Nemoš bilivit. Ja sam bila napisala post. Pak sam ga vidjela. Pak sam ga objavila. 
I nestao. Nema. Ništa. Nula. Levant, fućkaj se. Napišeš , a vjerojatno se već zna da ćeš izbrisat pak su automatikom stavili da se izbriše samo. Da se ti ne bi morala zamarat.
I kako sada ponovit sve one genijalne misli koje sam bila iznjedrila u tom postu, kojeg nisam sama obrisala al kojeg nema. Kako?
Pak sad moram sve to ponovit. A ne mogu.
Pa ni neću. Jer mi nije bilo suđeno. Samo slika male zmije.
Koja glumi žrtvu i nevino janje.
Nova mu je navika da dežura na prozoru. Stavili smo mu stolac kod prozora i sad je tamo dan i noć. Sve vidi, sve kontrolira.
Sad, u redu je kad je dan. No kad je noć, a list padne, evo ti Malog Pasa na prozoru. Glasa se. Glasno. Što znači da se glasa lavežom. Jakim.
Iz čega se da zaključit da ne budi samo nas, nego i pola susjedstva.
Pak u sebi osjetiš ubilački poriv. Da ga sravniš sa licem zemlje. Odmah. Sad. Tu. No taj poriv zatomiš. Pak mu mirno kažeš "dosta je bilo".
Mali Pas posluša. Legne.
Na cca 13 sekundi. Onda padne drugi list. Evo ga na prozoru. Scena se ponavlja! Ubilački poriv je sve jači i jači. Zatomljuješ ga. Smireno kažeš "prestani".
No lišće pada. Ne moš ti lišću naredit da ne padne.
Stoga : dajem psa u dobre ruke! Na neko vrijeme. Dok se malo ne odmorim i dok se naspavam. Onda ga uzimam natrag.
|