31.03.2008., ponedjeljak
Ponedjeljak
28.03.2008., petak
Ustanova, odjel broj 7
27.03.2008., četvrtak
Četvrtak - drugi post
|
Ma ne mogu se ja zamarat bušom imam važnog posla. Prvo moram si malog pasa parit inače odoše živci svih ukućana u ....da sad ne budem prosta. Nije to praktično. Da ti odu živci. Ondak završiš tamo di ja danas idem. U posjetu. U Ustanovi završiš i di si onda? Nnnda. Jerbo se kuje opet počele tjerat, bemti kuje, pak smo mi u stanju pripravnosti. Opet smo na prozoru i opet imamo cupkanje sve u šesnajst. Onda kad izađemo van, mali pas nestane. Vrati se kad se vrati. Pametniji smo nego što smo bili kad smo još bili mali i neiskusni. Naivni i neobrazovani. Pak mali pas ima stalno ogrlicu oko vrata, a unutra napisan broj telefona. Za slučaj da ode. Pak neka nam ga vrate. Ako baš moraju.  Ondak sam ja jučer otišla u kupaonu. Tuširat se. Mali je pas spavao, odmarajuć svoje umorno tijelo i skupljajuć snagu za nove mačo pobjede. Daklen iskradem se ja tako u kupaonu. Otuširam. Operem kosu. Te se pogledam u ogledalo i , o greške li, zaključim da i mom licu ne bi škodilo malo dodatne njege. Tek ga krenem dodatno njegovat. Lice mislim. I evo ti šerifa. Otvara vrata od kupaone. (Vrata su uvijek pritvorena jerbo pseto ne može podnjet da me ne vidi). Stoji i gleda me. Pogledom ubojitim. Pogledom :"čuj, tuširanje i pranje kose još mogu dozvolit, al da ćeš u kupaoni bit tako dugo to više neće ić". Ja se ispočetka nisam obazrela na sve to. Mislila sam "ipak sam ja gazda u ovoj kući". No šerif je odavno zaključio da o autoritetima ne dijeli moje mišljenje. Stoga me je još neko vrijeme samo gledao a onda je počeo cupkat nogama. E sad je gadno! Kad šerif počne cupkat nogama onda je frka. Iza cupkanja dolazi jedan "vau". E taj "vau" je gadan. On predstavlja inačicu našeg "sad mi je stvarno dosta". Dakle, skrušeno sam se makla iz kupaone, lice ostavljajuć nedovršenim, stoga sam danas samo napol prekrasna i ponizno krenula za malim pasom. Dala mu mlijeka. A ondak je trebalo ić van. Jerbo VANI se kujice tjeraju, ne doma samo što ja to nikako da shvatim. Pak sam danas na netu ostavila stotine oglasa. Ok, nije baš sto, ali sam ih ostavila. Oglase mislim. Pa da vas vidim kujice. Javite se. Molim Vas. Inače, ako se nitko ne javi na moje oglase, koje bih rado nazvala "povici očajnika" mene i Muškarca možete potražit, ako vam je stalo ,u jednoj od dvije Ustanove u našoj metropoli. Ovisi u koju me prime. Bit će mi drago da se malo popričamo. Jedina tema o kojoj nebih razgovarala je tjeranje kujica. Sve ostale dolaze u obzir. |
Četvrtak
|
Ne znam. Nešto sam ljuta. Možda zbog toga što živim u stalnoj buci. Ljudski rod je prolupao, meni to odavno jasno. Moji kolege ludi i to mi odavno jasno. Puni strahova. Koje liječe vikanjem. Misle : ako vičem onda živim. Pa ajde, neka im. Tko sam ja da odlučujem o ponašanju drugih. Samo neka se mene pusti na miru. I tu je kvaka. Jerbo me se stalno i uvijek uvlači u neko "mi". Jebemti "mi". Nisam "mi" i ne želim to bit! Ne želim bit dio čopora. Ili bolje rečeno. Želim bit dio onog čopora kojeg sama izaberem. Tak! I tako razmišljam o toj kolektivnoj odgovornosti hrvackog naroda. Koju nam imputirali rođenjem. Kao ja odgovorna od stoljeća sedmog nadalje. Jebote, koja sam ja faca! Za sve sam odgovorna. Sve o meni ovisi. Prvo sam bila Norac. ("svi smo mi Norac", daklen i ja). Sad više nisam Norac, sad sam "birali smo pa eto nam ga". Bemti, stvarno sam faca. Birala sam da mi Bush dođe pa evo mi ga. Jebemti kolektivnu odgovornost. Jebemti kolektivnu glupost. Jebemti kolektivizam kao izraz općeg straha u ovoj zemlji. Izraz nepreuzimanja odgovornosti za laprdanja i glupava obećanja. A ondak se mislim. Ako je već tome tako ondak vrijedi i recipročno?? Svi smo mi Levant! Mislim ak sam ja bila Norac, ondak Norac može malo bit Levant? Mislim, ako sam morala bit Norac, niko me nije pitao hoću il neću, ondak i on nek bude Levant. Meni logično. Pak se mislem , ako je tome tako, zašto da se ja sama sa sobom raspravljam i rješavam svoje probleme? Sama? Kad mogu to sve napravit kolektivnom odgovornošću. Pa ak sam pozvala Buša i ak ga mogu dočekat kako Bog zapovijeda, ondak se može po teoriji reciproriteta i moje probleme rješit. Svi smo mi Levant! Stoga bih molila moj narod koji smo svi Norac,al više nismo Norac nego smo zasada "birali smo pa nam evo" da pojača svoje napore što se tiče traženja mi stambenog prostora. Unaprijed hvala! Uz pozdrav Svi smo mi Levant! |
