19.12.2008., petak
Kako je bijeli labud postao crni a da sam to nije znao
|
Priča o konkretnom čovjeku i konkretnoj ustanovi. Uvodni dio : Otkriće Jezera Bilo jednom jedno jezero. Srednje veliko jezero. Ni premalo ni preveliko. Na to su jezero jednog ljetnog dana , točno u podne, sletjeli labudovi. Jato bijelih labudova. Sletjeli su da se odmore dan dva, jer su već dugo na putu, a zatim, nakon odmora krenuli bi dalje prema Jugu. Znali su da dolazi Velika Zima i kretali su put Juga da nađu jezero ili veliku vodu koja neće biti okovana ledom. Ali dogodila se nesreća. Nepažnjom, Vođa Jata slomio je krilo kad je izašao na obalu i spotaknuo se o granu. Zatim ga je, dan nakon nesreće, ulovila jaka prehlada. Sa temperaturom. I grloboljom. Nitko, osim njega nije znao Put a Vođa je bio u takvom stanju da nije bilo govora da bi mogao letjeti. Morao je mirovati. Jato je bilo očajno. Bojali su se . Ako ubrzo ne krenu, zima će ih zateći na putu i neće uspjeti na vrijeme doći na Jug. Ako ostanu na jezeru zima će ih ubiti. Ako odu sami, bez Vođe , ne znaju put, mogu se izgubiti i može im biti još gore ako zalutaju. A i ne mogu ostaviti Vođu . Nikako ne mogu. On ih je vodio sve ove godine, bio im je i Otac i Majka, ne ostavlja se Vođa sam i bolestan. Stoga je Jato održalo sastanak i jednoglasno odlučilo da zimu ostanu na jezeru. Što bude bit će! Ili će cijelo jato preživjet ili će cijelo jato pomrijet. Ali ostat će zajedno. Zajedno su bili dosad, zajedno će biti i odsad. Kad mu je odluka prenesena Vođa se nije složio.Htio je da njegovo Jato preživi. Htio je da lete dalje sami. "Stići ćete do Juga" govorio im je. "Imate to u sebi, instinkt je to, dovest će vas do Juga". uvjeravao ih je. "Ja ću ostati, ozdraviti ću i vi ćete iduće godine doći po mene", preklinjao ih je. "Kako ćeš ozdraviti bez nas ? Tko će ti pomoći? Tko će ti donositi hranu?" pitali su ga. "Ne možeš preživjeti bez nas. Tko će te grijati? Kako ćeš zimi sam i bez hrane? Kako misliš ostati živ ?" bili su odgovori Jata. Prolazili su dani u raspravama i uvjeravanjima. Vođa protiv Jata. Vođa je na svojoj strani imao svoj dugogodišnji autoritet i podložnost Jata njegovim odlukama. Ali bio je jako bolestan. Nije imao snagu uvjerljivosti. Svaki put kad bi pokušao iznijeti dobar argument kašalj bi ga prekinuo. Pa se tako njegovo najjače oružje, glas , snaga glasa, bilo okrenulo protiv njega. I pobijedilo je Jato. Ostaje se! Što bilo da bilo ostaje se! Vođa se ne ostavlja! Preživjeti će zimu ako budu zajedno i ako joj se zajednički suprotstave, mislili su. Uvjeravali su sami sebe da će preživjeti no nisu u to vjerovali. Nadali su se da će preživjeti, htjeli su to , ali su se potajno svako u svojoj glavi pripremali za smrt. Od hladnoće. Ili od gladi. Htjeli su vjerovati da će zajedničkim snagama uspjeti, no bojali su se da to nikako ne mogu. Ako ih ne dotuče zima , dotući će ih glad. Ipak, odlučili su , što god da bude,Vođu neće ostaviti . Još je bilo ljeto. Jato je sada, nakon što je donijelo odluku o svojoj budućnosti, nekako odahnulo. Bili su spremni na to što ih čeka pa su svoju pažnju usmjerili na upoznavanje jezera i okoline. Zaključili su da je jezero ugodno za život. Bilo je toplo, u njemu je bilo dosta ribe. Vodene vegetacije za sada je bilo dovoljno. Bila je bujna u tom jezeru. Nisu gladni . I na suhom djelu bilo je hrane. Na sred jezera bio je otočić. Tu se mogu sakriti od zime, mislili su. A tu ima larvi i žaba i malih kukaca. Bilo je tu i kupača. Čitavo ljeto bilo je ljudi koji su se kupali i sunčali. Bilo je i ribiča. Rano ujutro i kasno navečer dolazili su ribiči, vadili svoje štapove i lovili ribu. Bilo je tu i šetača. I onih koji trče. I onih koji se voze biciklom. I onih koji se kupaju goli. I onih koji su vozili čamce. Sve u svemu , život na jezeru bio je zanimljiv i dinamičan. Vođi je svakim danom bivalo bolje. Toplina ljeta, svakodnevna pažnja, dosta hrane, ugodna voda jezera i mirovanje djelovali su.Slomljeno krilo polako se oporavljalo, prehlada koju je dobio na putu prošla je, samo ga je grlo i dalje boljelo. No u