31.01.2007., srijeda
|
OVO SAM DOBILA MAILOM "Budući da ovo ne mogu prešutiti, buduci da nesto, makar nesto, moram uciniti i sama, odlucila sam vam svima poslati da barem procitate i proslijedite dalje da citaju drugi. Ameri su jos desetljecima znali gdje su bili u vrijeme kada je upucan Kennedy iako im nije bilo nesto lose ni poslije njega. Ja pitam sve zagrepcane/ke gdje ce biti kada kada nam zabrane kretanje Cvjetnim placom, kada buldozeri povedu kolo? Danas sam bila na Cvjetnom trgu na prosvjedu protiv life-style bolesne, ali zato profitabilne umotvorine kapitalista-skorojevića i gradonačelnika Zagreba i njegove klike koja živi od našeg novca. Žao mi je što je bilo premalo ljudi i žao mi je što zagrepčani/ke ne doživljavaju ovu strahotu kao nešto što ih se itekako tiče na razini ljudskog dostojanstva i na razini vlastite ljudske egzistencije. Gradonačelnik našeg grada poručuje građanima i građankama da su niškoristi, da sve što rade i misle za njega nema nikakvog značenja i da nam svima j..... mater koji se usuđujemo bezuvjetno ne odobravati sve što radi. BIJESAN što su eto tamo neki njemu nepoznati ljudi usudili se ukaljati mu ugled i obećanu riječ koju je on dao svom pajtašu, čovjek poludio. Citiram njegov današnji ispad u tramvaju: – Tko je taj Celakoski da ruši ono što gradim? Što je on stvorio cijeloga života – nema ni kučeta ni mačeta. Ne mogu svi ti jadnici zajedno srušiti što ja mogu izgraditi? - Daklem, mi smo jadnici i ma što radili i ma kako se odupirali se njegovim idejama, neće nam proći. Pa tko je on da nam tako govori i tko je on da tako radi u našem gradu? Svima nama "naš" gradonačelnik poručuje da sve što radimo, sve protiv čega se bunimo nema apsolutno nikakvog utjecaja, jer bit će kako on kaže. Citiram: – Pička mu materina, što hoće taj Celakoski? Bog ih jeb’o bolesne! Da njih slušam i pratim proceduru, ne bi se ništa gradilo. Trebala je biti još jedna prezentacija ovog projekta, ali nema više toga, mamu im jebem. Kreće se odmah u realizaciju projekta. Treba provjeriti što se mora promijeniti u GUP-u, a što ne, da bi se počelo raditi. - U NITI JEDNOM EUROPSKOM GRADU NAKON OVAKVIH RIJEČI PRED SVJEDOCIMA OVAJ ČOVJEK NE BI VIŠE BIO GRADONAČELNIK ! PITANJE JE JESMO LI DORASLI TAKVOJ EUROPI?! Zato svi koji volite Zagreb, svi kojima je on u srcu, svi koji ste bili u njemu ili namjeravate doći, ne dozvolite ovom čovjeku da divlja jer podivljao je sigurno. U glavi mu se već muti od osjećaja nedodirljivosti i moći. Ne dozvolite da svi budemo njegovi taoci, da nam uništi grad. Jer kad jednom bageri počnu kopati bit će kasno. Dopustimo li ovaj zločin nad gradom, više ništa nećemo moći zaustaviti, ni tunele, ni tangente, ni uništenu Medvednicu, ni stotine drugih pohlepnih ideja od kojih nitko od nas neće imati koristi niti će imati bilo kakvog utjecaja, ali će se provesti našim novcem. Želite li takvu demokraciju ? takvog gradonačelnika? takav grad? Svi koji živite izvan Zagreba, pomozite nam da sačuvamo svoj grad jer sutra se to može desiti i vašem. Za sve koji vole Zagreb, pišite, protestirajte, urlajte, ne dajte mu spavati, možda pobijesni dovoljno da ga zatvore na psihijatriju s ostalim Napoleonima. Pratite što se događa i ODAZIVAJTE se pozivima inicijative Pravo na grad na prosvjede. Ustali smo u tisućama kada je trebalo spasiti Radio 101, ovo je jednako važno. Gdje ste danas bili vi" |
29.01.2007., ponedjeljak
|
KUPOVINA Odlučimo da idemo u kupovinu. Zapravo idemo pogledati cijene šankova koji bi nam odgovarao u našu kućicu, a nakon toga idemo meni kupiti tenisice za trčanje. I eto nas u Pevecu. Od šankova ostao samo jedan - prevelik za našu malu kućicu. Ali zato imaju stolove za terase. Jedan nas privuče cijenom, a drugi oblikom i funkcionalnošću. Motamo se oko njih, ali ipak ne kupimi niti jedan. Čudno? Motamo se po ostatku Peveca, ja pronalazim čizme za blato oko kućice i još poneke sitnice. Ona gunđa. Na putu do blagajni naletim na stroj za pečenje kruha, koji već duže vrijeme želim kupiti. Kupujem. Ona koluta očima, uglavnom šuti. Odradili smo Pevec, idemo u King Cross meni po tenisice. Uđemo u Pitarello. Ona ostaje na ženskom odjelu, a ja pregledam tenisice. Nalazim 5 - 6 modela koji mi se sviđaju, ali uopće nema mog broja, niti približno. Vraćam se do ženskog odjela i pronalazim ju pored police gdje smo se i razišli. Izuvena, skinula kaput (vraški je vruče) isprobava cipele na sniženju. Ima zgodnih, sviđaju joj se, ali nema ih na što nositi. Druge ima na što nositi, ali nisu udobne kao one prve. Treće isprobava broj 39, premda nosi 37 - možda ipak neće klaparati (moš' misliti). One prve (koje nema uza što nositi) isprobava po 17-ti put. I dalje ih nema uza što nositi. Neće