Crni Labudovi zauzeli su Jezero.
Prošla su dva dana. Prošao je zatim još jedan tjedan. Stvari su se postavljale na svoje mjesto. Jezero je bilo puno Crnih Labudova.
Bijeli su bili na obali.U međuvremenu sakupili su svoje Jato.
Oni koji su bili na otočiću uspjeli su se uzdignuti i preletjeti vodu te doći do obale.
Oni koji su bili na Jezeru uspjeli su se dokopati obale. Svi su se našli na okupu na lijevoj strani.
Patke su , onako male , uspjele pronaći prostor i doletjeti Jatu Bijelih Labudova.
Bili su zajedno i to je za sada bilo najvažnije. Bio je tu i Stari Vođa i njegova žena Sara. Bila su sva mladunčad i njihove majke.
Bio je tu i Simon. Bio je i Novi Vođa.
Izbrojali su žrtve. Bilo je 3 mrtva labuda, dvije mrtve labudice. Bilo ih je i ranjenih. Rane su kod dva labuda bile teže, bilo je upitno hoće li preživjeti. Pogotovo sada kada su i Ljudi bili u čudu i šoku i kada im nisu mogli pomoći.
"Što ćemo?" upitaše Vođu.
"Ostat ćemo za sada. Ostat ćemo i čekati. Imamo jedan dio jezera, onaj na kraju, tamo ćemo se nastaniti. Čekat ćemo nema nam druge. Ljeto je na izmaku ne možemo ići na Put. Prekasno je. Jedino što nam preostaje je da za sada nekako preživimo zimu, bit će puno teže ali imamo još jedan mali dio jezera. A onda , kada zima prođe , vidjet ćemo što će biti i kako će biti, onda ćemo odlučivati. Za sada nam je prvi cilj da ostanemo zajedno, da se ranjeni labudovi oporave i da mladi narastu dovoljno veliki da bi mogli krenuti na Put ako odlučimo ići ." rekao je Vođa.
Složili su se. Bili su u prevelikom šoku da bi mogli kretati na Put.Za Put su potrebne pripreme. A oni se nisu pripremali. Nisu mislili da će morati ići. Mislili su da je Jezero njihov dom.
Bili su presigurni.
To je rekao i Pomoćnik Labud Simon "Bili smo presigurni. Nismo bili oprezni. Izgubili smo dom svojom krivicom. Trebali smo paziti, trebali smo obratiti pažnju na znakove. Trebali smo se pripremiti , trebali smo imati neki Plan", rekao je to pametno ali bilo je prekasno.
Male Patke ostaju s njima.
Dani su prolazili. Crni su labudovi naselili Jezero kao da je ono oduvijek njihovo. Nisu dirali Bijele Labudove. Nisu se uopće obazirali na njih. Što se njih ticalo Bijeli su Labudovi bili manje vrijedni, nisu bili nekakva velika snaga protiv koje bi se trebalo boriti, koju bi trebalo otjerati. Za njih su Bijeli Labudovi bili nužno zlo koje treba trpjeti. Okrenuti im leđa i ne obazirati se na njih.
Tako su se dakle ponašali Crni Labudovi. Ostavili su mali dio Jezera na kojem Bijeli mogu biti, zaboravili na taj dio i krenuli su organizirati svoj život na dvije lokacije. Jedna lokacija Rijeka, druga Jezero.
Bijeli su Labudovi naselili taj mali ostatak Jezera. Drugo im ništa nije bilo preostajalo. Tamo je bilo hrane, bilo je vodene vegetacije, moći će se prehraniti za sada, jedino što im je bilo malo prostora. Nisu više mogli kliziti po cijelom Jezeru. Nisu se mogli igrati. Nisu mogli letjeti kao nekad. Nisu imali slobodu koju su prije imali i na tako ružan način izgubili. Nisu mogli doći do Ljudi, morali su čekati da Ljudi pronađu njih.
Letjeli su do Rijeke, ali i Rijeka je bila zauzeta. Letjeli su i tražili neko mjesto na koje bi mogli otići, no u blizini jedine dvije vode bile su Rijeka i Jezero. Jezero koje su bili izgubili i Rijeka koja nije davala dovoljno hrane a i bila je napunjena Crnim Labudovima i njihovim potomtsvom.
