"Ja bih mogao biti Vođa" pomislio je Simon. "Svi me vole. Omiljen sam. Dive se mojoj ljepoti. "
Pa se tako Simon prijavio za Vođu.
Međutim, bilo je tu još prijava drugih labudova.
Vođa je razmišljao i razmišljao što da radi? Da li da sam odluči tko će biti Vođa ili da pusti jatu neka ono odluči? Napokon je sazvao sastanak i rekao
"Odlučio sam da predložim labuda koji će me naslijediti. Ako se Jato složi sa mojom odlukom to će biti u redu, ako se ne složi onda neka Jato izabere svoga novog Vođu, ja se poslije više neću miješati. Dakle, ja predlažem da za Novog Vođu izaberemo Labuda Velana. On je , po mom mišljenju vrlo odgovoran. Dovoljno je star i prošao je Put na Jug, a to znači da će znati voditi Jato u slučaju da se mora otići sa Jezera. Zatim, njegova brzina leta je velika i ima muževnu snagu. Osim toga Labud Velan je komunikativan a to su osobine koje Vođa mora imati. Ja sam svoje rekao. Vi odlučite što ćete i kako ćete. Da li ćete prihvatiti moj prijedlog ili ćete odlučiti za nekog drugog."
Simon je bio malo razočaran. "Pa i ja imam komunikativne sposobnosti. Pa i ja brzo letim. Pa i ja sam prošao Put na Jug. Zašto Velan, zašto ne ja?"
Međutim, volio je i cijenio Vođu pa je stoga prešutio svoje nezadovoljstvo. Čekao je da Jato odluči. Nije se htio nametati.
Jato je odlučilo.
Prihvatit će prijedlog Vođe. I sami su bili najviše na strani Labuda Velana za izbor. On je najbrži od svih njih. Dosta je skroman i nikada se ne stavlja u prvi plan ali kad malo bolje razmisliš vidiš da sve što je Vođa rekao stoji. I da je Vođa u pravu.
Velan je prihvatio dužnost.
Ali je rekao "meni treba Pomoćnik. Ja ću se brinuti za vanjsku stranu našega života, no mi treba netko tko će se brinuti o Jatu. O njihovim potrebama. O njihovim zadovoljstvima. O nezadovoljstvima. Moram imat nekog pomoćnika. Jato je veće nego što je bilo kad je Vođa bio preuzeo dužnost. Duplo je veće i neću moći sam. Osim toga tu su i Patke. I Ljudi. Prije nismo imali komunikaciju sa drugim ptičjim vrstama. Niti sa ljudima. Sada imamo. I moramo to uzeti u obzir. Ljudi nam donose hranu. Ovisni smo o njima zimi. Patke su ovisne o nama. Proširilo se Jato, proširile su se dužnosti Jata, neću moći sam nikako neću moći sam. "
Simon je rekao samom sebi :"Pa da. To je posao za mene. Ja ću biti Pomoćnik".
Pa se ponovo prijavio. Prihvaćen je za pomoćnika jer su ga voljeli, a osim toga vjerovali su da takav, prelijep kakav je neće imati problema sa članovima Jata. Labudice ga vole, labudovi nisu ljubomorni. Ili barem nisu pokazivali da su ljubomorni na njega. "
Jato ga je jednoglasno prihvatilo za Pomoćnika.
Život Labuda na Jezeru nastavio se. Bio je to lijep život. Sa Ljudima i Patkama imali su dobre odnose. Međusobno su se podržavali i sve u svemu bilo je lijepo.
Prošla je još jedna sezona.
Drugi dio : Crni Labudovi
Dok su tako Jato Bijeli Labudovi stvarali svoj život na Jezeru, dotle su se u okolini Jezera događale promjene. Bijeli Labudovi nisu bili svjesni tih promjena. Zamjećivali su neke znakove, ali oni nisu bili dovoljno jaki i dovoljno česti da bi izazvali oprez.