26.03.2008., srijeda
400
Srijeda
25.03.2008., utorak
Jutarnja zadovoljstva
Pročitala sam
22.03.2008., subota
21.03.2008., petak
20.03.2008., četvrtak
Pismo TRH-u
|
Poštovani! Ja ponekad upalim televiziju. Kako moji dnevni poslovi, znate , pranje suđa, šetanje pasa, tetošenje Muškarca s kojim živim, usisavanje stana i ostalo , da Vam sad ne nabrajam, završavaju negdje oko pola osam, to ja tada upalim televiziju e da bih malo "pustila mozak na pašu" kako kažu u našem narodu. Pri čemu Vam se želim zahvalit što ste baš u tom terminu stavili zabavnu emisiju koju ste nazvali TV Dnevnik. Parodiju. Ja volim parodije i uvijek znači kad mi poslovi završe i kad upalim TV glasno se i slatko smijem toj Vašoj. Ovo vam pismo dakle pišem prvo da se zahvalim jasno glasno i javno. A drugo Vam pišem da postavim dva pitanja. Prvo pitanje je da li i Prognoza vremena spada u parodiju TV dnevnik ili ne? Naime primijetila sam da je ona ozbiljna. Nije komična kao prvi dio te emisije, nego je stvarno ozbiljna i stvarno se možeš na nju oslonit. Zatim imam drugo pitanje. Sve druge televizijske kuće imaju TV Dnevnik. Osim Vas. Vi imate tu zabavnu emisiju koju tako zovete, ali nisam vidjela da u nekom drugom terminu imate i PRAVI Dnevnik. Sa pravim političarima, onim odgovornima i onima koji stvarno ozbiljno pričaju. Mislim ovi glumci su dobri i dobro odrade taj svoj posao za parodiju, ali bih ja nekad voljela vidjet i prave političare , da ipak znam na čemu sam i kakvo mi okruženje u kojem živim. Zato sam malo zbunjena a neugodno mi je pitat susjede i poznate jer oni su svi intelektualci pa će me gledat ružno kako me i sad gledaju. Mislim onda bi me gledali još ružnije. Stoga sam se odlučila obratit direktno Vama sa molbom da mi odgovor pošaljete poštom, ali da na koverti ne bude Vaš logo, jer bi susjedi to vidjeli pa bi si mogli svašta pomisliti, a vi neznate moje susjede. Mogli bi mi ako vide kovertu sa Vašim logom strgati sandučić od ljubomore i bijesa. Ili bi mogli mi podrumska vrata strgati. Možda cvijeće na stubištu potrgati. Svašta mi oni mogli to su vam takvi susjedi.  Unaprijed zahvalna na odgovoru, srdačno Vas pozdravljam. |
19.03.2008., srijeda
Cipele
|
Ja ne znam da li štovano čitateljstvo zna da sam gola i bosa. Naime, ja o tome baš ne pričam . Mislim da nitko ne zna da sam gola i bosa. Jerbo o tom šutim. I patim potiho u sebi. Jer sam jedno samozatajno biće. Oblačim ono malo što imam u ormaru i šutim.  Kombiniram. I sam si jučer stoga kupila cipele. Da imam. Mislim, cipele se moraju imat . Ali nije ni to išlo lako ni jednostavno. Prvi zaključak mi je da u dućanima cipela imaju cipele za divove. Od broja 39 nadalje. Na nas patuljke nitko ne misli, jer broja 37 nema pa nema.  I jučer se odlučim da ću nać broj 37 kud puklo da puklo. Krenem u pohode. Nađem 37. Bingo. Čak i lijepe. Čak i ženstvene. Mislim, baš nađem! Te u zanosu i ekstazi kažem "dajte mi molim vas i drugu da probam". Kadli.. druga ispada. Jedna stoji na nozi ko salivena, druga ispada. Pitam "jeste mi drugu dali broj veću?" "Ne" čujem odgovor. Ajde mislim se, neki čudan model. Uzet ću drugi. ...... ...... Nakon 8 probanih pari bila sam na početku! Od svakog probanog LIJEVA ispada. Krenem lagano iz dućana, mislim se "eto ti i dalje ćeš bit gola i bosa" kadli se sjetim da ima još jedan dućan. Ciciban Uđemo mali pas i ja. Tamo 3 djece, dva para roditelja i ja. No se nedam. Tražim cipele ZA SEBE ne za svoje dijete. Malo me čudno gledaju. Da ne duljim. U Cicibanu sam našla cipelice Jer tamo imaju cipelice za patuljke. I što? Vani je zima i ja ih ne mogu nosit. I dalje hodam u cipelama za hodanje. I ako to proljeće ne dođe samo, ja se ozbiljno spremam otić po njega!!! Jer cipele nove imam!!! (I dalje sam gola i bosa naravno da ne bi bilo zabune.) A imam suknju : komada jedan. Cipele za suknju : komada jedan. I taman kad se tak lijepo i pametno iskombinirm, klima mi zezne stvar. Stoga sad idem po proljeće!!! Ako me nema, to znači da se negdje natežem s njim. Proljećem mislim. Al odlučna sam u tome da ga dovedem. Jerbo nemogu više hodat u cipelama za hodanje. Ne mogu i bok! Pogotovo odkad mi se iz kutije smiješe moje nove Ciciban cipelice.  Dodatak : U dobre ruke dajem vrećicu Ciciban. S nacrtanim puževima. Crvenu. |
18.03.2008., utorak
Utorak
17.03.2008., ponedjeljak
Poliklinika Sunce
|