Vrijeme je prolazilo. Jezero je bilo u potpunoj vlasti Crnih Labudova.
Život je postao drugačiji. I za Ljude, i za Patke i za Bijele Labudove. Nekad mirno , uredno i ugodno Jezero postalo je pomalo divlje.
Crnim je Labudovima Jezero bilo izvor hrane a ne Dom. Zato ga nisu ni čuvali niti brinuli o hrani. Kad je nestane, krenut će dalje. Kao što su uvijek i radili
Crni Labudovi nisu bili lijepi za oko. Nisu bili ni pitomi. Naprotiv bili su bahati i neorganizirani. Jeli su hranu kao da im je zadnja. Nisu čuvali prirodu i izvore iste. Prema Ljudima odnosili su se ignorantski. Nisu ih primjećivali niti obraćali pažnju na njih.
Ljudi su izgubili nježnost koju su osjećali kad su na Jezeru bili Bijeli pitomi Labudovi. Ljudi su bili u strahu od Crnih Labudova i okretali su glavu kad bi ih vidjeli. Nisu više ni dolazili na Jezero onako kao prije, niti su donosili hranu, niti dovodili djecu da vide Labudove.: "ne želimo da naša djeca gledaju Crne Divlje Labudove. Prestrašit će se. Ne želimo da naša djeca žive u strahu od životinja. Bolje je dakle da ne dolazimo".
Četvrti dio : Početak suradnje
Bližila se zima. Hrane je bilo manje. Dvoje ranjenih uginuli su. Ostali su prihvatili nametnuti način života i sa ciljem da opstanu, da prežive ovu zimu, prilagodili se lošim uvjetima. Ljudi su pronašli Bijelo Jato , pa su , rijeđe ali ipak, dolazili ih gledati. Razveselio ih je dolazak ljudi. "Našli su nas" rekli su, "donosit će nam hranu i kad zahladi i zaledi, preživjet ćemo."
Crni su Labudovi malo pomalo počeli obraćati pažnju na događanja u kutku Jezera. Vidjeli su Ljude, vidjeli su da Bijeli opstaju. Da Bijeli ne odlaze. I dalje ih Bijeli nisu uopće zanimali no dolazak Ljudi i donošenje hrane bilo je previše interesantno za njihov opstanak da bi previdjeli tu činjenicu.
Stoga je Vođa odlučio poslati delegata. Bio je to Labud Crno Krilo.
Rekao je Bijelima "dat ćemo vam malo više prostora, dati ćemo vam još 20 metara Jezera ako hranu koju dobijete od Ljudi pola ostavite na hrpi nama".
Bijeli se složiše.
Ništa drugo nisu mogli. Više prostora znači malo više slobode.
No sada je trebalo je od Ljudi iznuditi više hrane . Stoga su se odlučili taktizirati..
Kad bi došli Ljudi ostali Labudovi bi se razmaknuli i pustili bi Labuda Simona da klizi po vodi. Uvijek je prije bio uspijevao svojom ljepotom ostaviti bez daha svakog tko bi ga gledao, pa su računali da će tako biti i sada. Privući će Ljude a što više Ljudi privuku to će više hrane dobiti.
Uspjelo je! Labud Simon svojom je ljepotom i svojim prekrasnim plivanjem, donosio hranu i svojem Jatu i Jatu Crnih Labudova. Pola -pola.
Zima se vukla. Labud Simon hranio je i jedne i druge. Svojim je plivanjem i svojom neizrecivom ljepotom ostavljao je Ljude bez daha.
Kasnije bi ušle i Patke. Patke su bile slatke pa su nakon Simonovog plesa na vodi, one izvele svoje nepodopštine i bila je to prekrasna predstava. Lijepa i vesela.