ih. Uzima druge, koje je isprobala samo 14 puta. "Vidiš kako mi ne stoje kao one..." Izuva, obuva one... "Koje da kupim?" "Koje ti se sviđaju?" -"Oboje. Kupi oboje" (Zajedno koštaju 198 kuna.) Obilazi oko pilice, probava neke potpuno drugačije. Po podu oko police izmiješane po jedna do dvije cipele svih dezena, boja i brojeva. U žaru biranja ruši cijeli stupac naslaganih kutija s cipelama. Dok skuplja kutije ugleda jedne koje već 15 minuta nije isprobavala... Stojim, gledam. Shvatio sam pa šutim. -"Pušeš mi za vrat!" Kako da se odlučim kad mi pušeš za vrat." Mislim si: "Nisam slon, udaljen sam tri metra, kako joj mogu puhati za vrat?" Shvaćam: Budi tu, šuti, ne odgovaraj na pitanja jer se to niti ne očekuje, nemoj disati... Budući da barem disati moram, izustim "Idem van, čekam te na trgu veselih tanjura." Izlasim iz dućana i sjedam na klupu nasuprot ulazu. Vidim ju kroz otvorena vrata. Sad je već proteklo dobrih sat i pol otkako smo ušli u dućan MENI kupiti tenisice. Pogledom tražim natpis s radnim vremenom dućana. Ako rade do osam, valjda će ju izbaciti do devet? - Razmišljam. I u tom razmišljanju ju ugledam na pultu blagajne. Jupiii, konačno! Međutim, umjesto da plati i izađe, vraća se do police s pojačanjem. Prodavačicom. Sada njih dvije preturaju po cipelama. Da traže iglu u plastu sijena već bi svaka našla po pregršt. Prodavačica odustaje. Moja NE. Vidim ženu što je malo prije ušla u dučan kako izlazi s novim cipelama u vrečici. Ne vjerujem da i takva postoji. I tako čekam. Čekam. Izgubio sam pojam o vremenu. To me jedino i spašava. No kako ništa nije vječno, tako i njeno biranje ima kraj. Ponovno ju vidim na blagajni kako plaća cipele i izlazi iz dućana kao da je u njega ušla prije tri minute. "Ajmo pogledati, ima još dućana, neidemo valjda doma?" Pogledali smo još dućana... Ovo je bilo u komentaru posta kojeg sam izbrisala jer je depresivan. |
25.01.2007., četvrtak
Venecija karneval 2006
Pričamo tako neki dan da su sad maškare i da bi morali na neki karneval. Veneciju? Nee bili smo prošle godine to će vjerojatno biti isto. Pa sam išla potražiti slikice da se malo prisjetim.       |
 Moje najnovije remek djelo. Kad ja tako kažem "ajme što sam genijalna. Stvarno sam genijalna" ili "Vidi ovo remek djelo" onda moja mala susjeda P.B (8) kaže "Znaš, to ti nije lijepo kad sam sebe hvališ". Znam ja da to nije ni lijepo ni pristojno no što mogu kad je istinito. Ponekad sam stvarno genijalna. Ovaj đemper smatram remek djelom zato što ni sanjala nisam da mogu to tako dobro napraviti. Cijeli đemper a niti jedne greške. Bio je on govov već prije ali sad sam ga počela nositi. I dobila sam pohvale. "To si sama napravila????" Ja skromno i samozatajno:"da". "Stvarno jako dobro". I onda takve sitnice uljepšaju dan. Remek djelo u nastajanju:  |
22.01.2007., ponedjeljak
Izložba Leonardo da Vinci
|
Atlantski kodeks Windsorski kodeks Bicikl To bi bilo to. Tri asocijacije vezane za tu izložbu. Codex Atlanticus. Ja nisam pojma imala o terminima atlantski i windsorski kodeks a sada znam. Zahvaljujući tome što smo iz buđeta odvojili 25 kuna x 2 obiteljska ulaznica za odrasle sa dvoje djece. Mi došli sami. Bez dvoje djece. Pa dobili obiteljsku kartu. Možda nas idući puta vide kao grupu od 12 penzionera. Pa nam naplate još manje. Vidjet ćemo kod slijedeće izložbe. Mene se najviše dojmila vaga-barometar. Na jedan kraj vage staviš vosak. Na drugi kraj vage vatu. Ako je vani vlaga vata će pokupiti vlagu iz zraka i povećati svoju težinu a to će se pokazati pomicanjem kazaljke na vagi (vazi?). Genijalno!!!!! |
Bosna Piramide
|
-Ako ste ikad sanjali o privatnom arheološkom nalazištu evo prave prilike. Na prodaji je 800 m2 zemljišta s pravom faraonskom grobnicom i ostacima faraona, faraonske stvari. Zemlju prodajemo onome koji ponudi najviše. " We have for selling land next to Sun piramid in Visoko with faraon insaid. Nowhere in world such land exzisting, only possible in Bosnia. Faraon, faraon things, faraon cemetery. We sell land to who gives most money. Call on + 387 (0) 32 733-643.