Komentari

levant.blog.hr

Dodaj komentar (18)

Marketing

  • NF

    nemoj tako, moja je mene jučer iznervirala nakon što sam došao kući,taj telefonski poziv, al jebiga, to je u opisu radnog mjesta, jebe mi se za stvarno radno mjesto, dok preživljavam. nadam se da su ozbiljni problemi iza nas i vas i da se pas odljubio ;)

    avatar

    05.03.2008. (22:29)    -   -   -   -  

  • Lorna Doone

    Svaka mama se trudi najbolje što zna i može. I tvoja se sigurno trudila i trudi se još uvijek. Ali samo onoliko koliko zna. Vjerujem da te boli to što ona nije s tobom, nego ti s njo pa mi se sve čini i to boljim nego da nije ni toliko dio tebe i ti nje.
    Jednom sam ponudila držat te za ruku kod vađenja krvi... trebaš podršku? Znam da se mama nemože zamijeniti pa kad skužim da sam kučka prema klincima, bude mi žao. A oni to skuže i bez riječi se nitko ne ljuti. Divno je i jako teško biti mama, a i kćer, dijete!!!
    Nekak me strah da bu ovaj post obrisan prije jutra...

    avatar

    05.03.2008. (22:36)    -   -   -   -  

  • skaska

    kolko si na suncu tolko svjetliš.

    avatar

    05.03.2008. (22:48)    -   -   -   -  

  • 7 dana

    ajme meni! molim te, napiši ovo na papir, i daj joj, ako ne možeš sama reć, neka čita. nikad ni kasno, možete naučit izrazi ljubav i pažnju jedna drugoj! može jedan nježni, virtualni zagrljaj) (((((L)))))

    avatar

    06.03.2008. (03:38)    -   -   -   -  

  • tyche

    Mozda ona naprosto drukcije ne zna ... Ponekad je nama koji vidimo tesko zamisliti kako je slijepom pojmiti koncept fluorescentno zelene - on cak niti ne zna sto je zeleno.
    Tako je i s drugim ljudima - mozda mama jednostavno nije kadra prepoznati tvoju potrebu, mozda i jest ali onda si ti okrenuta na drugu stranu pa ona misli da TEBI nije do toga i trenutak prode... Morate pricati. TO nikad nece vratiti proslost i promijeniti vas, ali nikad ne treba zaboraviti kakav ogroman potencijal lezi u sadasnjosti, nikad je ne treba podcijeniti, nikad nije kasno za napraviti sto treba. Pricaj s njom. Daj joj ovaj tekst otprintan. Kad se ukaze prigoda. Mozda i ona ima slicne dileme, a tebi se cini da ih ona nikad ne bi mogla imati. Jer nekad kad postane kasno covjeku bude krivo sto nije progutao svoj ponos i skrsio svoje zidove prema drugom covjeku. Nekad postane kasno i onda vise nema natrag da se stvar ispravi.
    Treba emotivno rascistiti s cinjenicom da su i nasi roditelji ljudi koji prave greske, i to velike ponekad. I mi smo roditelji koji prave greske - ili cemo biti. Dajmo i roditeljima pravo da budu ljudi a ne bica iz nase djecje maste koja MORAJU biti ispravna jer su to nasi roditelji. Meni osobno je bilo jako tesko pregristi tu stvar, ali kad jesam - bilo je lakse. Ja sam svoje rane slicne ali drukcije od tvojih kauterizirala. Ne moze se tako dalje zivjeti jer crpi energiju potrebnu za zivot.
    Ili - ako je tako lakse, jednostavno zatvori vrata prema proslosti i kreni od pocetka. To daje mnoge koristi u zivotu, nikad nije kasno za novi pocetak na nekim novim temeljima, a s istom osobom. Proslost je balast kojeg ne treba nositi sobom kao emotivno smece koje nastaje kao nusproizvod zivota. Dan za danom - i postane jako naporno. Radije je treba ostaviti tamo kako pripada - u proslosti. Inace se umoris od vucenja teskog tereta na koje trosis energiju, umjesto da je usmjeris prema SUTRA kako bi napravila bolje DANAS. Neopterecena i odmorna za jos jedan novi dan u zivotu.

    avatar

    06.03.2008. (06:15)    -   -   -   -  

  • oldbat

    i sama znaš zašto je to tako. Tvoja mama ne zna kako se ponašati prema djeci iza njihove devete godine. Jer to sama nije doživjela. A obrasci ponašanja se iz djetinjstva nose. Voli te i brine za tebe, ali to ne zna pokazati. Popričaj s njom. Iznenadit će se. A, vjerujem, i ti. Sretna si što si shvatila u čemu je problem. Sad ga počni rješavati. Ne čekaj dok bude kasno.

