htjeli su vjerovati da će zajedničkim snagama uspjeti, no bojali su se da to nikako ne mogu. Ako ih ne dotuče zima , dotući će ih glad. Ipak, odlučili su , što god da bude,Vođu neće ostaviti . Još je bilo ljeto. Jato je sada, nakon što je donijelo odluku o svojoj budućnosti, nekako odahnulo. Bili su spremni na to što ih čeka pa su svoju pažnju usmjerili na upoznavanje jezera i okoline. Zaključili su da je jezero ugodno za život. Bilo je toplo, u njemu je bilo dosta ribe. Vodene vegetacije za sada je bilo dovoljno. Bila je bujna u tom jezeru. Nisu gladni . I na suhom djelu bilo je hrane. Na sred jezera bio je otočić. Tu se mogu sakriti od zime, mislili su. A tu ima larvi i žaba i malih kukaca. Bilo je tu i kupača. Čitavo ljeto bilo je ljudi koji su se kupali i sunčali. Bilo je i ribiča. Rano ujutro i kasno navečer dolazili su ribiči, vadili svoje štapove i lovili ribu. Bilo je tu i šetača. I onih koji trče. I onih koji se voze biciklom. I onih koji se kupaju goli. I onih koji su vozili čamce. Sve u svemu , život na jezeru bio je zanimljiv i dinamičan. Vođi je svakim danom bivalo bolje. Toplina ljeta, svakodnevna pažnja, dosta hrane, ugodna voda jezera i mirovanje djelovali su.Slomljeno krilo polako se oporavljalo, prehlada koju je dobio na putu prošla je, samo ga je grlo i dalje boljelo. No u svakom slučaju išlo je prema ozdravljenju. Stigla je tako i jesen. Kupača je bilo sve manje, voda je postajala hladnijom. Do hrane je bilo teže doći, ali još uvijek bilo je dovoljno. Kupače su zamijenili šetači. Kupaće kostime zamijenile su veste i hlače. Nešto kasnije na veste su dodane jakne. Ribiča je bilo manje. Bilo je još onih koji trče, bilo je i onih koji voze bicikle. No sada su žurili. I bili svaki puta sve toplije obučeni. Kiše su postale hladnije a kišni periodi sve duži. Voda u jezeru sa svakom novom kišom postajala je malo manje topla. Bilo je još onih koji su veslali. Bilo je i ljudi no nitko više nije ulazio u vodu. Sada su stajali na obali i bacali kamenčiće. Ili samo šetali. Ili samo gledali u vodu. No nitko nije više ulazio. Oblačna neba postala su normalna pojava. Kišne oblake zamijenili su teški oblaci, sumorni, iz kojih je svakoga časa mogao početi padati snijeg. Bijelo Jato bojalo se toga. Najviše se bojalo dana kada će pasti snijeg. Bojalo se i onog dana kada će jezero zalediti. To će biti njihov kraj mislili su. Do sada su preživjeli. Kada bi pale one duge i hladne kiše otplivali bi do otoka, tamo se stisnuli jedni uz druge i tako se grijali. Kad bi nakratko izašlo sunce otplivali bi do sredine jezera i grijali se na suncu. Pokušavali su akumulirati toplinu. Tražili bi hranu tada i jeli. Nekako je išlo. Do sada su svi bili opstali. Samo da im je preživjeti zimu! Samo da je preživjeti snijeg. I led. Zatim je pao snijeg. Bilo je hladno. Bilo je užasno hladno. Voda u jezeru bila je hladna. Vodene vegetacije bilo je nekako sve manje i manje. No svejedno dok voda ne smrzne dobro je. Ima hrane. Imaju i otočić. Tamo se griju. Tamo uspijevaju pobijediti snijeg. No kako će pobijediti led? Kako će doći do hrane? Prolazio je dan za danom. Čekao se led. Svaki dan bio je praznik ako bi