svakom slučaju išlo je prema ozdravljenju. Stigla je tako i jesen. Kupača je bilo sve manje, voda je postajala hladnijom. Do hrane je bilo teže doći, ali još uvijek bilo je dovoljno. Kupače su zamijenili šetači. Kupaće kostime zamijenile su veste i hlače. Nešto kasnije na veste su dodane jakne. Ribiča je bilo manje. Bilo je još onih koji trče, bilo je i onih koji voze bicikle. No sada su žurili. I bili svaki puta sve toplije obučeni. Kiše su postale hladnije a kišni periodi sve duži. Voda u jezeru sa svakom novom kišom postajala je malo manje topla. Bilo je još onih koji su veslali. Bilo je i ljudi no nitko više nije ulazio u vodu. Sada su stajali na obali i bacali kamenčiće. Ili samo šetali. Ili samo gledali u vodu. No nitko nije više ulazio. Oblačna neba postala su normalna pojava. Kišne oblake zamijenili su teški oblaci, sumorni, iz kojih je svakoga časa mogao početi padati snijeg. Bijelo Jato bojalo se toga. Najviše se bojalo dana kada će pasti snijeg. Bojalo se i onog dana kada će jezero zalediti. To će biti njihov kraj mislili su. Do sada su preživjeli. Kada bi pale one duge i hladne kiše otplivali bi do otoka, tamo se stisnuli jedni uz druge i tako se grijali. Kad bi nakratko izašlo sunce otplivali bi do sredine jezera i grijali se na suncu. Pokušavali su akumulirati toplinu. Tražili bi hranu tada i jeli. Nekako je išlo. Do sada su svi bili opstali. Samo da im je preživjeti zimu! Samo da je preživjeti snijeg. I led. Zatim je pao snijeg. Bilo je hladno. Bilo je užasno hladno. Voda u jezeru bila je hladna. Vodene vegetacije bilo je nekako sve manje i manje. No svejedno dok voda ne smrzne dobro je. Ima hrane. Imaju i otočić. Tamo se griju. Tamo uspijevaju pobijediti snijeg. No kako će pobijediti led? Kako će doći do hrane? Prolazio je dan za danom. Čekao se led. Svaki dan bio je praznik ako bi primijetili da leda još nema. Nema leda ima hrane! I onda... jedan je labud krenuo je prema obali. Vidio je nešto. Krenuo je hrabro sam. Na obali stajalo je ljudsko biće. U ruci je držalo malu glavicu salate. Pružio ju je labudu. Spas je stigao tamo gdje se najmanje očekivao! Svakoga dana otada do kraja zimskog perioda dolazili su ljudi i davali im hranu. Došlo je proljeće. S proljećem doletjele su i patke. Patke su prihvatile dominaciju labuđeg jata. Nije bilo nikakvih sukoba među njima. Patke bi zabavljale labude. Labudovi bi patkama pružali sigurnost a i bili su lijepi. Patke su voljele gledati ljepotu bijelih labudova. Voljele su gledati labudove kako plivaju.Ne! Nije to bilo plivanje! To je bilo umjetničko elegantno klizanje po vodi! Patke su htjele naučiti tako kliziti po vodi, tako kako labudovi to rade, ali nisu znale. Nisu mogle. Patke su htjele imati i onako lijepe dugačke vratove. A ne kratke kakve su same imale. Ovako ili onako bila je to lijepa i vesela simbioza. Bila je to zajednica labudova i pataka i dobrih ljudi. Život se na tom jezeru pokazao dobrim. A zatim ponovo ljeto. "Uspjeli smo! Preživjeli smo. Ne moramo letjeti na jug" pomislili su. "Možemo ostati ovdje i iduću zimu" bio je zajednički , još uvijek nesiguran ,zaključak. Jezero im se sviđalo. Sviđala im se klima, bilo je hrane, bilo je dovoljno sunca ljeti, malo leda zimi kako su uspjeli vidjeti , osim ljudi koji su ih hranili bila je i grupa ljudi ljudi koji su pazili na njih, da se ne ozlijede. Ako bi se koji labud ozlijedio dobri ljudi bi mu pomogli. Odvezli bi ga doktoru, doktor bi im previo rane a zatim bi ga vratili natrag k jatu. Protekla je još jedna zima , pa zatim još jedna i napokon odluka je bila definitivno donijeta i općeprihvaćena. Ostaje se na jezeru zauvijek! Jezero je njihov dom! Bilo je ugodno , bilo je lijepo. Jato Bijeli Labudovi bilo je prihvaćeno. Dobri ljudi su ih voljeli i brinuli o njima, patke su im postale prijatelji. Voda im je postala prijatelj. Počeli su poznavati njezinu temperaturu, njezine hirove, njezine promjene. Na otočić su se sakrivali, skupa sa patkama, kad bi lijevale kiše. Ili kada bi bilo prejako sunce. Ili kada bi došla hladnoća. Skutrili bi se zajedno i patke i labudovi i