16.03.2008., nedjelja
Nedjelja
|
O kakvog li dana! Sve nešto nahro i naopako a opet dobro. Prvo sam u knjizi koju čitam "Žena vremenskog putnika" A. Niffenegger pročitala jednu rečenicu koja mi digla tlak pak sam se cijelo jučerašnje veče svađala sa autoricom knjige . U svojoj sam se glavi svađala s njom, al sam onda došla do zaključka da ona pojma nema i oma mi lakše bilo. U knjizi naime govori on , koji je vremenski putnik, svojoj budućoj ženi nešto o New Ageu. Jer on ga pozna a ona još ne. Pa ga ona pita "a što je to new age?" a on njoj odgovori da je to jedan pokret u budućnosti (njoj u budućnosti, ne njemu jer on putuje kroz vrijeme), kojeg muzika je patetična i sladunjava. I tu sam počela tiltat i da mi je autorica bila blizu odmah bi ju bila pozvala na diskusiju. Al mi nije bila blizu pa sam se s njom morala razgovarat sama u svojoj glavi. Pak sam joj objašnjavala da pojma nema. Jer ja tu muziku naprosto OBOŽAVAM! Prvo zato jer nema nikakvih vokala, pa nisam prisiljena slušati srcedrapajuće riječi naših pjesmuljaka, u kojima, usput rečeno većinom muškarci, kukaju sami nad sobom. Kad ih čuješ kako plaču srce ti se slomi nad njihovom teškom sudbinom.Budući da oni vole neku, koja ne voli njih. Pak se plaču. I jecaju. I obično je ta onda krivac za njihov nesretan i nesređen život. U patetičnom  new ageu slušam valove, šum mora i ptice. E sad mi nikako nije jasno što tu ima sladunjavo? I patično? Jer to su zvuci prirode. Onda još neko nekom flautom zasvira i diš ljepše muzičke pozadine? Ili mi daju zvukove mora i delfine. E ako meni jasno di tu ima sladunjavosti??? Više je sladunjavosti u Parnom Valjku i njihovim žalopojkama nad samim sobom. Ovo znam jer dok smo se vozili do Stubičkih upalila sam radio i jedno pola sata slušala muške žalopojke i jecaje praćene muzikom. U Stubičke smo došli i ja sam bila oblivena suzama. Jerbo mi bilo žao tih muških. Jadnih. Koji vole neke odvratne žene. Kad sam sve to objasnila autorici knjige bilo mi lakše. Ondak sam mogla ić mirno spavat. Ujutro smo bili odlučili otić na izložbu. Pak smo išli motorom. Pak sam se smrzla ko .....a kaciga , zbog koje se i ne vozim na motoru, je na mojoj glavi imala ples vjetrenjače. Okretala se onako kako je pasalo njoj, a ja sam onda pokrete svoje glave prilagođavala njezinim hirovima. Nekako smo stigli do trga kralja Tomislava. Tamo smo otišli na izložbu koja traje TOČNO 5-6 minuta. Jerbo ima 7 eksponata. Koje vidiš odmah s ulaza. Onda odeš do njih , pogledaš ih i tu si ubio 2 minute. Onda stojiš jednu minutu u šoku ne razumjevajuć da si dao 20 kuna(20 kuna puta dva) ZA to. Pa tražiš stepenice. Tu izgubiš još minutu. Za shvaćanje da je to to treba ti 20 sekundi. Odvučeš se prema izlazu, tu još nešto kao pročitaš o autoru i to ti je još dvije minute i vani si brže nego što si ušao. Što sad? Idemo na kavu? OK krenemo na kavu. Muškarac bi motorom. Meni se za 100 metara vožnje ne stavlja kaciga-vjetrenjača-znamštoradimkaciga-. Pak šetamo. Pak potrošimo sve novce na kupvinu uskrsnih poklona. Bankomat. Dižemo još. Kava. Doma. Priča ista kao i pri dolasku. Kaciga -jaživimsvojživotatebetkofućka- živi na mojoj glavi nekim svojim bioritmom, ja se čvrsto držim za muški trbušćić,he,he, ispred sebe, noge mi led ledeni.  I napokon doma. U TOPLOM. Upravo močim noge u VRELOJ VODI i psujem muški svijet i njihovu opsjednutost tehnikom. Tramvaj hoću! Da se uvalim ko gospodin čovjek i da gledam oko sebe. To hoću. Sad idem stavit obloge za oči. Na oči. Od kamilice. Za koje nisam sigurna da će tamo ostat 10 minuta kako piše u knjigama o ženskoj ljepoti. Jer nigdje tamo ne piše što radit sa malim psom, koji skoči, uzme oblog i ode s njim u kupaonu. Ne piše dal treba ubit psa ili napravit novi oblog. To mi dilema.  Hamletovska. Velika. |