Mnogi ne vole kišu i kišne dane.
Ja ih naprotiv obožavam.
Većinu najmirnijih i najspokojnijih dana imala sam kad je bio kišni dan.
Volim i šikare.
Volim i debele knjige. Romane. Nevolim kratke priče . Prebrzo završavaju.
I tako.
Šetamo danas Mali Pas i ja našom malom obližnjom šikarom.
Priroda nam onako mokra priča svoju priču.
Koju nas dvoje slušamo i upijamo.
Daleko naprijed vidi se neki lik na biciklu.
Polako mu prilazimo.
"Kako se ti mali zoveš?" pita.
Odgovorim.
"E da znaš sutra ćeš dobiti sladoled"
"Držimo vas za riječ".
"A vi gospođo, jel ja mogu vama pjevati?"
"Može" kažem.
No on sjeda na svoj ogroman, prekrasan srebrni bicikl i ode.
Ostadoh bez pjesme.
Mrvice dana. Kišnog. Smirenog.
Post je objavljen 23.11.2009. u 13:12 sati.