Nešto sam se razmišljala. Osnovat ću udrugu Ljubitelja Petit Buere keksiju. Ciljeve i statut Udruge dat ću u drugom postu jer sad moram ići ozbiljno sve to promišljati. |
Mali Pas i ja se redovno izgubimo. Mislim gubimo jedno drugo. Budući da on nije na lajni i da ima punu slobodu kretanja, to onda i nije teško zamisliti da nam se putevi u nekom momentu raziđu. No, imam povjerenje u inteligenciju Malog Pasa , pa onda ne stvorim nikakvu paniku kad vidim da ga nema i da se ne odaziva na moje pozive. Slegnem ramenima i kažem sebi "doći će". Uvijek dođe. Samo se odnekuda pojavi, izroni. I onda obično nastavimo našim putem. Do idućeg gubljenja. No danas smo se malo gadnije izgubili. Jer nismo bili u našem naselju. A to znači da onda ne bi mogao doći sam doma, kako se u 70% slučajeva dogodi. Išla sam i vidjela sam ga iza sebe. U idućem trenu više ga nije bilo. Nekako sam si bila rekla "a dobro, pojavit će se" i krenula prema autu. Stavila sam stvari u auto i čekala. No Malog Pasa nema pa nema. OK odlučim. Napravit ću krug. Idem, radim krugove, fućkam, vičem ali od pasa ni traga ni glasa. No ipak. Dobro poznajem tu mrvicu dlake da ne bih znala da i on mene negdje traži. I tražili smo se skoro sat vremena. Odjednom je izronio. Niotkuda. Uh, bila sam ljuta. I onda sam pred ljudima koji su bili okolo izvela predstavu. Grdila sam ga i korila. Došla je neka žena i rekla "ma nemojte. On se boji". Je da. Baš se boji. Bili smo dobar teatar publici na tom podiju u tom naselju. Nas dvoje smiješnih likova. Nnnda. No dobro je. Sad je tu gdje i treba biti. Blizu mene. |
Mnogi ne vole kišu i kišne dane. Ja ih naprotiv obožavam. Većinu najmirnijih i najspokojnijih dana imala sam kad je bio kišni dan. Volim i šikare. Volim i debele knjige. Romane. Nevolim kratke priče . Prebrzo završavaju. I tako. Šetamo danas Mali Pas i ja našom malom obližnjom šikarom. Priroda nam onako mokra priča svoju priču. Koju nas dvoje slušamo i upijamo. Daleko naprijed vidi se neki lik na biciklu. Polako mu prilazimo. "Kako se ti mali zoveš?" pita. Odgovorim. "E da znaš sutra ćeš dobiti sladoled" "Držimo vas za riječ". "A vi gospođo, jel ja mogu vama pjevati?" "Može" kažem. No on sjeda na svoj ogroman, prekrasan srebrni bicikl i ode. Ostadoh bez pjesme. Mrvice dana. Kišnog. Smirenog. |
Jučer bijasmo u obližnjem kafiću. I tako uzeli smo čaj. Ja čaj od mente , moja pratnja čaj voćni. Buka nemoguća. Ne možeš pričat. Čekajući da se buka stiša ili da se naše ušne školjke i bubnjići na nju aklimatiziraju, gledam okolo. Gledam strop, gledam stolice,gledam druge ljude. Pogled mi se vrati za moj stol. Na stolu račun. Uzmem račun, tek toliko da nešto radim i uđe mi u vidno polje stavka. Stavka računa mislim. Piše : čaj, med, limun. Okrenem se pratnji i pitam "pa što smo dobili limun i med? ". Veli pratnja "ne". E tu krenem biti vesela jer već vidim da će biti događanja. Zovem konobara. Konobar dođe. "Di je med i limun?" pitam ga s osmjehom. E sad, da se nije nasmiješio baš bi se bila malo svađala i gunđala. I baš bi mi to bilo pasalo. No nisam očekivala da će se nasmiješiti. Onako