    avatar

    06.03.2008. (08:28)    -   -   -   -  

  • Shelly Kelly

    huh, to smo već imali... znaš kaj... neće Tebe utješit, ali promisli kako se ona sa sobom osjeća... možda se Ti osjećaš zakinutom iz vlastitog očekivanja, ali mene bi na Tvom mjestu umirilo znanje, da je ona sa sobom u miru... to, recimo, mojoj majci skroz fali, ali ne povezuje uzroke i posljedice... mi samo pak često sami sebi emotivno podmećemo nogu...

    avatar

    06.03.2008. (08:36)    -   -   -   -  

  • champs-elysees

    U komentarima su već svi rekli sve, nema se što nadodati.
    Meni je samo palo napamet što je psihijatar rekao mom mužu kad je nakon krša i loma sa svojom materom završio kod istog , već kao debelo odrasla osoba.
    " Ona se neće promijeniti, jedino je rješenje da Vi promijenite svoj stav" i koliko god to možda okrutno zvuči, u osnovi je tako.

    avatar

    06.03.2008. (09:12)    -   -   -   -  

  • levant

    @champ
    o champica koliko sam ja psihijatara prošla...I kao dijete i kao odrasla osoba. Sve znam, sve mi jasno. Intelektualno i razumski.
    No ponekad me pukne ovako. Pa gutam. I želim. Želim DA BAR JEDNOM U ŽIVOTU NETKO ODE SAMNOM DOKTORU. I DA MI DA PODRŠKU. DA VIDIM KAKO TO IZGLEDA.
    To će ostat neostvarena želja, znam. Zamjene nema. Osim razuma kojim si možeš sve objasnit. No ponekad to nije dovoljno. Jer iznutra boli, a kako "objasnit" bol razumski???

    avatar

    06.03.2008. (09:39)    -   -   -   -  

  • fulvus

    Draga Levant, ti znaš iz moje anamneze da sam slično prošla...i ja sam bila uz svoju mamu, onako usput kao privjesak, a ne ona uz mene. Ja sam njoj bila podrška, a ne ona meni. Nikad se nije pitala kroz što prolazim, bilo joj je važno samo da se ona proglasi žrtvom, a ja sam patila zato što moja jadna mama pati. Pa kad sam imala 13 godina kad je željela napraviti suicid, jer ona nema zašto živjeti, pitala sam se zar ja nisam dovoljan razlog. I opet prođeš sve te traume, više ili manje uspješno, nastojiš se okrenuti dobrom u životu. Ti još uvijek imaš mogućnosti to ispraviti, ja više nemam, stoga, ili se ohladi ili raspravi to s njom. Ako ti što pomogne, činjenica da je mnogo takvih "majčica", npr. moja, Shellyna, pa i tvoja, samo znači da nisu svi ljudi spremni biti roditelji. Neki naprosto u vlastitom egoizmu ne vide potrebe drugih. Ili misle da su njihovi problemi veći i važniji od tuđih. Ja ti pružam rame, ako ti zatreba, draga blizančice s ascendentom u raku.

    avatar

    06.03.2008. (09:52)    -   -   -   -  

  • propheta nemo

    Ne znam. :/

    avatar

    06.03.2008. (10:21)    -   -   -   -  

  • levant

    @tyche
    ta se žena ovila kamenim bedemima. ja sam ta koja je otvorena i ranjiva. ona je obavijena. ne mogu srušit bedeme. toliko o ponosu..kojeg ja i nemam. di je ljubav nema ponosa..:(
    @fulvus
    da mogu bih ispravila. Pokušavam to već 15-ak godina ali uzalud. Još samo ponekad zaboli..:( i to neću moć ohladit nikad. Uvjek će nedostajat.:(