Crni su Labudovi doletjeli iz Dalekih Krajeva. Stali su blizu Rijeke. Naselili su Rijeku.
Jednog je dana Crni Labud Izviđač krenuo u redovno izviđanje.
Primijetio je jezero. Vratio se te rekao Vođi : "U blizini je jezero. Jezero je bogato hranom. Jezero je bogatije i ljepše nego što je Rijeka. Život je ugodniji. Ima otok. Ima ljudi. Ljudi hrane Labudove. Mi bismo se mogli preseliti na Jezero. "
Jato Crni Labudovi nisu bili zajednica. Bili su sakupljeni odasvud, nisu bili jedinstveni. Izabrali su Vođu tek tako, tek da ih netko vodi, ali nisu poštivali njegov autoritet. Nisu imali povjerenja jedni u druge. Često su bili gladni. Nisu si međusobno pomagali, mnogi od njih nisu se međusobno ni poznavali. Ali ostajali su zajedno zato što bi svaki sam propao. Ovako, bilo je neke šanse za njih da opstanu.
Vođa se isprva nije obazirao na postojanje Jezera i na riječi Izviđača. Na Rijeci njemu je bilo dobro. Volio je divlje vode, volio je što ga Rijeka nosi i što se može prepustiti struji. Volio je slobodu koja mu je Rijeka davala.
Ostali članovi također su imali nešto divlje u sebi. Nisu voljeli ugodnost koju donosi život u zajednici. Bili su slobodnjaci. Nisu voljeli zajedništvo, nisu imali osjećaje odgovornosti prema drugim članovima, niti su ih željeli imati. Svatko je bio slobodan doći i otići kada i kako bi se njemu sviđalo. Hrana se nije sakupljala zajednički nego svako za sebe. Ako bi se gnijezdili ti Labudovi bi odlazili i napuštali Jato. U Jatu bi preko ljeta ostajali samo Labudovi koji se ne gnijezde.
Njima je takav život odgovarao. Takvi su bili.
Međutim Vođa se ipak jednog dana uputio da vidi to Jezero. Preletio je čitavo jezero, zamijetio je otok na sredini, vidio je Bijele Labudove, vidio je Patke. Vidio je hrane u izobilju.
Vratio se na rijeku i rekao sam sebi "Mi se ovdje mučimo i patimo sa hranom, a na Jezeru je puno više hrane nego na rijeci. Rijeka nam daje slobodu ali jezero daje veću mogućnost prehrane. Trebali bismo imati i Jezero za sebe. Trebali bismo imati i Rijeku i Jezero. Mi smo veliko Jato i mi se moramo prehraniti. Oni ja Jezeru su neki patuljasti, čudni labudovi. Bijeli. Bijele nikad nisam volio. Oni su previše uredni. Previše pitomi. Previše mi idu na živce. Oni su kao odgovorni, da moš misliti. Došli su i naselili Jezero, kao da je ono njihovo. Ne može to tako, Jezero mora biti naše, mi imamo uostalom veća prava na njega!".
"Oni su tamo nezakonito. Ne pripada Jezero njima" nastavio je razmišljati
"Došli su i naselili prostor koji nije njihov. I uzimaju hranu svima. I nama. Našu hranu nam uzimaju" bio je sve ljući i ljući.
"Nemože to tako. A samo ih pogledaj kakvi su. Klize po onom Jezeru, igraju se s Patkama, upucavaju se Ljudima, umiljavaju se, prodaju se a sve samo radi malo hrane. Oni su sramota za Labuđi Rod, njih treba potamanit, treba ih maknut. Mi se ovdje patimo. Nama je teško. Nama je najteže" završio je svoje misli Vođa Crnih Labudova i krenuo u akciju.
Sazvao je za sutra sastanak svih crnih labudova koji su živjeli na Rijeci.
Sutradan, točno u podne sakupiše se Crni Labudovi na obali Rijeke. Vođa je stao u sredinu.