- Semir Osmanagić "Bosanska piramida Sunca" "..Pogled mi se zaustavio preko puta na brdu Križ. Znatno niže brdo od Visočice, potpuno obraslo šumom, ima tri strane kao pravilne plohe podjednake površine. Slika mi je prepoznatljiva iz mojih posjeta nizu arheoloških lokacija Srednje i Južne Amerike. Piramide dolaze u parovima, jedna veća, jedna manja. Piramida Sunca i piramida Mjeseca. Huaca del Sol i Huaca de la Luna… Ove dvije piramide formiraju ulaznu kapiju u plodnu Visočku dolinu. Svaki bi dolazak sa sjevera ili juga u ove krajeve prolazio između ove dvije piramide. Razmišljam na glas “… ovdje je piramida Mjeseca ispod nas, a mi smo trenutno na vrhu piramide Sunca …”. Bojan afirmativno klima glavom. Na tren sam prekinuo prof. Hodovića. On nastavlja sa događajima iz doba nastanka bosanske države. Međutim, mene interesuje znatno raniji period. Ovaj otprije 700 godina mi je isuviše mlad i blizu… Nakon silaska sa vrha Visočice, posmatram sjevernu stranu. Kažem prof. Hodoviću da me neodoljivo podsjeća na meksičke piramide. Odlazim u auto i uzimam primjerak svoje knjige “Civilizacije prije početka zvanične historije”. Otvaram knjigu. Iz prve okrećem 108. stranicu. Na njoj je fotografija meksičke piramide. Okrećem se prema Visočici. Pokazujem Hodoviću. “Profesore, evo ovdje je dizajn piramide!” Hodović pogleda i, zbilja, konture piramide su identične onima Visočice. Usjek pri vrhu se poklapa sa zadnjim nivoom stepenaste meksičke piramide. I, ne samo to. Plato na vrhu meksičke piramide je identičan platou Visočice na kome je izgrađen grad Visoki..."   Mjesto Visoko. Tu dodješ popiti kavu prije nego odeš vidjeti piramide. Ispitaš teren,skupljaš dojmove, pitaš kako doći do piramida i gdje su one uopće?  Na trgu trešti muzika, ljudi obučeni kako koji. Svi vani. Svi nešto šeću i svi kao imaju nekog posla, ali nisam baš shvatila kojeg i kakvog. Pojedeš zeljanicu, jer si baš prije odlaska u Bosnu povukao vrlo inteligentan potez- odlučio si na neko vrijeme prestati jesti meso. Pa baš pred put u Bosnu, koja je, kao što je općepoznato, zemlja vegetarijanske kuhinje.:) Pa ti preostalo da se snalaziš sa jogurtima, zeljanicama i ribom. Ispitaš kako doći do piramida i kreneš ih tražiti i uvjeriti se vlastitim očima jel to jest ili to nije...  Ovo su naši vodiči . Jedan ima 12 godina, drugi 15. Jedan ide u školu, drugi uopće neide. Kad sam rekla da mora završiti školu on je rekao "ne moram".  Kad sam ga pitala što radi kad su drugi u školi odgovorio je da vodi . Što znači da smo uza sebe imali dva kvalificirana profesionalca . Kad smo izašli iz auta njih dva su došla do nas i pitala da li trebamo vodiče. Ja sam autoritativno i strogo rekla NE. Vjerojatno su mislili da ne znam što govorim, ipak žensko sam, pa su moje Ne pretvorili u Da i krenuli su s nama i počeli sa objašnjenjima. Od kojih neka nisu bila ni skroz blesava. Kao na primjer "Znaš li kako su to veliko kamenje donijeli gore?" Ja :"Ne znam" Kvalificirani vodič broj jedan :"Tada su ti ljudi bili jako visoki. Muškarci su imali 6 metara a djeca 3 metra". Što zaista savršeno objašnjava KAKO je kamenje doneseno gore. Ili : Ja: "Koliko su stare piramide?" Kvalificirani vodič broj dva :"Starije su od egipadskih" Ja:"A koliko su stare egipadske?" Kvalificirani vodič broj dva :"Paaa..400 godina". To onaj što ide u školu. Pitanje je što bi odgovorio onaj koji neide.. Piramida Sunca  Hipoteza: brdo Visočica je svojom kompletnom dužinom i visinom od 220 metara kolosalna stepenasta piramida sa prilaznim popločanim monumentalnim platoom dužine 420 metara i podzemnim kompleksom tunela. Prije odlaska u Bosnu ja sam se kao svaka ispravna intelektualka pokušala informirati o onome kuda idem. Međutim nisam bila pronašla neku informaciju koja ne bi bila puna dilema. Jedni uvjereni da je, drugi uvjereni da nije. Preostaje ti da sam vidiš, sastaviš svoju sliku i svoju ideju. I odlučiš se il ćeš vjerovati da to jesu piramide ili nećeš. Sad nije da je to baš tako jako važno ili sudbonosno za moju ili bilo čiju budućnost ili život. Vjerovala ja ili ne niš se neće promijeniti ni u svijetu ni šire, ali eto nekako kad si krenuo istražiti to područje onda ti samom postane stalo da doneseš neku odluku. Ono što je iskopano na Piramidi Sunca ne pomaže ti baš puno u donošenju te sudbonosne i važne životne odluke. Uglavnom, kad to vidiš još uvijek nisi uvjeren. Vidiš velike kamene blokove uredno poredane jedan do drugoga i jedan iznad drugoga.Nešto si misliš : ah dobro, kameni blokovi ok. Vodiči kao što su bili naši isto ne pomognu baš puno..  Nemaš uza sebe nikakav priručnik, nikakvo stručno lice. Pa misliš - nešto je...ali piramide??? Piramida Mjeseca E onda sjedneš u auto i tvoji te vodiči odvezu na suprotan kraj, na suprotno brdo koje skriva Piramidu Mjeseca.  .."Naišao je na neobično pravilne slojeve lapora, gline i drugih standardnih materijala, da bi na kraju nabasao na uredno složene ploče od kamena koje tvore mali plato, a međusobno su povezane vezivnim materijalom za koji će kasnije jedan egipatski geolog, kojeg je ovamo poslala njegova vlada, reći da su isti kao onaj primjenjivan u egipatskim piramidama. Pronađen je i kameni monolit težak 7 tona, a na njemu očiti tragovi rada ljudskih ruku..." Ovo je naš pas. Za svaki slučaj. Tako da ako se pokaže da je tu piramida ja mogu reći da sam ja to znala i odmah stavila psa tamo da ga slikam. Ako nisu piramide onda mogu reći : pa bilo je vruće i pas se povukao u hlad.   