Znam zašto volim polikliniku "Sunce". Volim ju zato jer se tamo osjećam kao u američkim filmovima. Važno. Znaju mi ime. Mislim,nisam ni ja baš od prekjučer, pa znam taj štos s imenima. Jerbo kad te netko zove po imenu to tebi kao osobi daje ogromnu energiju. Što je lijepo. Pogotovo od doktorice je lijepo da me zove po mom imenu. Nedajbože krsnom, jer moja mama mora da je bila pripita kad mi je davala krsno ime. Mislim, jedino tako se da objasnit zašto me nazvala imenom Matilda. Čovječe, kad sam to čula mislila sam je se odreć. Mame svoje . Jer tko može vlastitoj kćeri dat takvo krsno ime pitam ja vas? No je to bilo doba puberteta, pak sam se kasnije predomislila. To o odricanju mame. Jerbo mi je objasnila da to ime neke tamo koja je njoj puno značila a zvala se matilda. Pak sam zadržala mamu. Odrekla sam se odricanja .Ondak sam odahnula. E ondak je rekla da me htjela nazvat Gordana. Po Gordani koju je čitala. E tu sam dobila drugu krizu odricanja. Dilemu : pobjeć od kuće il se odreć vlastite mame koja bi kćer nazvala Gordanom a krsno bi joj dala Matilda. Tu je na scenu nastupio moj otac, koji je vjerojatno mislio isto o imenu Gordana, pak me nazvao tako kako me nazvao i to je hvalabogu ostalo. I zahvaljujuć njemu imam ime koje ponosno nosim svijetom i šire. Jerbo da je bilo po mami mislim da bi šaputala "zovem se matilda.". Bemti Matilda. Bemti Gordana...  Mislim, Gordana nije loše ime, al da ti netko da ime po knjizi koju čita e to stvarno moraš bit...moja mama....Al se nisam predomislila što se krsnog imena tiče, jer se zagrcnem svaki puta kad ga se sjetim. E, di sam ono stala? Aha. I tak mene u poliklinici "Sunce" zovu imenom. Onim što piše u mojim dokumentima, a ne onim što piše u krsnom listu. Jerbo da me zovu onim imenom što piše u krsnom listu odrekla bi se i njih. Zatim me zovu doma. Da me pitaju da li me smeta što neće bit moja doktorica nego doktor? Što bi me smetalo? Još ak je mlad i zgodan... I tako ja dođem doktoru kadli i on po istom psihološkom principu, kojeg su ih naučili tamo negdje na nekom tečaju :"dobar dan Levant. Kako ste danas?". Tu sam se opet zagrcnula. Mislim da me pita kako sam? Doktor da me pita kako sam??????  Pristojna kakva jesam odgovorila sam "dobro sam hvala, a kako ste vi?" Pak smo si malo pročavrljali. Ondak smo me pregledali. Ondak smo opet rekli moje ime. Čovječe, mog imena svuda. Lebdim. (Psihološki izgovaranje nečijeg imena ima veliko značenje za osobu čije je to ime.) Ja zaboravljam imena. Jebemti. Nikad neću bit dobar političar, jerbo bi Marka nazvala Pero, Peru Jura a Juru bih pak nezgrapno pitala "oprostite kako se vi ono zovete?". Što bi me iste sekunde stavilo na crnu listu osobe, a u političkom svijetu na zadnje mjesto u stranci. Svejedno kojoj Pokušavala sam već zapamtit ime osobe. Jesam, jesam. Čak sam si i neke tehnike i taktike razrađivala, al štoš kad sam tuka. Plava. Pa tako kročim ovim svijetom, pod krsnim imenom Matilda, duboko svjesna da nikad neću bit politički zanimljiva jer zaboravim ime u onoj sekundi kad sam ga čula. Jebatga. Zapamtim što tko ima na sebi, zapamtim boju očiju, zapamtim govor tijela, al čovječe ime nebi zapamtila nikako. Zato sam pasu i dala ime za koje se obavezno pita :"A kako ste rekli?" U nevjerici. Pa ja ponovim. Pak onda me gledaju kojih 5-7 sekundi , misleć "nije ona pri sebi", al IME ZAPAMTE! Eto. To sam sve sad nadrobila jer mi se spava a osam je sati tek. Sram me ić spavat u osam, mogli bi mi ljudi reć da sam pošandrcala. Pak ubijam vrijeme. Do tuširanja. A ondak u krevet. Valjda ako kažem da sam u devet išla spavat neće niko reć da nisam normalna. Sutra utorak. Dan Marsa. Crveno. |
Novi uradak & izložba
16.03.2008., nedjelja
Nedjelja
|
O kakvog li dana! Sve nešto nahro i naopako a opet dobro. Prvo sam u knjizi koju čitam "Žena vremenskog putnika" A. Niffenegger pročitala jednu rečenicu koja mi digla tlak pak sam se cijelo jučerašnje veče svađala sa autoricom knjige . U svojoj sam se glavi svađala s njom, al sam onda došla do zaključka da ona pojma nema i oma mi lakše bilo. U knjizi naime govori on , koji je vremenski putnik, svojoj budućoj ženi nešto o New Ageu. Jer on ga pozna a ona još ne. Pa ga ona pita "a što je to new age?" a on njoj odgovori da je to jedan pokret u budućnosti (njoj u budućnosti, ne njemu jer on putuje kroz vrijeme), kojeg muzika je patetična i sladunjava. I tu sam počela tiltat i da mi je autorica bila blizu odmah bi ju bila pozvala na diskusiju. Al