25.11.2009., srijeda
|
Mali Pas i ja se redovno izgubimo. Mislim gubimo jedno drugo. Budući da on nije na lajni i da ima punu slobodu kretanja, to onda i nije teško zamisliti da nam se putevi u nekom momentu raziđu. No, imam povjerenje u inteligenciju Malog Pasa , pa onda ne stvorim nikakvu paniku kad vidim da ga nema i da se ne odaziva na moje pozive. Slegnem ramenima i kažem sebi "doći će". Uvijek dođe. Samo se odnekuda pojavi, izroni. I onda obično nastavimo našim putem. Do idućeg gubljenja. No danas smo se malo gadnije izgubili. Jer nismo bili u našem naselju. A to znači da onda ne bi mogao doći sam doma, kako se u 70% slučajeva dogodi. Išla sam i vidjela sam ga iza sebe. U idućem trenu više ga nije bilo. Nekako sam si bila rekla "a dobro, pojavit će se" i krenula prema autu. Stavila sam stvari u auto i čekala. No Malog Pasa nema pa nema. OK odlučim. Napravit ću krug. Idem, radim krugove, fućkam, vičem ali od pasa ni traga ni glasa. No ipak. Dobro poznajem tu mrvicu dlake da ne bih znala da i on mene negdje traži. I tražili smo se skoro sat vremena. Odjednom je izronio. Niotkuda. Uh, bila sam ljuta. I onda sam pred ljudima koji su bili okolo izvela predstavu. Grdila sam ga i korila. Došla je neka žena i rekla "ma nemojte. On se boji". Je da. Baš se boji.  Bili smo dobar teatar publici na tom podiju u tom naselju. Nas dvoje smiješnih likova. Nnnda. No dobro je. Sad je tu gdje i treba biti. Blizu mene. |