To je opet drugačija priča. Tu nema velikih blokova već uredno i sistematski posloženo kamenje. Sad si još zbunjeniji. Vodiči i dalje ne pomažu jer su im objašnjenja nebulozna. Uglavnom, dan je vruć, ti si zbunjen, gladan. Ne znaš što bi mislio. Vidiš i druge ljude oko sebe, vidiš da im izrazi lica nisu ništa različitija od tvoga. Slušaš ih što pričaju i saznaješ da su i oni jednako zbunjeni. Da i oni pokušavaju shvatiti što je to što vide. I onda, na kraju, kada isplatiš svoje vodiče - 20 hrvatskih kuna za profesionalno vođenje, kada ih odvezeš doma da se tata i mama ne bi brinuli, kada im platiš coca-cole i kada kreneš iz Visokog, okreneš se i odjednom BUMM. Primjetiš da brdo nije brdo. Da brdo ima oblik piramide. Da točno vidiš njezine stranice. I poslije toga te nitko više ne može uvjeriti da to tamo nisu piramide! Poanta je da sam ja zaista željela da tamo budu piramide. To bi baš bilo cool A teško ti uvjeriti nekoga tko silno želi biti uvjerenUglavnom, ja vjerujem da su piramide tamo. I ako ću ikako moći otići ću volonterski pokloniti jedan svoj dan iskapanju. |
19.01.2007., petak
|
Neš ti, udomiš psa, izliječiš ga, daš mu jesti, podijeliš s njim sve što imaš i nemaš a kako ti on vraća? Umjesto silne zahvalnosti koju s pravom očekuješ i barem mrve poštovanja da ti pokaže što ona napravi? Zbriše. I ode na tramvaj. I ti provedeš pola noći prolazeći naseljem tražeći je. I pomiriš se s time da si eto zajebao, pustio ju s lajne jer ti bilo žao da je na lajni i evo vidiš kako je to završilo. Ujedno osjetiš duboki mir. Spavaš cijelu noć. Ujutro si naspavan. Tvoj te pas gleda s obožavanjem sada kad nema konkurencije. Tvoj je pas veseo. Tvoj pas skače oko tebe kao u dobra stara vremena. Odeš na posao. Misliš si : ma dobro sad je bar zdrava i sita. Kako je došla do nas u ured tako će doći nekom drugom. Simpatična je, vesela, netko će ju primiti. Nije ti svejedno. Ali još uvijek osjećaš duboki mir i spokoj u sebi. Naspavao si se prvi puta nakon 2 i pol tjedana. Noć u komadu. Luksuz. I kreneš doma s posla. Dođeš i parkiraš auto. I vidiš pred stubištem nepoznatu curu s TVOJIM privremeno udomljenim psom. Ne znaš jel bi vrištao ili bi odmah legao i umro. Ali se ipak razveseliš. Uđeš u stan. Tvoj pas vidi ovog drugog i odmah se pokunji. Nestane obožavanja u njegovim očima. I agonija se nastavlja . Do novog snimanja. Pomisliš : niš od spavanja opet. I naravno u pravu si. Što si spavao spavao si. |
Trenutno su svi operateri zauzeti. Molimo pričekajte
|
9 :25 "Trenutno su svi operateri zauzeti. Molimo pričekajte" 11:18 "Trenutno su svi operateri zauzeti. Molimo pričekajte" 12:40 "Trenutno su svi operateri zauzeti. Molimo pričekajte" Možda za Elektru ne bi bilo loše da promijeni poruku u : "Budite ljubazni i nazovite u listopadu. Naime operateri koji su trenutno zauzeti bit će zauzeti i ovaj i idući i sve iduće mjesece. No budući da ste nam vi klijenti jako važni odredili smo da u listopadu primimo 3 poziva dnevno(osim u slučaju bolesti operatera) -od 9-10 sati osim ponedjeljka, utorka i četvrtka, te subote i nedjelje. Ako je praznik nemojte zvati jer je praznik. S poštovanjem Vaša Elektra." I pitam se kako da dobijem informaciju o radnom vremenu Elektre? Budući da radim ne mogu si baš priuštiti da izbivam s posla . Odem na internet da pogledam radno vrijeme Elektre, no ili ja ne vidim dobro ili radno vrijeme ne piše. I što sad? Više od tjedan dana zovem i ne dobivam nikoga a i nemam blagog pojma kad rade, u stvari kad god da se ja pojavim tamo bit će pauza to je 100 posto, ili ako neće biti pauza onda će to biti dan kada ne primaju stranke. Zar je tako teško napisati radno vrijeme kad već operateri ne mogu u 10 dana dići slušalicu? Ih, što ga ja uostalom kompliciram. Kao da nisam rođena u ovoj zemlji i kao da neznam kako to ide. Kad sam išla u 8 razred bila sam do ušiju zaljubljena u Rajka. Rajko je bio najzgodniji dečko na svijetu, ako ne baš na svijetu a ono u školi. I kako to naravno biva di bi najzgodniji dečko u školi pogledao ružno pače, malo i neupečatljivo i iznad svega sramežljivo, kakvo sam onda bila ja. No to me nije sprečavalo da nastupim na svoj način. Visila sam na ljuljački ispred njegove kuće iz dana u dan, svakoga dana redovno. A da baš ne budem sama na toj ljuljačci u parku, nije zgodno, zvala sam okolo sve moje jadne prijateljice da idu sa mnom. Jednu po jednu naravno, ne sve odjednom. Pa sam ih maltretirala, jadne su sjedile uz mene na drugoj ljuljačci, ja sam se trudila zabaviti ih nekim bezveznim pričicama, samo da im ne bude dosadno sa mnom i da me ne ostave ili da ne kažu :"idemo negdje drugdje". Jer nigdje drugdje nije dolazilo u obzir ići. Ta ljuljačka s pogledom na njegov prozor bilo je TO. Već mi se povraćalo od ljuljanja sa fiksiranim pogledom u njegov prozor i k tome još moraš pričati i zabavljati društvo da te ne ostavi. Nije to lako ni za za želudac, ni za dušu a da o dostojanstvu i samodostojanstvu ne pričam. A sve sa nadom da će se možda pojaviti na prozoru pa samo da ga vidim. Nikada se nije pojavio na prozoru. Svo to ljuljanje bilo je uzalud. Čitava strategija bila je kriva. Nikad me nije ni pogledao,nisam sigurna da li i danas zna da ja postojim.  Tako se sada osjećam i sa Elektrom.  |
