|
Veselim tonom kaže onaj gospodin u sivom odijelu, tonom koji bi trebao biti sugestivan a više-manje je ton kojim se obraćaš djetetu. Retardiranom. Dakle kaže on kako će obilazak dubrovačkih zidina koštati 70 kuna. Ali neee…možeš si kupiti kartu pa sve razgledat. Ne samo zidine. Nego i ostalo. Za pišljivih 300-tinjak kuna. Ali to nije sve! Ako baš hoćeš sve razgledat a ti kupiš dnevnu kartu za nekih sto i nešto kuna i onda cijeli dan razgledavaš Dubrovnik. Simo- tamo. I muzeje moš vidjet. Oh, oduševljena sam da me se tako pljačka. I još Veseli Čovjek kaže kako Dubrovnik više nije mala beba, kako Dubrovnik shvatio da treba pljačkat turiste, kako Dubrovnik napokon ušao u igru, kako će on od turista uzimat novce a ne više od sebe ili se. Neš ti igre. Možda još i dobiš set noževa ako kupiš kartu na vrijeme. A možda će biti i akcije. Ako na primjer dođeš u četvrtak poslije 7,15 ujutro i ako nazoveš broj koji piše na poleđini ulaznice za razgledavanje ti dobiš i set noževa. Ili lonaca. A ako odmah poslije toga nazoveš opet taj isti broj a budeš među prvih sto onda za te noževe dobiš i držač. Ha! Pa ti reci! I onda ti s tim noževima hodaš ponosno po zidinama dubrovačkim. Budući da ih imaš puno, jednoga staviš u usta, neka se vidi , a druge staviš iza leđa. Nikad se ne zna di ti je neprijatelj. Pa onda samo vadiš te noževe, lijepo spremljene otraga u hlačama. Mislim, ako naiđe neprijatelj. Samo ih vadiš. Noževe mislim. Iz hlača. Jedan po jedan. I pokazuješ. Ili upotrijebiš. Ovisno o tome što neprijatelj zamislio s tobom. A lonci? Ako dobiješ lonce a ti lijepo dođeš kući bogatiji za jedno izuzetno iskustvo putovanja a plus toga i materijalno si bogatiji, jerbo si i lonce donio. Pa te tvoji ukućani gledaju sa poštovanjem. I divljenjem. „Vidi došla je doma sa setom lonaca“ govore susjedima. I hvale se. Tobom. I tvojim putovanjem. Sva je sreća da sam Dubrovnik vidjela onda kad je on još bio beba i bio besplatan i nije dijelio noževe na akciji. I baš imam lijepih uspomena s tim Dubrovnikom. I puno sam puta bila dole. A to sam sve napravila u svom ritmu. Pa sam išla na Zidine. Pa sam vidjela Franjevački samostan i apoteku. Meni je rečeno da je to prva apoteka u tom kraju , međutim sada ne mogu naći taj podatak pa više nisam sigurna. Ta me apoteka oborila s nogu a bome i samostan. Pa sam vidjela Pomorski muzej.Pa sam ljetovala. Pa sam se kupala. Pa sam... I tako sam ja razgledavala Dubrovnik uzduž i poprijeko a sve, ljudi moji, for fri. Mislim, platila sam ulaznice di je trebalo to da, ali nisam imala tu dnevnu kartu . Imam sreću. Da sada odem morala bih primiti noževe. Ili lonce. I vući ih sa sobom. Skupa sa dnevnom kartom. Koju ne smijem izgubiti. Jerbo ondak ne mogu sve pogledati. Zato eto za sada samo jedan pozdrav Dubrovniku . Ne mislim više ići tamo , otkad je on odrastao. Nekako mi se više ne dopada. Nekako mi sad više nije simpatičan. A i lonaca doma imam. Bome i noževa. |