simpatično. "Pa nemogu ništa drugo upisat, samo to mi je u kompjuteru" (što sam već i sama u međuvremenu bila dokučila, nisam ja bezveze nekakav IT stuff). No ipak se nedam. "Znači ovako" govorim "čaj običan je osam kuna, a čaj s medom i sa limunom je isto osam kuna?" pitam, ali sad se već smješkam. Ono , nigdje o od ozbiljnosti. Veli on "da". O sunce mu njegovo. Što da radim? Propalo mi gunđanje. Njegov me simpatičan i iskren smješak nekako ohladio. I trebalo je platit. Ja ga zovem i govorim "dajte da platim onaj fini med i onaj limun", no sad se već cerekam a cereka se i on. I bio je nekako fer. Vratio mi je malo više novaca nego je trebalo "to zbog tehničke greške". Ali ...nije meni bilo pitanje novaca. Bilo mi je nekako baš gušt da istjerujem neku kao pravdu. Kad se tako volim pravdati. Budući da mi je vratio ukrupno nisam mogla reći "ma ne treba" i vratiti i zatim licemjerno laprdati o tome da ja nisam materijalista već samo hoću pravdu! Ali stvarno. Uopće mi nije bilo do para. Bilo mi do nekog događanja. Da se nešto u toj buci dogodi kad već nisam mogla pričati sa pratnjom. Da ne bude dosadno. I tako. Poanta priče je ova : kad nešto radiš ofrlje i nabrzinu onda ti konobar ima problema. Mislim na program. Jerbo je danas IN (a to dobro znam) da se program napravi što brže i što hitnije i što prije. Nema testiranja, nema razmišljanja, nema vremena. Samo napravi . I ni slučajno nemoj predvidjet da bi itko mogao piti čaj bez limuna! Ili meda! Jer to oduzima vrijeme a vrijeme je bome novac. |
Jučer smo igrali Monopoli i druga me strana porazila do nogu. Ostala sam u bankrotu, ali to je zato što druga strana igra opako. Igra ziheraški ko kakva stara baba. Ja igram ko prava dama. Dogovaram. Pregovaram. Radim kompromise. Lažem kad mogu. Ne lažem kad ne mogu. Kupujem. Stavljam pod hipoteku. Vadim. Stavljam. Kupujem. Stara Baba samo kupi ulicu i onda stavlja kuće. I čeka. Da ja dođem. Neš ti igre. Moja je igra vizionarska al di bi stara baba to shvatila. Nema pojma što ta riječ uopće znači. Ih. Ali nikako se u svemu tome nismo mogli dogovoriti, a ni u uputstvima nema da li ako ti se kockice slože na dvije iste brojke imaš pravo bacati još jednom? Ja sam tvrdila da da, Opaki je rekao da ne i onda smo igrali po njegovom. Stoga pitam štovano čitateljstvo ako to zna neka mi kaže. Dakle da rezimiram. Ako kod bacanja kocki dobiješ iste brojeve imaš li pravo bacati još jedamput? |
Nnda. Najbolje je gledati tv kad nemaš upaljeni zvuk. Onda samo promatraš lica i govor tijela. I to ti puno više kaže o svemu. Uostalom meni ni ne treba tv al eto neka se nađe kad ti je nekako teško i kad ti se dani vuku i kad ti nešto ništa neide od ruke. Pa tako gledam (bez tona) našeg ministra zdravstva i pomislim " o bože pa ja bi poludila da sam on". Uglavnom čovjek izgleda umorno. Zatim ima dvije okomite pruge bora od nosa do ustiju. Onda su mu oči velike kao da je gladan. Onda je mršav. I što da još kažem kad nemam ništa pametnoga za izjavit. Madagaskar je bio francuska kolonija. Mjesto se zove Ambinanintelo. Mjesto o kojem čitam u knjizi o Madagaskaru. Prijatelj pisca zove se Đinarivelo. Prekrasno tečna imena. Ne kao naša. Sve neka oštra. e tako. sad sam maknula onaj post koji me sjeća na to da mi ništa nije išlo od ruke. |