18.01.2007., četvrtak
Malo ideja za zamatanje poklona
Još uvijek su svi elektrini operateri zauzeti. Koliko samo ti ljudi rade.........          |
17.01.2007., srijeda
|
Ne osjećam se baš jako ponosnom na sebe kaj sam dala taj komentar. Onda si pomislim kako je moja prijateljica rekla : pusti, dobro je da izađe pa da osvijestiš pa onda se možeš s time i suočiti. Pa je tako mama4 bila moj lik za osvještavanje onih stvari koje su u meni a nisam ih ni svjesna. Hvala joj, što drugo da kažem. Sad kad sam provela 2 godine u čišćenju privatnosti, eto očito dolazi na red i čišćenje poslovnog okruženja. Počelo je krivo, počelo je s ispucavanjem na nekom nepoznatom. Sad ću svoj bijes, jad , razočaranja usmjeriti tam di i treba pa da vidimo tko će koga . 4601-329 Tuuu.Tuuu.Tuuu. "Dobili ste Elektru Zagreb, molimo pričekajte" Tuuuu. Tuuuu. Tuuu. Muzika. "Trenutno su svi operateri zauzeti, molimo pričekajte". Tuuuu. Tuuuu. Tuuu. Muzika. E sad to ne bi bio nikakav problem da ja ovo gore ne slušam već tjedan dana. No nije sve tako crno. Jednom sam uspjela dobiti operatera. Mislim prošli tjedan oko petka. Rekla sam što želim i ona je rekla : samo malo.Prespojila me je na neki broj. Tamo se nitko nije javio. No to me je jako ohrabrilo i dalo nove nade. Danas je srijeda. Ako budem uporna možda još tokom ove godine uspijem dobiti informaciju koja mi je potrebna. |
 |
16.01.2007., utorak
Loše mi se piše
|
Već dugo nigdje nisam bila. Moj dodir sa svijetom je Internet i telefon. Ali uz dva psa doma moš se fućkat sa izlascima. I tako se pretvaram u domaćicu.Štrikam. Jučer sam čak i peglala a i očistila sam cipele muškarcu za sprovod. I opeglala sam mu košulju za sprovod. To neće završiti dobro. Ipak ohrabruje što košulja i nije baš bila dobro opeglana. Kad sam ju stavila na vješalicu vidjela sam da bi trebalo ponovo. Pa sam kao svaka dobra domaćica uzela i opeglala ponovo dok nije došla do savršenstva. Eto. I cipele sam mu očistila, sad ne može reći da nisam žena i po. Nadam se da sam sad slobodna. Naime pokazala sam da mogu i da znam. Ako ovako nastavim početi ću peći i kolače. Možda ću početi i kuhati. Onda ću početi brisati pločice u kuhinji. Onda će me početi smetati lavabo koji se ne sjaji. Onda ću početi čistiti lavabo. Onda će uz tako čisti lavabo doći do izražaja prljava vrata od frižidera. Pa ću početi čistiti frižider. Pa uz čisti frižider neće pasati neoprani kuhinjski elementi. Pa ću početi prati elemente iznutra i izvana. Pa će onda doći do izražaja cijev od nape koja je prljava. Pa ću uzeti četku pa ću prati i nju. Pa ću ići kupiti nove kuhinjske krpe. I odvojit ću u jednu ladicu krpe za brisanje suđa-znači one koje se smiju smočiti, a u drugoj će biti krpe za brisanje - koje se ne smiju smočiti. I tako to kreće. Pa si onda gotov. Ako ovako nastavim još ću početi i prozore prati. Onda ću nabaviti zavjese pa će me početi smetati ako su one prljave. Pa ću ih početi prati i peglati. Pa će me početi smetati što karniša nije u skladu sa zavjesama. Pa ću ići kupiti novu karnišu. Pa ona neće biti u skladu sa zidovima. Pa ću farbati zidove. Pa će me onda smetati što se zid ogulio jer sam premjestila televizor. Početi će me smetati što mi ljudi ulaze u stan u cipelama. Pa ću ići nabaviti šlape. Pa neću imati dosta mjesta za te šlape, pa ću kupiti ormarić . Pa ormarić neće pasati uz vješalicu pa ću ići kupiti novu vješalicu. Pa će se onda vidjeti da je boja ispod stare vješalice stara, pa ću ići farbati hodnik.Pa ću ljude maltretirati da se skinu u hodniku. Pa ću im početi davati šlape da hodaju u šlapama. Pa ću početi štirkati stoljnjake. Pa će me početi smetati ako netko nešto stavi na stol ili mi zamaže stoljnjak.Pa ću im to reći. Pa mi više nitko neće doći. Ako ovako nastavim još ću početi pričati o receptima. Početi ću doma raditi rezance i dijeliti ih drugima. I usput im ispričati kako ja radim rezance, jer me izvorni recept baš ne zadovoljava. "JA TI ONDA stavim dva jaja a ne jedno.."