čekali da nepogode prođu. Sunce nikada nije bilo prejako, kiše nikada nisu predugo trajale, hladnoće nikada nisu bile opasno hladne. Sve je to brzo prolazilo , opet bi došlo ugodno vrijeme,pa bi Bijeli Labudovi i Male Patke izašle van iz skrovišta i nastavljale svoj život na vodi. Pojavila se i iduća generacija. Rađali su se prvi mladi. Bila je to prva generacija koja nije letjela na jug. Jezero je bilo ono što su znali. Njihov dom.Jedini. Njima poznat. Stariji Labudovi sjećali su se leta preko mora i zemalja, no mladi nisu znali za Let. Znali su za Jezero. Za dom Jezero. Prvi dio : Život na Jezeru Drugog ljeta u Novom Domu dogodilo se da je Vođa sakupio Jato. Pozvao ih je na sastanak i rekao :"Ja sam star. Vrijeme je da odem u penziju. Ne mogu više izvršavati dužnost Vođe. Još bih malo živio bez dužnosti i obaveza. Nađite drugog Vođu, a ja ću se sa svojom ženom Labudicom Sarom povući bliže otoku. Tamo ćemo bit u miru. Tamo se možemo odmarati, jer odmor nam treba.Bit ćemo dio jata, ali nećemo više biti na njegovom početku. Sad ćemo biti na kraju , na začelju. Gurat ćemo vas, nećemo vas više voditi. " Rekao je to umornim glasom. Bio je on umoran. Cijeli svoj život bio je Vođa. Labudovi se okupljaju zimi u jata. Ljeti se okupljaju samo oni koji se ne gnijezde. No Bijelo Jato, zahvaljujuć Vođi održalo se na okupu godinama. I oni koji su se gnijezdili i oni koji nisu bili su Jato. Bili su zajednica. No za to je bila potrebna velika snaga i uvjerljivost. Vođa ju je bio imao. Vođa je sada htio odmor. Htio se povući. Htio je biti uz svoju ženu Saru. Htio je još malo proživjeti bez te velike odgovornosti. Osim toga, krilo koje je bio slomio onog ljeta Velikog Leta nikada se više nije oporavilo i kad je pokušao letjeti nije to više bilo to. Nije mogao dugo letjeti. Još je uspijevao dostizati brzinu leta do 60 kilometara na sat ali se vrlo brzo umarao. Ne, nije on više za Vođu. Nije više Prvi u svemu. Još uvijek ima mudrost, još uvijek ima snagu uvjerljivosti, ali nema više snagu najjačeg mužjaka. Vrijeme je da mjesto prepusti drugom! U jatu Bijelih Labudova bio je jedan prekrasan labud. Taj je bio zaista prelijep. Njegovo je tijelo bilo savršeno. Glava mu je bila prekrasna. Odmalena je bio lijep a kako je rastao bio je sve ljepši i ljepši. Njegov kljun bio je poseban. Oblik glave bio je poseban. Tijelo je bilo posebno. Sve na njemu bilo je posebno. Svi koji su ga vidjeli govorili bi "kako prekrasan labud". Bijeli je Labud odmalena navikao da ga svi smatraju prekrasnim. On nije bio loš. Nije bio zločest. Samo se bio izdvajao od jata svojom ljepotom. Lijepi su bili i ostali labudovi no ovaj je imao nešto posebno u sebi. Pogledi su zastajali na njemu. Komentari su najčešće bili upućeni njemu : "lijepi labude". Plivao je elegantno. Izvio bi ponosno svoj dugačak vrat, glavu uzdigao pa je dolazila još više do izražaja. Kad bi zaplivao sve bi patke stale i sa divljenjem gledale u njega. I ljudi bi ostali bez riječi kad bi on plivao. Uvijek bi nastala šutnja kad bi on krenuo plivati. Šutnja divljenja. Labudice bi se počele meškoljiti ako bi doplivao do njih. Kad bi se pojavio nastao bi neki nemir. Labudice bi se uznemirile. Svaka bi počela nešto raditi. Jedna bi uređivala svoje perje, druga bi zaronila tek toliko da mu pokaže da zna roniti, treća bi počela pričati nepovezano tako da skrene njegovu pažnju na sebe, četvrta bi se malo odmaknula u sramu od te svoje uznemirenosti, peta bi uletavala u riječ drugoj. Uvijek je tako bilo. Bijeli Labud svakoj je poklanjao svoju pažnju, nije bio uobražen. Njemu je bilo normalno takvo ponašanje, navikao je na to tokom svog života, nije znao da drugi labudovi ne dobivaju takvu pažnju i takvo divljenje, mislio je da to tako mora biti. Mislio je da je to normalno ponašanje i labudica i pataka i ljudi. Bijeli je Labud bio najljepša ptica na jezeru. Svi su se s tim slagali, svi su to znali, svima je pogled prvo padao na njega. I svi su to prihvaćali kao normalno i prirodno stanje. Netko ionako mora biti najljepši zar ne? Ime mu je bilo Simon. to be continued.. |