mi nije bila blizu pa sam se s njom morala razgovarat sama u svojoj glavi. Pak sam joj objašnjavala da pojma nema. Jer ja tu muziku naprosto OBOŽAVAM! Prvo zato jer nema nikakvih vokala, pa nisam prisiljena slušati srcedrapajuće riječi naših pjesmuljaka, u kojima, usput rečeno većinom muškarci, kukaju sami nad sobom. Kad ih čuješ kako plaču srce ti se slomi nad njihovom teškom sudbinom.Budući da oni vole neku, koja ne voli njih. Pak se plaču. I jecaju. I obično je ta onda krivac za njihov nesretan i nesređen život. U patetičnom  new ageu slušam valove, šum mora i ptice. E sad mi nikako nije jasno što tu ima sladunjavo? I patično? Jer to su zvuci prirode. Onda još neko nekom flautom zasvira i diš ljepše muzičke pozadine? Ili mi daju zvukove mora i delfine. E ako meni jasno di tu ima sladunjavosti??? Više je sladunjavosti u Parnom Valjku i njihovim žalopojkama nad samim sobom. Ovo znam jer dok smo se vozili do Stubičkih upalila sam radio i jedno pola sata slušala muške žalopojke i jecaje praćene muzikom. U Stubičke smo došli i ja sam bila oblivena suzama. Jerbo mi bilo žao tih muških. Jadnih. Koji vole neke odvratne žene. Kad sam sve to objasnila autorici knjige bilo mi lakše. Ondak sam mogla ić mirno spavat. Ujutro smo bili odlučili otić na izložbu. Pak smo išli motorom. Pak sam se smrzla ko .....a kaciga , zbog koje se i ne vozim na motoru, je na mojoj glavi imala ples vjetrenjače. Okretala se onako kako je pasalo njoj, a ja sam onda pokrete svoje glave prilagođavala njezinim hirovima. Nekako smo stigli do trga kralja Tomislava. Tamo smo otišli na izložbu koja traje TOČNO 5-6 minuta. Jerbo ima 7 eksponata. Koje vidiš odmah s ulaza. Onda odeš do njih , pogledaš ih i tu si ubio 2 minute. Onda stojiš jednu minutu u šoku ne razumjevajuć da si dao 20 kuna(20 kuna puta dva) ZA to. Pa tražiš stepenice. Tu izgubiš još minutu. Za shvaćanje da je to to treba ti 20 sekundi. Odvučeš se prema izlazu, tu još nešto kao pročitaš o autoru i to ti je još dvije minute i vani si brže nego što si ušao. Što sad? Idemo na kavu? OK krenemo na kavu. Muškarac bi motorom. Meni se za 100 metara vožnje ne stavlja kaciga-vjetrenjača-znamštoradimkaciga-. Pak šetamo. Pak potrošimo sve novce na kupvinu uskrsnih poklona. Bankomat. Dižemo još. Kava. Doma. Priča ista kao i pri dolasku. Kaciga -jaživimsvojživotatebetkofućka- živi na mojoj glavi nekim svojim bioritmom, ja se čvrsto držim za muški trbušćić,he,he, ispred sebe, noge mi led ledeni. I napokon doma. U TOPLOM. Upravo močim noge u VRELOJ VODI i psujem muški svijet i njihovu opsjednutost tehnikom. Tramvaj hoću! Da se uvalim ko gospodin čovjek i da gledam oko sebe. To hoću. Sad idem stavit obloge za oči. Na oči. Od kamilice. Za koje nisam sigurna da će tamo ostat 10 minuta kako piše u knjigama o ženskoj ljepoti. Jer nigdje tamo ne piše što radit sa malim psom, koji skoči, uzme oblog i ode s njim u kupaonu. Ne piše dal treba ubit psa ili napravit novi oblog. To mi dilema.  Hamletovska. Velika. |
15.03.2008., subota
Subota
|
Jednog se jutra probudila. U onom međuprostoru, onom vremenu između buđenja i stvarnog buđenja, onom koji traje oko 20-ak sekundi a predstavlja nju samu, njezinu dušu koja još uvijek nije omeđena tijelom, niti okovima zemaljskog života, u tom međuprostoru pojavila se misao da srodna duša ne postoji. Voljela je te međuprostore jer su oni jedini u danu predstavljali nju samu. I slušala je te misli, jer su jedino one bile njezina istina. Da srodna duša ne postoji, bilo joj je već dugo jasno. Znala je u stvari to, ali to je bilo samo znanje. Misao u mozgu. Kao i madež na tijelu. Misao bez smisla. Toga je jutra misao dobila smisao i postalo životna činjenica.Koja joj mijenja život. Još se jedna kockica postavila na svoje mjesto. Uglavila između drugih i tu će i ostat. Prvo je osjetila duboku i tupu bol, zatim tugu. Tešku i sivu. A onda je došlo olakšanje. Zatim se nasmijala. Grlenim smijehom. Oslobođena je! Slobodna je od traženja. Slobodna je od još jedne ideje koja joj je određivala život. Jer, ako srodna duša ne postoji, onda to mijenja sve! Onda, od sada pa nadalje može ići kroz život ne tražeći više ništa. Ne očekujuć. Ne nadajuć se. I živjet. Još ju je malo bilo strah. Jer spoznaje, duboke spoznaje, mijenjaju sve. A promjene izazivaju strah. No ona će ga pobijedit. I krenut dalje, vedra i nepterećena. Samo da još prođe strah. |
14.03.2008., petak
Treći put stavljam post..