Veselim tonom kaže onaj gospodin u sivom odijelu, tonom koji bi trebao biti sugestivan a više-manje je ton kojim se obraćaš djetetu. Retardiranom. Dakle kaže on kako će obilazak dubrovačkih zidina koštati 70 kuna. Ali neee…možeš si kupiti kartu pa sve razgledat. Ne samo zidine. Nego i ostalo. Za pišljivih 300-tinjak kuna. Ali to nije sve! Ako baš hoćeš sve razgledat a ti kupiš dnevnu kartu za nekih sto i nešto kuna i onda cijeli dan razgledavaš Dubrovnik. Simo- tamo. I muzeje moš vidjet. Oh, oduševljena sam da me se tako pljačka. I još Veseli Čovjek kaže kako Dubrovnik više nije mala beba, kako Dubrovnik shvatio da treba pljačkat turiste, kako Dubrovnik napokon ušao u igru, kako će on od turista uzimat novce a ne više od sebe ili se. Neš ti igre. Možda još i dobiš set noževa ako kupiš kartu na vrijeme. A možda će biti i akcije. Ako na primjer dođeš u četvrtak poslije 7,15 ujutro i ako nazoveš broj koji piše na poleđini ulaznice za razgledavanje ti dobiš i set noževa. Ili lonaca. A ako odmah poslije toga nazoveš opet taj isti broj a budeš među prvih sto onda za te noževe dobiš i držač. Ha! Pa ti reci! I onda ti s tim noževima hodaš ponosno po zidinama dubrovačkim. Budući da ih imaš puno, jednoga staviš u usta, neka se vidi , a druge staviš iza leđa. Nikad se ne zna di ti je neprijatelj. Pa onda samo vadiš te noževe, lijepo spremljene otraga u hlačama. Mislim, ako naiđe neprijatelj. Samo ih vadiš. Noževe mislim. Iz hlača. Jedan po jedan. I pokazuješ. Ili upotrijebiš. Ovisno o tome što neprijatelj zamislio s tobom. A lonci? Ako dobiješ lonce a ti lijepo dođeš kući bogatiji za jedno izuzetno iskustvo putovanja a plus toga i materijalno si bogatiji, jerbo si i lonce donio. Pa te tvoji ukućani gledaju sa poštovanjem. I divljenjem. „Vidi došla je doma sa setom lonaca“ govore susjedima. I hvale se. Tobom. I tvojim putovanjem. Sva je sreća da sam Dubrovnik vidjela onda kad je on još bio beba i bio besplatan i nije dijelio noževe na akciji. I baš imam lijepih uspomena s tim Dubrovnikom. I puno sam puta bila dole. A to sam sve napravila u svom ritmu. Pa sam išla na Zidine. Pa sam vidjela Franjevački samostan i apoteku. Meni je rečeno da je to prva apoteka u tom kraju , međutim sada ne mogu naći taj podatak pa više nisam sigurna. Ta me apoteka oborila s nogu a bome i samostan. Pa sam vidjela Pomorski muzej.Pa sam ljetovala. Pa sam se kupala. Pa sam... I tako sam ja razgledavala Dubrovnik uzduž i poprijeko a sve, ljudi moji, for fri. Mislim, platila sam ulaznice di je trebalo to da, ali nisam imala tu dnevnu kartu . Imam sreću. Da sada odem morala bih primiti noževe. Ili lonce. I vući ih sa sobom. Skupa sa dnevnom kartom. Koju ne smijem izgubiti. Jerbo ondak ne mogu sve pogledati. Zato eto za sada samo jedan pozdrav Dubrovniku . Ne mislim više ići tamo , otkad je on odrastao. Nekako mi se više ne dopada. Nekako mi sad više nije simpatičan. A i lonaca doma imam. Bome i noževa. |