primijetili da leda još nema. Nema leda ima hrane! I onda... jedan je labud krenuo je prema obali. Vidio je nešto. Krenuo je hrabro sam. Na obali stajalo je ljudsko biće. U ruci je držalo malu glavicu salate. Pružio ju je labudu. Spas je stigao tamo gdje se najmanje očekivao! Svakoga dana otada do kraja zimskog perioda dolazili su ljudi i davali im hranu. Došlo je proljeće. S proljećem doletjele su i patke. Patke su prihvatile dominaciju labuđeg jata. Nije bilo nikakvih sukoba među njima. Patke bi zabavljale labude. Labudovi bi patkama pružali sigurnost a i bili su lijepi. Patke su voljele gledati ljepotu bijelih labudova. Voljele su gledati labudove kako plivaju.Ne! Nije to bilo plivanje! To je bilo umjetničko elegantno klizanje po vodi! Patke su htjele naučiti tako kliziti po vodi, tako kako labudovi to rade, ali nisu znale. Nisu mogle. Patke su htjele imati i onako lijepe dugačke vratove. A ne kratke kakve su same imale. Ovako ili onako bila je to lijepa i vesela simbioza. Bila je to zajednica labudova i pataka i dobrih ljudi. Život se na tom jezeru pokazao dobrim. A zatim ponovo ljeto. "Uspjeli smo! Preživjeli smo. Ne moramo letjeti na jug" pomislili su. "Možemo ostati ovdje i iduću zimu" bio je zajednički , još uvijek nesiguran ,zaključak. Jezero im se sviđalo. Sviđala im se klima, bilo je hrane, bilo je dovoljno sunca ljeti, malo leda zimi kako su uspjeli vidjeti , osim ljudi koji su ih hranili bila je i grupa ljudi ljudi koji su pazili na njih, da se ne ozlijede. Ako bi se koji labud ozlijedio dobri ljudi bi mu pomogli. Odvezli bi ga doktoru, doktor bi im previo rane a zatim bi ga vratili natrag k jatu. Protekla je još jedna zima , pa zatim još jedna i napokon odluka je bila definitivno donijeta i općeprihvaćena. Ostaje se na jezeru zauvijek! Jezero je njihov dom! Bilo je ugodno , bilo je lijepo. Jato Bijeli Labudovi bilo je prihvaćeno. Dobri ljudi su ih voljeli i brinuli o njima, patke su im postale prijatelji. Voda im je postala prijatelj. Počeli su poznavati njezinu temperaturu, njezine hirove, njezine promjene. Na otočić su se sakrivali, skupa sa patkama, kad bi lijevale kiše. Ili kada bi bilo prejako sunce. Ili kada bi došla hladnoća. Skutrili bi se zajedno i patke i labudovi i čekali da nepogode prođu. Sunce nikada nije bilo prejako, kiše nikada nisu predugo trajale, hladnoće nikada nisu bile opasno hladne. Sve je to brzo prolazilo , opet bi došlo ugodno vrijeme,pa bi Bijeli Labudovi i Male Patke izašle van iz skrovišta i nastavljale svoj život na vodi. Pojavila se i iduća generacija. Rađali su se prvi mladi. Bila je to prva generacija koja nije letjela na jug. Jezero je bilo ono što su znali. Njihov dom.Jedini. Njima poznat. Stariji Labudovi sjećali su se leta preko mora i zemalja, no mladi nisu znali za Let. Znali su za Jezero. Za dom Jezero. Prvi dio : Život na Jezeru Drugog ljeta u Novom Domu dogodilo se da je Vođa sakupio Jato. Pozvao ih je na sastanak i rekao :"Ja sam star. Vrijeme je da odem u penziju. Ne mogu više izvršavati dužnost Vođe. Još bih malo živio bez dužnosti i obaveza. Nađite drugog Vođu, a ja ću se sa svojom ženom Labudicom Sarom povući bliže otoku. Tamo