13.03.2008., četvrtak
Četvrtak - mali pas
12.03.2008., srijeda
Banka i mala zmija
|
Zmija je opet napravila predstavu. Dakle kud god mi dva da dođemo ja mogu reć da izazivamo pozornost. Mislim ne ja, ja sam samo siva pratilja. No mali pas da. I tako smo krenuli u banku. Stavit neke novce za neki put na račun. Muškarac je dobio neke zaostatke pak sam se malo umiljavala da mi nešto od toga da . Pak mi je dao i odmah sam krenula u banku da stavim na taj račun. Inače nikud ne bi išli da ja nisam takva. On bi sve potrošio. Ili stavio za neke praktične stvari. Bemti praktične stvari, putovat hoću! Al sam ja uvela zakon da se svaki mjesec odvoji i stavi na račun za putovanja. Malo po malo i skupit će se. Uvijek se sakupi. Jest da sam ja gola i bosa, ni cipela poštenih nemam neg moram hodat (i plesat) u cipelama za hodanje. Al tak ti je to. Nemoš sve imat. Meni najbitnije da Muškarac i pas imaju a za mene nije važno. E sad kad sam se ovako pošteno slagala i napravila iz sebe žrtvu, pak mi možda netko i povjeruje, ovakvoj samozatajnoj (ponavljam cipela nemam jadna), da ispričam kako me mali pas opet osramotio. Daklen došli smo u banku, uzeli broj 317 , ja sam izašla van da budem s njim, zapalila cigaretu i sve je bilo u redu. Naravno da su se okupili oko njega, mislim poludit ću s malim pasom, ta mene nitko ni ne gleda, kadli vidim da je već 317 na redu. Brzo uđem, prije toga njemu kažem "tu čekaj". Dođem do šaltera kadli evo ti krikova. Čovjek bi pomislio da ga netko kolje. Cijela se banka naravno okreće prema vratima a zatim prema meni. JA ODURNA VJEŠTICA opet sam ostavila jadno, nejako pseto vani!!! Jedan je gospodin izašao da mu pravi društvo. Pak sam onda i ja bila gotova pa sam i ja izašla. Zmija je krenula skakat po meni kao da sam ga ostavila danima. I sad da ga netko ne pozna ko ja, da nas gleda sa strane pomislio bi : vidi ovu odvratnu , hladnu neženu. I tako me zmija svuda dovodi u neugodne situacije. A ja samo šutim, trpim i patim. To sam uostalom rekla već i na početku posta. U onom dijelu kad govorim o pravoj SAMOZATAJNOJ sebi. I još nešto. Čitam da će bit remont baze. Od 23 do 8 ujutro. Pri čem zaboravilo reč od kojeg do kojeg mjeseca. Poučena iskustvom ne želim bit nekulturna te ne čestitat Uskrs. Stoga čestitam Uskrs svima. Tak! |
Srijeda
|
U prošlom životu mora da sam bila neka dosadnjakovićka. Vukla sam ljude za rukav i pričala im. Mora da sam bila strašno naporna. Mora da sam ih na ulici zaustavljala i gunđala im. Jer jedino tako mogu si objasnit ZAŠTO SAD, u ovom životu imam jutarnje mise. Plaćam!! Plaćam ono što sam drugima radila.  , nesvjesna tada poražavajuće istine da se sve vraća i da se sve plaća. Tiltam. Jer ljudi "crne rupe" ne znaju stat. Nema to kraja. To usisava i usisava. I tako iz dana u dan. Dakle točno 64 minute slušala sam o : a) sinu svećenikovom b) mišljenju svećenice o sinu svećenikovom c) stalni postav : što je sin od svećenice napravio jučer, sa posebnim osvrtom što je napravio kad je bio mali d) kako je u švicarskoj e) o studentskim kreditima Mogla bih reći da je današnja propovijed bila nostalgična i pomalo razbacana. Kao da se svećenica nije pripremila. Da je imala naslov on bi bio "nekada je sve bilo bolje i ljepše". Propovijed mislim. Nakon 35 minuta počela sam tiltat pa sam izašla popušit cigaretu. Dvije čak. Pak sam se morala vratit. Onda sam opet izašla misleć bit bijela kugla, no je stado krenulo svojim sobama, ali ih svećenica zaustavila na vratima. Pak sam opet sve čula. Nemoš pobjeć. Takva mi karma. Evo mi ga sad. Mogla sam u prošlom životu bit pametnija i mudrija, a ne takva kava sam bila. Pa ovoga ne bi bilo. I jučer sam napravila baš jednu dobru stvar. Mali pas i ja jednog dana bili smo išli šetat. Budući da mali pas nije na lajni to je uvijek jedno desetak koraka ispred mene. U ovom slučaju bio je 20-ak stepenica ispred mene. Dole na katu. I tako vučem se za njim kadli čujem "odi vrit". Tonom gunđavim. Odvratnim. Jer "odi vrit" moš reć i uz osmijeh. Pa ne zvuči tako kako je zvučalo kad je moj mladi susjed mom psu rekao "odi vrit". Ja sam to, dobra kakva jesam prešutila. Malo me zabolilo, jerbo ne znam što mu smeta 4 kile, al ljudi su svakakvi. Pomislila sam si "čovječe, još si premlad da bi bio toliko gunđav" al sam prešutila. I tako neki dan moj susjed pita "jel to vaš auto?". Ja rečem "da". Prvi impuls, jer odmah sam shvatila o čem se radi, mi je bio da uđem u auto i da ga preparkiram jer sam parkirala jako blizu njegovom. Stoga krenem u đep da ću izvadit ključ i napravit to. A onda mi u glavi zazvoni ono "odi vrit". Pak izvadim ruku iz đepa, napravim facu "ja sam plava da plavija ne mogu bit", trepnem očima i kažem "joooj, parkirala sam vam preblizu baš mi je žao". Okrenem se i odem. He,he..to mi je prvi put u životu da nisam bila ljubazna i uljudna. (ajd dobro nije baš prvi put, ali je prvi put da sam SVJESNO bila tupa i da nisam instinktivno napravila ono što bi inače napravila). Nisam se htjela okrenut jer bi mi predstava propala, pak nisam imala užitak gledanja kako onako debeo (i gunđav) ulazi u svoj auto s druge strane. I kako mora da me psuje, he,he..i skida mi sve po spisku. He,he.... Toliko o "odi vrit". On će mom pasu "odi vrit".  Idući put ću mu se nakeljit da ne može izać s parkirališta. Jerbo sad znam koji mu je auto.. I čarapa mi poderana. Pak sad hodam prostorima mojim poslovnim ko zadnja skitnica. Tak nekak izgledam. Moram pod pauzom po nove čarape. Toliko o srijedi. Merkuru i tome što nemam niš žuto. Da imam ne bi mi se čarapa poderala. Svima čestitam srijedu. |
11.03.2008., utorak
Još malo domovine...