... Ako ovako nastavim početi ću sređivati ormare. Pa ću odvajati čarape u vrećice i na vrećice pisati :"čarape zimske" "čarape ljetne" "čarape za svaki dan" "čarape za baciti ali mogu se nositi po doma još 2 puta" "čarape za baciti ali mogu se nositi po doma ako si sam". Pa ću početi odvajati ručnike. I peglati ih. Pa će biti poredani : ručnici za lice, ručnici za ruke, ručnici za cijelo tijelo, ručnici za psa. Budući da neću imati dosta ručnika ići ću kupiti nove . A trebati će mi i naljepnice. Pa ću morati kupiti novi ormarić za naljepnice i ručnike. I umjesto da se legnem i pročitam neku dobru knjigu, ja ću uzeti priručnik "Carstvo žene" ili "Jaja na 100 načina" ili "Kako biti lijepa u 100 dana". Pa ću u knjizi "Carstvo žene" pročitati da sapun mora biti na desnoj strani kade u porculanskom držaču za sapune. Pa ću se dići, obuć, obući čarape iz vrećice "čarape za van" i otići tražiti porculanski držač za sapune. I staviti ću ga na desnu stranu kade kako piše u knjizi te inzistirati da tamo i ostane, te se svađati zbog toga sa svim ukućanima a i gostima ako treba. Pa ću početi redovno gledati dnevnik. I vjerovati svemu što kažu. Spikeri će mi postati najbolji prijatelji i drugovi. U gradu ću ih pozdravljati sa usputno "bok". Znati ću njihovu garderobu i znati ću njihov život. Pa ću imati teme za razgovor sa meni sličnima. Početi ću čitati "Gloriju" da bih se informirala o privatnom životu javnih osoba. Pa ću briljirati u društvu svojim znanjem o tome kako je tko uredio interijer i gdje i za koliko je kupljen taj dvosjed koji je bio na slici u "Gloriji". Tu ću zatim ubaciti još neki recept za kolače koji sam nedavno pročitala u "Teni" i time ih do kraja impresionirati . Zatim ću znati tko gdje ide frizeru pa se i ja tamo pojaviti, a znati ću gdje tko od njih ljetuje pa ću nekako uspjeti i ja do tamo doći. Zatim ću početi pratiti sapunice. Moj će se život pretvoriti i bajku. Malo po malo pretvorit ću se u plavušu. Očekivati ću da mi muškarac promijeni gumu na autu jer "ja to ne znam". Očekivati ću da mi se pali cigareta i da mi se drži kaput. Da mi se primakne stolica. Spremati ću se za van više od pola dana. Zaboraviti ću kako se mijenjaju štekeri, zaboraviti ću kako se promijeni žarulja, kako se mijenjaju osigurači i za što treba kupiti 10A a za što 16A, zaboravit ću koji broj da zovem kad se zaštopa WC. Stajat ću sa strane i pustiti da mi drugi nose stvari i vrećice iz Getroa. U stvari, kad bolje razmislim neću više niti ići u dućan, kupovati ću preko interneta i čekati dostavu u kuću. Jer, bit će mi teško podignuti težinu veću od male ručne torbice. Postati ću zombi i parazit i time ću se ponositi. Pričati ću okolo da su "oni krivi jer nisu došli u 12,04 kako sam ih naručila, kreteni idioti i budale", nego su "zamisli došli 10 minuta kasnije, možeš li ti vjerovati kakvih sve ljudi to ima na svijetu. I zašto bi im ja sada dala napojnicu? ". Pustit ću nokte. Mazati ću nokte na rukama i na nogama. U skladu s time neću prati suđe jer će mi se lak oguliti. Čitati ću knjige ali ih neću razumjeti. Pa ću popljuvati pisca a ne sebe. Za sve će mi biti krivi doktori. Nema veze što ću imati šećernu bolest već 20 godina i što se baš neću čuvati i što ću jesti slatko i što si neću redovno davati inekcije. Oni su to trebali znati da ja to neću raditi i u skladu s time dati mi i terapiju koja meni odgovara. Ovak, vidiš gdje sam. Da su oni bili pametniji i da nisu griješili ja bi sad bila zdrava. Ili...ako dobim prehladu isto ću svu odgovornost baciti na njih, jer mogli su znati pa nam svima dati besplatno cjepivo ..... Nazivat ću od doma svoje prijateljice sadašnje i one buduće i tražiti recepte a usput samo spomenuti da smo evo kupili novu kuhinju za 22 000 Eura. Ali da baš nisam nešto zadovoljna s njom. I usput ću spomenuti da te kolače šaljem prijateljici u Milano jer ona ima goste na ručku pa neka naših kolača. Reći ću da mi je to JAAAKO dobra prijateljica a znam i te goste koji su tak dosta bogati... Pse ću voditi na šišanje i frizuru. Saštrikat ću im odjeću za svaki dan i za posebne prilike. Kupit ću im i čizmice da mi ne ulaze u stan direkt izvana onak prljavi. Čizmice će se skinuti u hodniku i onda će moći ići dalje po stanu. Možda ću im nabaviti i šlapice za po stanu ne znam to još moram odlučiti. I lajne ću im nove kupiti. One šminkerske. I zdjelice za jelo promijeniti, kupiti nove. I ispod zdjelica neki mali perzijski tepihić, ali preko tepihića novinski papir da se tepih ne zaprlja, a novinski papir će se mijenjati prije i poslije svakog jela a možda i u međuvremenu. Nabavit ću im i za oko vrata salvetice da se ne sprljaju kad jedu, a i meni da ne sprljaju sve okolo. Pod hitno treba udomiti malu. Inače mi se loše piše. Jako mi se loše piše. Ak mala nebu udomljena, ja bum bila stalno doma i od silne dosade početi ću raditi gore opisane pizdarije. |