Djeca su bila uživala. I svakoga dana Ljudi i Djeca vraćali bi se gledati Bijele Labudove, Simonov ples i nepodopštine Malih Pataka. Najvažnije je ipak , bilo to što su se Ljudi vraćali sa hranom. Donosili su glavice salate, razno zeleno povrće, zatim kruh za Patke. Pola se odmah odvajalo i odlazilo na kup za Crne Labudove. Druga polovica bi se pojela.
Kako je zima išla svom kraju to je Simon postao sve umorniji. Nije lako svakoga dana brinut o hrani. Svakog je dana morao plivati i izvoditi ples i kad je bio umoran morao je stisnuti zube. Znao je da ih hrani i da ne smije stat. Ne smije osjetiti umor. Mora izdržati . Brzo će proljeće a onda će se odmoriti. Pa je nastavljao.
Peti dio : Smrt Vođe Crnih Labudova
Crni su Labudovi živjeli na račun Simonovog plesa i onoga što bi sami pronašli. Njihovo je Jato bilo puno veće nego Bijelo Jato i trebalo je više hrane.
Simona su počeli uvažavati. Onako sa visina. Još uvijek su smatrali da je Bijelo Jato sramota za Labuđi Rod, jer je pitomo, no nisu mogli ne priznati Simonov trud. Nisu mogli ne vidjeti hrpu hrane koja ih je svaki dan čekala na istom mjestu. Svaki dan!
Čak su počeli razmišljati da Simona pozovu i da na svom dijelu Jezera naprave predstavu za Ljude. Oni bi se razmaknuli , isto kao što se razmiču i Bijeli i pustili bi ga da pleše. Ljudi bi onda došli k njima i ostavili bi hranu. Mogli bi pozvati i Patke, mislili su. Onda bi Ljudi ostavljali hranu samo njima i ne bi morali dijeliti i zadovoljavati se samo polovicom od toga što Ljudi ostavljaju.
Kada su Vođi rekli o čemu razmišljaju on se složio.
"Izvrsna ideja. " rekao je. Međutim je Vođa do sada nešto bio naučio. Odgovornost koju je imao, a koju ispočetka nije shvaćao ozbiljno, naučila ga je da mora pregovarati. To je naučio tokom ovih mjeseci života na Jezeru.
Rekao je "da. poslat ću pregovarača. Moramo im nešto ponuditi".
"Nemože to tako" odgovorilo je Jato "što da im nudimo? Neka bude sretan da bude kod nas. Bit će hrane za njega, pa on najviše i dobije. On se najede. Što da im nudimo? Zašto da im nudimo? Prostor? Nemamo ni mi prostora dovoljno. Naše potomstvo raste, neće imati mjesta za njih ako Bijelima damo još prostora. Nemože. Ništa im nećemo nuditi".
Vođa se nije složio ali je bio u manjini. Poslali su dakle delegaciju Bijelima i rekli "Dajte nam Simona. Vi ćete imati jednog manje za hraniti". Samo to su rekli. "I dajte nam Patke. Imati ćete još manje za hraniti".
Bijeli su slušali zaprepašteno. Kako da daju Simona? Pa Simon ih sve hrani! Simon je Bijeli Labud. Simon je njihov. Kako misle "dajte nam Simona?"
Odbili su.
I Simon je bio u izaslanstvu na razgovoru sa delegacijom Crnih Labudova. On je Pomoćnik Vođe.
Simon je već bio jako umoran. I on je u početku sa zaprepaštenjem i gnušanjem slušao "ponudu".
Međutim, kad je prošlo malo vremena počeo je razmišljati ovako "umoran sam. Zima je dugačka, ne mogu više svakog dana plesati. Zar nitko ne može pronaći neki drugi izvor hrane? Ja ću ubrzo pasti od umora. Dok drugi odmaraju i samo gledaju ja plešem. Nitko ne razumije da mi snaga kopni da me obuzima umor. Ako proljeće brzo ne dođe ne znam što ću. " ispočetka je mislio tako a onda su mu došle i druge misli "da odem Crnima? Tamo ću bar dobiti hranu za sebe, neću morati dijeliti sa Jatom. Dat ću Crnome Jatu ono što trebaju dobiti a ja ću pojesti ostalo. Plesati ću ples na vodi za njih a onda ću biti slobodan."