10.03.2008., ponedjeljak
Upoznaj domovinu..
07.03.2008., petak
Petak
|
Ja već lagano tiltam. Jutarnje mise me ubijaju u pojam. Svećenica je danas pričala, što pričala vrištala, točno 54 minute. Obradila je sve a najviše politiku. Svaka rečenica krenula je sa JA ili MENI ili NEĆE MENI! Tri puta sam bila vani al ne pomaže. I vani se čuje. Nekako ju gledam i mislim se :"tebe će infarkt ako ovako nastaviš". Al neće ju infarkt što me čudi. Jer da se ja tako ljutim SVAKI božji dan već bi odavno bila na Mirogoju il Miroševcu, uglavnom pokopana. No neki ljudi su cijepljeni protiv infarkta. I tako sam danas bogatija za mnoga saznanja. O Škori, o HDZ-u, o njezinom mišljenju o Ivi, o tome što je njezin sin radio kad je bio mali, što je radio kad je malo narastao, što je radio kad je još malo narastao, što radi sad kad je već velik.... Šteta, sutra je subota pa se ne radi pa neću znat što njezin sin radi danas. U jednom momentu svećenik je rekao "dobro jel ti moraš stalno o politici?" što me je navelo da pomislim "i njemu dakle smeta", ali ona se oglušila. Nije čula ili nije htjela čut. 54 MINUTE NIJE ZATVORILA USTA!!! No petak je. Pak se veselim kraju radnog tjedna . Idem za vikend u toplice i tome se veselim. Stare ću kosti malo razgibat u bazenu. No se više veselim da se maknem iz ovog grada. U kojem zabranilo sušenje veša. Pak ćemo nosit mokro. Što je isto u redu. Jer sad kad stignu vrućine, mokro ti i treba. Lijepo iz mašine odmah na sebe. Nit trebaš peglat, nit sušit. A ujedno te lijepo hladi. Malog pasa smo udomili kod prijatelja na tri dana. Poslije posla vodim ga u drugi dom. Neka oni malo pate , mi se idemo odmorit. Tak!I jučer mi dalo tablete. I upravo ih otvorim da popijem prvu, kadli one u nekoj okrugloj kutijici a na njoj pišu dani. Na kutijici mislim. Starim!!!!!!! / izraz krajnje zaprepaštenosti i potpune nevjerice, no tog smajlića nema/ Jerbo mi dalo kutijicu kao da misli da nemogu zapamtit dane!!! /opet izraz krajnje zaprepaštenosti i potpune nevjerice/ A je činjenica da NE MOGU OTVORIT KUTIJICU!!! Jerbo nemam pojma kako????!?!?!? Svima čestitam petak. Dan Venere. Zeleni. Plus nešto za sutra! Zapisana je u hebrejskom Talmud-u, u knjizi, koja je sastavljena nakon dugogodišnjih razmišljanja, i doživljaja rabina… izreka: Budi jako pažljiv da ne natjeraš ženu u plač jer Bog broji njezine suze. Žena je stvorena iz muškog rebra. Ne iz stopala po kojem se hoda. Ne iz glave, da bude nadmoćna. Nego iz muškog rebra da bude jednaka. Ispod ruke, da bude zaštićena i sa strane srca, da bude ljubljena |
06.03.2008., četvrtak
Četvrtak
05.03.2008., srijeda
Mojoj mami
|
koja mi je i danas digla tlak i dovela do toga da gutam. Već sam odrasla pa više ne plačem, al još uvijek ..gutam...gutam.. Moja mama je predivna žena. Možda najbolja osoba koju ja poznajem. I volim ju, možda nju volim najviše od svih ljudi koje znam. Volim njene osobine. Volim njenu iskrenost, njenu pažljivost, njezinu društvenost. Volim njen smjeh. Volim njezine ruke . Volim što je otvorena. Volim što o svemu priča. Sve volim na njoj. Ali ne volim kakva je mama. Jer to baš i nije. Odkad znam za sebe ja sam se prilagođavala njoj. Nikad nije imala vremena za mene. Uvijek u žurbi, uvijek u nekoj trci, uvijek u nekim svojim filmovima. Koji nisu bili nezanimljivi. Ali nisu bili moji. Ja sam bila sa strane. Vječno sa strane, vječno čekajuć. O da. Bila je tu. Uvijek je bila tu, ali nikad samnom. Ja sam bila s njom. Prolazila sam sve što je prolazila ona, ona nikad samnom nije prolazila što sam prolazila ja. Ne sjećam se da je ikad bila doma kad sam bila bolesna. Prohujavale su tete i tete našim domom. Čuvale me različite. Uvijek neke druge. Ali nikad mama. Kad sam operirala mandule, ostavila me je u bolnici i rekla "doći ću ti popodne". Nije došla. Ja sam čekala i čekala. Došla je kasno navečer. Bila sam budna, čekala sam svoju mamu. A onda kad je došla i kad se nagnula da me poljubi ja sam se pravila da spavam. A kad je otišla, plakala sam. Plakala sam onim tihim suzama da me nitko ne vidi i ne čuje. Najgore je kad si bolestan. A tvoje mame nema . Sve sam prolazila sama. Odkad se sjećam a to je dugo, imala sam ključ oko vrata i bila sama. Doručkovala sam sama. Ručala sam sama. Nekad smo jeli zajedno. Predvečer. Ali samo nekad. Za doručak bi mi napravila putar namazan na kruh. Gore đem. To mi je narezala na male komadiće. I ostavila na tanjuru a gore pokrila drugim tanjurom. Još i danas obožavam kruh i putar jer me podsjeća na moju mamu. Imala je zajeban život. Gadan život. I izvukla