Počeo je čvrstim glasom "Čujte Labudovi. Ovdje se dogodila velika nepravda! Izviđač mi je prije jedno mjesec dana napomenuo da u blizini ima jezero i da na tom jezeru ima Jato bijelih labudova. Provjerio sam točnost njegovog izvješča, preletavao sam danima Jezero i došao sam do ovog zaključka : Jezero treba nama! Mi smo brojniji, mi smo veći, nama treba više hrane! Bijeli su Labudovi zauzeli Jezero, oteli su ga iz naših ruku tako reći. Bijeli Labudovi nemaju prava tamo živjet niti tamo bit.
Stoga predlažem da mi imamo i Rijeku i Jezero. Rijeku nećemo ostaviti jer ona je naša sloboda. A Jezero ćemo imati zbog hrane.
Sutra idemo svi na Jezero. Tamo će biti hrane za nas!"
Netko se iz Jata usudio pitati
"A Bijeli Labudovi?"
"Što Bijeli Labudovi?" odgovori Vođa "Oni kako hoće. Ili neka odu negdje drugdje ili neka ostanu uz nas ako hoće, ali dobit će mali krak jezera i tamo neka budu da nam ne smetaju. Jezero je naše!".
Jato se složilo. Dogovoreno je da sutra ranom zorom kreću na Jezero.
Treći dio : Dan nakon dolaska Crnih Labudova
Bijeli su labudovi u šoku.
Jučer ujutro nebo se bilo zatamnilo. Podigli su glave da vide kakav je to oblak i imali su što vidjet. Nebo je bilo puno labudova. Crnih Labudova.
Bijeli se Labudovi nisu bili prestrašili. Bili su pomislili :"prelijeću. Crni Labudovi prelijeću i idu tražiti Veliku Vodu. " Tako su bili pomislili ali su se prevarili.
Crni Labudovi prekrili su nebo nad Jezerom. Taman kad su i Labudovi i Ljudi i Patke pomislili "sada će oni uskoro proći i otići dalje, sada će se nebo opet razvedriti" crni se oblak počeo naglo spuštati. Spuštao se polako, ali spuštao se sigurno i ciljano. Na jezero!
Bilo ih je mnogo. Bilo ih je puno puno više nego bijelih. Duplo više nego bijelih. Troduplo više nego bijelih. Neizbrojivo više nego bijelih.
Najednom , bilo ih je posvuda. Čitavo jezero bilo je crno.
Bijeli su se bili naglo oporavili od iznenađenja te krenuli svako na neku stranu. Krenuli su se maknuti tom velikom oblaku. Krenuli su se sakriti. Krenuli su u svim smjerovima ne znajući u stvari kuda kreću. Ne znajući što hoće. Ne znajući što da rade. Patke su pratila Bijele Labudove u toj općoj strci i zbrci. Neke su zaranjale pa izranjale iz vode. Neke su pokušale roniti i tako doći do obale. Neke su pokušale uzletjeti. I neki labudovi pokušali su uzletjeti. Neki su okrenuli prema otićiću, drugi su okrenuli prema obali.
Bio je to opći kaos. Jedina konstanta, bio je crni oblak. Direktan i neumoljiv. Na jezero! Prema jezeru! Dolje okomito i prema jezeru! Pregazi, zgazi, otjeraj, uhvati prostor, izbori se za prostor, izbori se za vodu! Ne zastajkuj! Idi ravno i izbori se za prostor na vodi! Otjeraj!
Bijeli su bježali. Prema otoku, prema obali, prema bilo kojem dijelu gdje neće biti zgaženi. Neki su uspjeli uzletjeti. Većina ih je uspjela doći do obale. Obala je velika i oni su bili spašeni. Neki su pobjegli na otok.
Neki su pali žrtvom Crne Horde.
Oblak se je spustio. Jezero je postalo crno.
Nastala je tišina.
to be continued....
Post je objavljen 22.12.2008. u 08:16 sati.