15.01.2007., ponedjeljak
Radosti udomljenja pasa
|
Bili smo na televiziji , mala pesonja i ja i onda su ljudi zvali da nam kažu da će ju uzeti. I tako se ja od ganuća rasplačem- evo vidiš ima dobrih ljudi, zašto sam ja takva da sam crna i pesimistična i razočarana mislim si. I dobro. Kaže čovjek da će doći u pola jedan po nju, ima veliko dvorište, neće biti na lancu, ima i društvo. Dođe pola jedan, dođe čovjek sa ženom vidi pesonju i kaže : a neee, pa to nije ta koju smo vidjeli i htjeli. Meni došlo da vrištim. Ne paše im uz travu što li? Uglavnom na tv-u su zamijenili brojeve i mi smo primali pozive za krivog pesa. Onda smo zvali tv ali ne možeš dobiti ništa ni Ponoša ni TV. I sutradan ipak dobijemo nekako broj i kažemo da je došlo do zamjene brojeva. A taj drugi jadan pas kojeg su svi sada htjeli prošli put je bilo da nitko nije zvao za njega jer je kujica,žensko. Sad ga hoće, ajde dobro, drago mi je za nju . Onda zovu drugi ljudi. Mi kažemo da je došlo do zamjene i da to nije taj pas kojeg su vidjeli na TV. Oni kažu neka, dobro, doći ćemo pogledati. I dođu pogledati ali... Ružan osjećaj. Nisu ljudi krivi. Vidjeli su jednog a sad im se nudi drugi. Znam, normalno ali ipak nekako zaboli. Ovoga puta naše snimanje nije uspjelo, malena je još uvijek s nama, piški svuda okolo, mi brišemo, peremo i spremamo i vičemo i deremo se i usisavamo svakih pola sata. Čim usisaš možeš početi ispočetka jer dlake ima svuda. Bar je stan, u stvari ono što je od njega ostalo, čist a pod se sjaji.. Nema veze. Vesela je i dobra i vrlo brzo uči i iz nje će za dva mjeseca biti izuzetan pas. Samo joj treba pažnja. Jede kao dva slona, i zalihe hrane se smanjuju ubrzanim tempom. Što joj daš to će pojesti. Voljela bih testirati njene granice ali mislim da nemamo dovoljno hrane.. Noću ne spavamo jer se sjeti lajati u 3. Pa onda opet u 5. Pa u 6. To u normalnim okolnostima. Ako netko prolazi stubištem imamo i dodatnog lajanja.U pola sedam smo vani jer milostiva mora piškiti. Ako nismo dovoljno brzi popiški se pred vratima. Skače na krevet i cijele dane provodimo u tjeranju s kreveta. Ljubomorna je na našeg pesa i hoće našu ljubav. Mazi se i svuda trči za nama. Kad idemo van jede sve što joj dođe : papir, zemlju,plastiku, željezo...samo daj ... Ne vrijedi nikakvo FUJ, ne vrijedi dozivanje, pobjegne i dok ne pojede to što si je našla nemožeš ju dobiti natrag. Vjerujem da će brzo shvatiti da više nije prepuštena ulici i da doma ima jesti. Pa će onda prestati s time. Doma je sve demolirano. Roleta na vratima više nema. Stvari su podignute za jednu policu više, ali prekasno. Neke vrijednosti su zauvijek izgubljene. . Kao npr. moj kožni blokić kojeg mi je kupio prijatelj u Napulju. To mi je bilo vrijedno kao uspomena. Štrenica vune koju štrikam je istina još uvijek u jednom komadu, ali izgrižena na 12-ak mjesta, bit će to krasan đemper.. Sada se okomila na stolicu. Za sada je koncentrirana na donji dio tapicirunga...vidjet ćemo da li će krenuti uređivati i gornju stranu... Velika je i može skočiti. Pa stavi prednje noge na stol i ako ne gledaš dobro..fiju odu kolači. Naš je pas mali i on puno stvari ne može pa smo sada u šoku, jer smo bili navikli na njega a ovo čudovište sili da spremaš SVE živo i uvijek imaš oči na leđima... |
|
Umrla mi je prijateljica. Shvaćam pojam ŠOK. Ne možeš vjerovati, ne možeš prihvatiti. |
10.01.2007., srijeda
Umotvorine
|
Jutros sam se obukla tako da se ne smijem pogledati u ogledalo. U žurbi sam nabacala na sebe svega i sad kad sam se vidjela u veliko ogledalo mislila sam da ću se rasplakati od jada i tuge. Kao kakvo strašilo. Još mi je i kosa masna pa sam ju svezala u repić no to nije repić to je više kao neki smješni izdanak na glavi. Uglavnom izgledam dosta jadno a tako se i osjećam. Hlače vise na meni jer sam smršavila, majca mi je prekratka, kosa u stanju da ne pričam i ne vidim kako bi me itko mogao shvatiti ozbiljno. Kako bi me itko mogao shvatiti...o -ozbiljno- da ni ne pričam. Neispavana sam pa još imam i podočnjake...hrpa jada na jednom mjestu. Danas nije moj dan to je definitivno. Kad te neće,neće te i bok. I onda kad se osjećaš jadno iznutra, i izgledaš jadno i izvana baš i nije neka idealna kombinacija za životni optimizam. Ujutro čim sam se digla išla sam prošetati pse. Ni kava ni doručak, oblači se i idi van. Onda na brzinu dodješ doma daš im jesti, pa ih odvajaš jer skaču jedno na drugo, pa se dereš i paziš na njih. Onda se nabrzinu obučeš i trčiš na posao. Na poslu te dočekaju sa zahtjevima i uvijek istom rečenicom "To VAM nije puno posla". Baš dobro da netko zna da MI TO NIJE PUNO POSLA! Ne vidim zašto si onda to ne naprave sami. A ja ovak umorna i bezvoljna samo klimam