je najbolje iz sebe. Dobra je osoba, prekrasna žena. Lijepa. Mudra. Pametna. Sposobna. Ali je sjebana majka. I tako , nas dvije nikako da se sastanemo. Kad je otišla u penziju bila sam sretna jer sam mislila "sad ćemo više biti zajedno". O kako sam pogriješila. Nikad nije išla samnom u kupovinu. Nikad nije išla samnom u kino. O da, IŠLA SAM JA S NJOM. O da. Išle smo u kino, u kazalište , u posjete. Svuda smo išle ALI JA SAM IŠLA S NJOM. Ona nikad samnom. I tako smo se malo po malo otuđile. Ja više ne čekam. /čekam, lažem samu sebe/. I više se ne nadam. Sada samo tonem. Kad me nazove, a nazove kad njoj odgovara razgovor je uvijek samo "što ima novog? kako smo?" Ovo "smo" me ubija u pojam. Pa pitam "tko je to smo mama?". Ona šuti. I vjerojatno misli kako sam odurna. I hladna. A ja sam samo tužna. Jer prolazi vrijeme i shvaćam da nikad neću imat mamu. Kao što ni ona nije imala mamu. Jer je njezina umrla kad je moja mama imala 9 godina. Pa sam tako prije, dok sam još znala nešto reć, borit se, bila znala joj reć "zato što ti nisi imala mamu nemam je ni ja". No sad to više ne govorim. Zadovoljna sam sa tim malim što dobijem. Napuni frižider. Prošeta psa. Nazove. Izvjesti me gdje je bila i što je radila. Ali o meni ne zna ništa. Ne zna da moram opet doktoru. Ne zna da bih voljela da ide samnom mada sam već veeeeelika i mogu sama. Željela bih samo jednom da moja mama ODE SAMNOM DOKTORU. Da bude uz mene!!! Jer ponekad me je strah. I ponekad nije ugodno to što čuješ kod doktora. I ponekad bih voljela da me ona čeka vani i da me pita "kako je bilo?" a zatim da mi kaže "ma sve će biti u redu". No to se neće dogodit. Ona će i dalje mislit da sam ja hladno biće, a ja ću i dalje šutit i čekat da nađe strpljenja za mene i pokuša skinut moju masku. To joj ne bi bilo teško. Bilo bi joj potrebno možda 15 minuta! Ali ona tih 15 minuta nikad nije imala, nema ni sada a nikad neće niti imati. Mama, ponekad te stvarno mrzim! |
Srijeda -žuto
04.03.2008., utorak
Utorak
|
Utorak. Bljak dan. Crvena boja. Mars. bljak, bljak. Jutros si je svećenica dala truda pak je pričala i pričala. I dok se tako igrala sa mojim živcima, a pačići su sjedili i otvorenih je usta slušali , jerbo je još ne poznaju, mada vidim da je posjećenost misi sve manja, ja sam pročitala da na Visu prodano selo. Pak se pomislim: " još malo i počet će prodavat gradove." Što je u stvari dosta zgodna ideja, nastavljam razmišljat. Monopoli uživo. Kao ono, igraju se političari poker a ulog je jedan grad. Pak mi stanovnici nikad ne znamo u čijem čemo se vlasništvu probudit. Jedan dan zaspiš u svom gradu koje je vlasništvo ajmo reć Bandićevo, ali ondak čovjek se napije, zaigra na pokeru i šljus izgubi grad. I ondak se probudiš u vlasništvu nekog engleza, finca, eskima, ovisno naravno o tome u kojem se miljeu te večeri Bandić kretao. Mislim, zna se da gospodin vole i siromašno i bogato, i strano i naše, i staro i mlado, i zaplesano i nezaplesano. Pa nikako ne moš znat di ćeš se probudit. Što daje čar tvome životu. Dodatnu čar. Jerbo kad bi znao daš se probudit u vlasništvu eskima, ti bi se pripremio. Pak bi kupio anorak , saonice i rukavice. Kad bi znao. Al ne znaš. Ne znaš oće igrat poker il neće. Pa ako igra može se dogodit da dobije. A i to je zgodno. Dobije gradonačelnik na pokeru i dobije grad. Neki. Ajmo reć neko malo englesko selo. Pak se ti probudiš a ono tvoj grad bogatiji za jedno malo englesko selo. Koje u stvari više nije malo englesko selo, nego je predgrađe tvoga grada. Pak ti stanovnici postanu braća i sestre. I ondak kad tražiš posao moš ga tražit i u tom predgrađu. Naravno do prve iduće partije pokera. Jerbo moš izgubit predgrađe. Il povećat dobit pa dobit i London na primjer. Pak se probudiš a ono si građanin Londona, plus imaš malo englesko selo i još imaš i svoj matični grad. Dalo bi se tu još razrađivat, al u stvari poanta je jasna. Život kreće bit dinamičan. Prvo jutarnje mise, zatim popodnevno spavanje di se budiš kao građanin većeg ili manjeg grada to ovisi o dosta faktora, a jedan od važnijih je taj s kim je tvoj gradonačelnik pio pivce za živce te odlučio odigrat partiju karata. Otvorenog pokera. Ili binga. Di su mjesto brojeva napisani gradovi. Veselim se svojoj budućnosti. Svijetloj i dinamičnoj. Gore opisanoj. Jedino me muči što ću morat jezike učit. Sad ajde, neke znam, al eskimski... Bez obzira na sve, mislim da me jutarnje mise ne mogu zaobić. To posebno zadovoljstvo moga malog života ostaje stalna i nepokolebljiva kategorija. Čvrsta i granitna stijena u uzburkanom moru života. Nešto za što se uvijek mogu primit i na što se da računat. Nešto što daje poseban smisao životu. Jer gradovi, kako sam već rekla dolaze i odlaze, ali misa ostaje!! Igra živaca ostaje. A to se jedino računa. |