    avatar

    06.03.2008. (10:21)    -   -   -   -  

  • povuci-potegni

    ja ću ići s tobom doktoru :(

    avatar

    06.03.2008. (10:57)    -   -   -   -  

  • romantales

    Da sam bliže otišla bih s tobom liječniku i pokušala bih razgovorom skratiti čekanje... što se mame tiče... tješi me da nekako nisam bila jedina koja je rasla s osjećajem samoće. Moj muž je jednom zagrlio moju mamu (jako ju je volio jer je prepoznao kvaltete dobre žene) i poslije mi je rekao da je zagrliti moju mamu isto kao zagrliti komad drva! Mama nije bila hladna, jednostavno nije bila tip od pokazivanja emocija, previše ju je osobni problema mučilo. Kao dijete sam x puta patila radi toga, ali otkako sam došla do odrasle dobi odlučila sam razbijati njene zidove, ona nije grlila mene, ja sam grlila nju i uvele smo neki naš riječnik, kada sam ju htjela zagrliti govorila sam da mi da malo ljubavi i onda sam ja nju zagrlila jer sam bila viša i jača od nje. S vremenom je naučila na te moje zagrljaje ... Kada je morala u bolnicu nije znala da ja dolazim i kada me večer prije bolnice vidjela na vratima dobila sam zagrljaj kakav u životu nisam...Danas mi je teško kad se sjetim nekih situacija u kojima sam morala reagirati jednostavno jer sam morala izbaciti neke stvari van sebe i rekla sam joj da njen život nije bio samo njen, sve što je ona proživljavala proživjela sam i ja.
    Mene boli ovaj tvoj post djelomično zato što se prisjećam nekih osobnih priča, a dijelom zato što me tuđe priče još uvijek (srećom) uspijevaju taknuti. I ja se sjećam namazanog kruha maslacom i đemom od šljiva, ručaka koje je jutrom kuhala prije posla za mene ... sjećam se svega i što sam starija sve ju bolje razumijem i do bola mi nedostaje!
    Zato Levantice, sljedeći put kad ju vidiš grli ju, prisili ju svojom ljubavi da ti pokaže koliko te voli i nedaj se smesti, "daj joj ljubavi" svaki put sve dok brane ne puknu jednom zauvijek. Osjećaj poslije je prekrasan i vrijedan pokušaja i truda.

    avatar

    06.03.2008. (11:19)    -   -   -   -  

  • file

    E sad si me stvarno rastužila. Jer se prepoznajem. Ne u tebi nego u tvojoj mami. Ne baš u svemu, ali dosta... I bojim se da ne ugledam ovakav tekst. Negdje. Tekst moje kćeri. Ali... ima li smisla objašnjavati da ste vi kćeri sve krivo shvatile? Jer nije bitno kako ste shvatile, nego kako se osjećate.
    A ja kao kćer imam sasvim, sasvim drugačiju priču. Kao uostalom i ostalih oko tri i po milijarde kćeri na svijetu.

    avatar

    06.03.2008. (12:18)    -   -   -   -  

  • levant

    @lorna
    vec cam velika cula i mogu sama. svejedno, hvala ti što si to rekla. i da, danas vadim krv ali ta nije najgora. najgora će bit dijagnoza...ako te put nanese u "Sunce", tamo sam..:))..sama..:)))

    @svi
    imam potrebu zahvalit se na komentarima. Malo sam prodrmala samu sebe ovim postom. Čistim se..:)). A komentari su nekako kao melem na ranu. Hvala svima.

    avatar

    06.03.2008. (13:41)    -   -   -   -  

  • premudra

    Znam da nisi tražila savjete već samo željela izbaciti iz sebe ono što te dugo drži i samo se nagomilava svakim novim susretom, razgovorom, zajedničkom situacijom. Znaš, svi mi imamo manje ili više dobre (širok pojam) odnose sa svojim roditeljima, ničiji nije idealan (dobro, možda u rijetkih). Znaš ono negdje prije kad sam hodala gradom i plakala, kad me netko jako rastužio? Od svih oko mene od kojih bi to i mogla očekivati, moja mama. Od nje se nisam nadala. I poslije toga sam donijela neke odluke vezano za naš odnos, i sad sam puno puno suzdržanija. Sebi na štetu, znam, no istovremeno se tako i štitim. S tatom sam puno prije morala u svojoj glavi raščistiti neke stvari. I jesam, sad mi je lakše. I iako imam roditelje, znam da sam u većini stvari sama, na njih se ne trebam oslanjati. Kod tebe je drukčije. Ipak, jesi li pokušala jednom pitati mamu da ode s tobom kod liječnika? Jesi li nakon što ti je negativno odgovorila pojasnila koliko ti je bitno da ide s tobom barem jednom? Probaj, barem jednom. Ako i tad negativno odgovori znat ćeš kako se nositi s tim, ali isto tako možda po prvi put shvati da ti je potrebna njezina prisutnost. Naši roditelji ponekad misle da smo prava djeca koliko god odrasli bili, a s druge strane ponekad misle da smo preodrasli da bi nam u nečemu pravili društvo (pa velika si, što ću ti ja?). A uvijek postoji varijanta pokazivanja ovoga što si napisala. Ja sam prije dobrih 15 godina učinila isto sa svojom bakom (prvo sam pisala na papir i plakala, moralo je izići iz mene, a onda sam shvatila da će mi biti puno lakše ako ona zna što me muči, pa sam sve pretočila u pismo i poslala). Iako je ispočetka bila strašno uvrijeđena na mene, poslije toga znala je točno sve ono što sam joj zamjerila tijekom svog odrastanja no nakon toga naš odnos je puno bolji. Probaj. Pusa!

    avatar

    06.03.2008. (13:44)    -   -   -   -  

  • @ncyka

    zakon blog

    avatar

    05.07.2008. (14:45)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...