Meni ono prije bio 400. post. Nemoš bilivit kolko ja mogu pisat.
A budući da nisam slavila ništa do sada, ni 1000.-ti komentar ,ni 8 i pol mjeseci pisanja, ni 122 post, ni 346-komentar, a sve to zato što sam skromna i samozatajna
... evo sam odlučila proslavit svoj 400. post!
Jest da se u svemu mogu nać dva do tri dobra,( posta mislim), al nećemo sad cjepidlačit.
Određena kvantiteta u nekom momentu čini i kvalitetu.
Sebi dakle želim sretan 402. post.
Dug i sretan život. Novaca ko u priči.
Da mi se sve želje ostvare. Kad tad.
Da budem zdrava. I bogata. I slavna.
A čestitam si i 400.-ti.
Ups. Skoro sam zaboravila zahvale.
Zahvaljujem se prije svega svojoj firmi. Koja mi dala toliko dosade u životu da sam išla tražit nešto di ću se moć izrazit. Zatim se naravno zahvaljujem opet firmi koja mi dala laptop da mogu i doma upražnavat svoj originalni izražaj.
Zatim zahvaljujem mami i tati koji su me napravili, a onda opet mami koja me je rodila.
Zahvaljujem se i bivšoj firmi. Jer da mi nije dala otkaz ne bi došla u ovu u kojoj imam dosadu.
Zahvaljujem zatim svim ljudima koji mi nisu htjeli pomoć. Na primjer susjedu kojem je smetao moj bicikl.
Zahvaljujem se i mojoj susjedi. Jer mi je pomakla cvijeće.
Osim toga zahvaljujem i gradskoj ćistoći.
Posebnu zahvalu bih htjela izrazit auto-praonici.
Jer mi nije htjela oprat auto.
Veliko hvala Povuci-Potegni zato što mi je našla praonu koja je htjela oprat to što ovi nisu htjeli.
Bez Vas ničeg ovog ne bi bilo.
PS: Znam. još treba napisat i pogovor. Al to ću kasnije, ganuta sam pa sad ne mogu.
|