03.03.2008., ponedjeljak
Pobnedjeljak
|
Kaže partizanka Povuci-Potegni neka kažem što se nosi. Bijelo se nosi, bijelo Povuci. Dan Mjeseca. A usput bih mogla opisat kreaciju koju ja imam na sebi, jerbo sam danas vrlo koloristična i dosta sam dana potrpala u jedan, čini mi se da sam sve dane potrpala u jedan. I to sve zbog toga što mi se jučer nije dalo peglat. Pak sam se morala snać s onim što imam doma. A kako nemam ništa jer sam gola i bosa, to je zbog svega toga rezultat izašao ..hmm..ajmo eufemistički reć -simpatičan. Mada bi to rekao netko ko me voli. Oni drugi, koji me baš ne vole prije bi mogli reć "ajme, ova je luda". Prvo ću s bojama. SVE ih imam na sebi : i ponedjeljak i utorak i srijedu i četvratk i petak i ups..subotu nemam danas na sebi i nedjelju. Sad to još možda i ne bi bilo tako strašno da nisam pobrkala i stilove. Na nogama imam cipele za hodanje koje ionako ne skidam , jerbo su mi baš drage. Nosam ih cijelu zimu a nosat ću ih i po ljeti ako ne bude vruće. One nisu neke ženstvene, već više onako kompaktne. Zatim imam sive hlače do malo ispod koljena. One su pak malo šminkerske. Imaju i mašnicu tam di se vežu. E a kako mi one spadaju, jerbo imam struk ko Merlin Monro, ma šta merlin monro imam struk ko štangicu, merlin je amaterka za mene, to sam bila prisiljena stavit remen. Zeleni. Zatim sam gledala u ormar ima li koja opeglana vesta koja bi mogla pasat na hlače. Jok. Pak sam obukla crvenu majcu. Pogledala sam se u ogledalo prije nego sam izašla iz kuće ali što mi vrijedi što ZNAM da ličim na šareni balončić, kad ionak ništa drugo nisam mogla presvuć i da sam htjela. Da bih začinila dojam, još sam si kosu stavila u rep pak sam stavila i neku traku smeđu. Ta paše uz cipele, neka mi samo nitko ne kaže da nemam ukusa. Stoga ću se danas šuljat uz zidove. Još su svi pospani pa ne vide dobro moju inventivu kreaciju, no kad se probude možda će mislit da sam malo skrenula. Zato je možda bolje da me se danas ne vidi. Da budem molekula zraka. Da se šuljam i pravim da to nisam ja. Inače ode moj dobar glas na bubanj. |
02.03.2008., nedjelja
Nedjeljne umotvorine
|
Volim jutra poslije kiše. Zrak je prekrasan, priroda očišćena. Živa. Zrak reže ali onako ugodno. Ljudi se vuku i sve je nekako usporeno. Sve to znam jer smo Mali Pas i ja napravili našu jutarnju, sporu turu. Obišli smo veliki krug i meni je dosta ali Malom Pasu nije. Stoga je odlučio da će on ostat vani i pronjuškat ostalih milijardu milijarda travki koje još nije. Pronjuškao mislim. Ja sam pak sa svoje strane odlučila da idem doma, popit si kavicu i rasprostrt veš iz mašine. A ondak ću nastavit s ljenčarenjem. Tako smo nas dvoje odvojeni, svako svojim poslom. U petak sam si dala truda pak sam sve vunene stvari koje imamo u kući, skupila na hrpu i odlučila oprat i spremit. Prvi dio mašina je uspješno napravila a za drugi dio morat će se čekat jer reklo da će opet zima. Pak sam ljuta jerbo čemu sam ja to sve skupljala, stavljala u mašinu, sušila? Čemu pitam se? Jer ako će u srijedu opet bit zima, ondak vuneno nesmijem spremat. Jer će trebat. I sad ne znam kud bih s time. Zamotat i spremit ne smijem a ako da stoji ovako fino, čisto , mirišljavo vani to me srce boli. Ti meteorolozi baš znaju bit zajebani. Umjesto da lijepo kažu - ajde ljudi proljeće je došlo i više neće bit zime, oni meni ovako. I sad, dok čekam malog pasa da se vrati kući svojoj, domu svom, dok mi miriši prekrasan zrak, dok gledam vrbu ispod mog prozora koja se polako oblači u svoje proljetno ruho, dok mirišem zumbule na mom stolu, pokušavam si isplanirati današnju nedjelju. Čitat? Šetat? Spavat? Ić na misu? Ne ić na misu? Ić po pasa? Ne ić po pasa? Opeglat si traperice za sutra? Ne opeglat traperice za sutra? Dileme, dileme. Sad tek vidim koliko Hamletu bilo teško. Teško da teže ne može bit. Nazvat nekog? Ne nazvat nekog? Ako nazovem ondak ću morat slušat tko je bolestan a tko nije. Ako ne nazovem ne ću znat tko je bolestan a tko nije. Pak ću živjet u mraku neznanja. Uzet pa štrikat? Ne uzet pa ne štrikat? Čitat postove na blogu i komentirat? Ne čitat postove na blogu i ne komentirat? Izać opet van ili ostat doma? Ah, koliko dilema. Mislim da ću uzet knjigu, tri ih imam u repu čekanja, uvalit se na krevet i dan provest čitajuć o nečijem tuđem životu.. Moga mi dosta za neko vrijeme. |