Posramio se tih misli, posramio se što misli o izdaji i što želi otići ali moramo ga razumjeti, bio je umoran i već pomalo razočaran. Shvatio je da ako on prestane plesati svi će ostati gladni. Postao je malo ljut jer su se svi bili oslonili na njega i skoro da više i nisu bili tražili druge izvore hrane. "A sigurno ima i drugih izvora. Samo, svi su se ulijenili. Svi su se oslonili na mene i ne traže druge načine da dođu do hrane."
"Kad bih otišao među Crne Labudove tada bih možda mogao napraviti nešto za Bijelo Jato" smirivao je samoga sebe još uvijek posramljen što je mislio na izdaju i što nije razmišljao da bez njega Bijelo Jato neće preživjeti "Možda bi mogao razgovarati sa Vođom nakon nekog svog plesa kad dobijem dosta hrane i kad ovaj bude zadovoljan, pa tražiti još prostora za Bijelo Jato." Pokušavao je tako svoju želju da ode zakamuflirati u nešto dobro.
Prešutio je te misli, posramljen i sve bi bilo na tome i ostalo da se nije dogodila nesreća.
Vođa Crnog jata naglo je uginuo. Letio je distancu od Rijeke prema Jezeru, razmišljajući pri tome o stotinu stvari, jer je u zadnje vrijeme bio preopterećen i nije vidio drvo. Zaletio se u drvo, glava mu se rasprsla i na mjestu je ostao mrtav. Našli su ga iduće jutro.
Pokopali su ga uz sve počasti.
I ostali obezglavljeni.
Crno Jato, kako smo već bili rekli , nisu bili zajednica. Bili su skupina individualnih Crnih Labudova, koji su se pronašli slučajno, negdje u zraku, a koje je na okupu držao samo zajednički interes za hranom. I ništa više.Nisu bili organizirani.
U zadnjih par mjeseci Vođa je bio uspio održati Jato na okupu jer im je ponudio izvor hrane. Čak je bio i pokušavao napraviti neku zajednicu od njih, jer mu je polako počela sjedati u glavi misao da ako se sam želi održati na položaju Vođe mora uza sebe imati organizirane Labudove. Ako želi ostati na Jezeru i Rijeci, a da ne mora Letjeti put Juga onda mora urediti život svih Crnih Labudova a i sebe na način da život na toim mjestima bude i moguć.
Negdje duboko u njemu bila se razvila i klica poštovanja prema Bijelim Labudovima.
Možda bi , da je poživio , uspio pomiriti Bijele i Crne Labudove i možda bi uspio organizirati život na Jezeru i Rijeci tako da svi mogu živjeti zadovoljno, no sudbina je htjela drugačiji razvoj događaja.
Nakon smrti Vođe Crnih Labudova nastala je blaga panika u njihovim redovima.
Nekima je bilo žao, no većini je bilo svejedno. Njima je to sve bilo samo dodatno opterećenje. Sad moraju tražiti drugog Vođu, moraju na sastanke. Moglo bi se dogoditi da i sami moraju biti Vođe a to im se nije dalo. Iznad svega cijenili su svoju slobodu i svoj hijerarhijski način života. Oni koji su bili na vrhu htjeli su nekoga tko će preuzeti odgovornost na najgornjoj razini a da to ne budu oni sami. Oni koji su bili pri dnu, nisu ništa drugo htjeli nego hranu i slobodu. Nikakve odgovornosti nitko nije htio. Ni nikakve sastanke, ni nikakva razmišljanja niti promišljanja. Htjeli su živjeti kako im se živi.
No morali su se sastati i morali su naći nekoga Vođu. Nekoga tko bi bio taj koji će ih držati na okupu i koji će prihvatiti njihove odluke i preuzeti odgovornost za te odluke. Pri čemu su htjeli da vlast ipak ostane njima u rukama a i da hrane ima, da ne moraju za nju previše raditi i previše misliti.
Takva je bila kolektivna svijest Crnog Jata.
...to be continued...
Post je objavljen 23.12.2008. u 09:19 sati.