ćemo bit u miru. Tamo se možemo odmarati, jer odmor nam treba.Bit ćemo dio jata, ali nećemo više biti na njegovom početku. Sad ćemo biti na kraju , na začelju. Gurat ćemo vas, nećemo vas više voditi. " Rekao je to umornim glasom. Bio je on umoran. Cijeli svoj život bio je Vođa. Labudovi se okupljaju zimi u jata. Ljeti se okupljaju samo oni koji se ne gnijezde. No Bijelo Jato, zahvaljujuć Vođi održalo se na okupu godinama. I oni koji su se gnijezdili i oni koji nisu bili su Jato. Bili su zajednica. No za to je bila potrebna velika snaga i uvjerljivost. Vođa ju je bio imao. Vođa je sada htio odmor. Htio se povući. Htio je biti uz svoju ženu Saru. Htio je još malo proživjeti bez te velike odgovornosti. Osim toga, krilo koje je bio slomio onog ljeta Velikog Leta nikada se više nije oporavilo i kad je pokušao letjeti nije to više bilo to. Nije mogao dugo letjeti. Još je uspijevao dostizati brzinu leta do 60 kilometara na sat ali se vrlo brzo umarao. Ne, nije on više za Vođu. Nije više Prvi u svemu. Još uvijek ima mudrost, još uvijek ima snagu uvjerljivosti, ali nema više snagu najjačeg mužjaka. Vrijeme je da mjesto prepusti drugom! U jatu Bijelih Labudova bio je jedan prekrasan labud. Taj je bio zaista prelijep. Njegovo je tijelo bilo savršeno. Glava mu je bila prekrasna. Odmalena je bio lijep a kako je rastao bio je sve ljepši i ljepši. Njegov kljun bio je poseban. Oblik glave bio je poseban. Tijelo je bilo posebno. Sve na njemu bilo je posebno. Svi koji su ga vidjeli govorili bi "kako prekrasan labud". Bijeli je Labud odmalena navikao da ga svi smatraju prekrasnim. On nije bio loš. Nije bio zločest. Samo se bio izdvajao od jata svojom ljepotom. Lijepi su bili i ostali labudovi no ovaj je imao nešto posebno u sebi. Pogledi su zastajali na njemu. Komentari su najčešće bili upućeni njemu : "lijepi labude". Plivao je elegantno. Izvio bi ponosno svoj dugačak vrat, glavu uzdigao pa je dolazila još više do izražaja. Kad bi zaplivao sve bi patke stale i sa divljenjem gledale u njega. I ljudi bi ostali bez riječi kad bi on plivao. Uvijek bi nastala šutnja kad bi on krenuo plivati. Šutnja divljenja. Labudice bi se počele meškoljiti ako bi doplivao do njih. Kad bi se pojavio nastao bi neki nemir. Labudice bi se uznemirile. Svaka bi počela nešto raditi. Jedna bi uređivala svoje perje, druga bi zaronila tek toliko da mu pokaže da zna roniti, treća bi počela pričati nepovezano tako da skrene njegovu pažnju na sebe, četvrta bi se malo odmaknula u sramu od te svoje uznemirenosti, peta bi uletavala u riječ drugoj. Uvijek je tako bilo. Bijeli Labud svakoj je poklanjao svoju pažnju, nije bio uobražen. Njemu je bilo normalno takvo ponašanje, navikao je na to tokom svog života, nije znao da drugi labudovi ne dobivaju takvu pažnju i takvo divljenje, mislio je da to tako mora biti. Mislio je da je to normalno ponašanje i labudica i pataka i ljudi. Bijeli je Labud bio najljepša ptica na jezeru. Svi su se s tim slagali, svi su to znali, svima je pogled prvo padao na njega. I svi su to prihvaćali kao normalno i prirodno stanje. Netko ionako mora biti najljepši zar ne? Ime mu je bilo Simon. to be continued.. |