glavom i radim IM poslove koji MENI NISU PUNO POSLA. Dok ne puknem. Zatvoren magični krug. Preumoran si da bi odbijao ljude, a onda si još više umoran jer ih nisi odbio. SHIT! Taj nas novi pas iscrpljuje, a najgore je to što ne znamo što će dalje biti. Mi dobri (kreteni) uzeli psa sa ceste (to mi nije žao), izliječili ga, prihvatili unatoč tome što doma već imamo jednoga. U svemu tome me grozno umaraju tuđi savjeti. Svi nešto savjetuju što JA TREBAM napraviti s njime, ali ne mrdnu ni malim prstom da pomognu. Jučer smo bili na snimanju pa sad vidjet ćemo. Možda se nađe neka dobra duša da ga primi. Jer ako ga ubrzo ne primi ova dva doma će ubiti jedno drugo. U međuvremenu sam dobila hrpu savjeta što trebam raditi. Kao da sam mutava što li? Zašto me ne ostave na miru? Nikome se ne jadam, nikoga ne tražim savjete, nikome ne pričam osim ako moram, a na žalost moram o tome da smo udomili tu malu. Mene brine što ćemo s njom. Brine me što mi oduzima i onaj mali ostatak slobode koji sam još imala. Svi odu, svi nestanu a ja ostajem s to dvoje pasa. I u stvari u tome nije problem, najljepše mi je s njima. Ne gunđaju, ne žale se, dobri su. Ne prepričavaju mi svoje frustracije. Brine me što se vežem uz nju, što će mi biti teško dati ju nekome. Brine me što mi je ljepše društvo dva psa nego ljudi. Brine me koliko li sam to razočarana u ljude ako mi je najljepše biti sa ta dva psa. Da mogu ostala bih cijele dane doma uz njih. Štrikala, izvodila ih u šetnju, hranila i uopće se nebih sjetila da ljudi postoje, niti bi mi nedostajali. Brine me što se brinem. To nije IN. Briga za druge nije IN, a pogotovo briga o nekom napuštenom psu. Pa ja onda postajem kao neki "slučaj". Preosjetljiva. Prebrižna. Pre... Pa me brine kakva sam ja to osoba kad mi je ljepše u društvu dva psa nego u društvu ljudi. I brinem se što će biti sa malom pesonjom kad ju udomimo. I kako ću ja bez nje. I kako ja to živim kad me ni posao ne veseli, ni doma me ništa ne veseli, samo me veseli doći doma i biti s njima. |
09.01.2007., utorak
Geocach III /Otok Krk/
|
Onda smo išli na godišnji odmor. Pozvali su nas prijatelji na Cres i mi se spremili da budemo 3 dana kod njih. Do trajekta (Valbiska,Krk - Cres) smo stigli negdje oko 2 sata u noći. Budući da smo se kao svaki normalan par, prije toga u autu posvađali ,kad smo stigli u Valbisku bili smo na rubu još jednog rastanka, petnaestog po redu od početka godine - što mi se čini dosta normalnom statistikom. Tako da sam ja demonstrativno išla piti kavu u kafić koji sva sreća radi i u to doba, demonstrativno sam uzela Oblaka sa sobom, a mušku polovicu ostavila da se snalazi sam u okrutnom svijetu, sa nadom da će se negdje ubiti, ili da će nestati...svejedno mi je.... On je opet, sa svoje strane, mene ostavio da pijem kavu i sjedim sama sa psom, među nepoznatim ljudima u nepoznatoj okolini i sam otišao tražiti cach koji je bio baš tamo negdje, možda nekih 15 ak minuta hoda od trajektne luke. Uglavnom svaki od nas je otišao na svoju stranu s nadom da se više nećemo vidjeti i da će onoga drugoga pokositi grom i da će dragi Bog pokazati da sam JA a ne onaj drugi u pravu i da će onda onaj drugi shvatiti da je bio u krivu...ali bit će prekasno..... Tako je muška polovica našao taj cach, ali kako smo i idući dan bili još uvijek posvađani i ljutili se jedno na drugo gnjevom pravednika o tome cachu ništa ne znam, ni gdje je bio ni kako je nadjen ni kako izgleda, jer nikakve informacije nisam bila dobila, a baš nisam htjela pitati.. |
05.01.2007., petak
Geocach II /Otok Krk/
|
E nakon što smo osvojili Zagreb, uobrazili smo se još više. Odlučili smo krenuti dalje. Okomili smo se na Istru i bliže otoke. A tamo nas je dočekalo novo iznenađenje, naime tamo se ne stavlja u tupeware posude nego u male film doze. Jedva nadješ tupeware posudu, tko će živ naći film dozu?? No to tada još nismo znali. I prvo nam bio Krk. Išli smo nešto poluslužbeno na Krk u Omišalj. Prvi cach na tom putu bio je sakriven odmah iza Krčkog mosta. Negdje pod nekim kamenom koji je označen sa X. E sad je trebalo ljudima u kombiju sa kojima smo išli objasniti da stanu i da pričekaju da mi nadjemo cach. To baš nije lako jer te svi nešto blijedo gledaju i tko zna što si misle o nama. Ali što ćeš, ili nećeš objašnjavati pa nečeš naći cach ili ćeš pokušati reći da se ti igraš u ovim godinama kad se od tebe očekuje da se ne igraš više, nego da si ozbiljna i odgovorna osoba puna problema i briga kako je to danas u Hrvatskoj moderno. Riskirali smo i objasnili i stali smo iza mosta. Ljudi su zbunjeno čekali a mi smo tražili kamen. Čovječe, fakat nije ugodno dok te čekaju i gledaju i misle si da si malkice šašav a ti tražiš pod nekim kamenom nekakvu film dozu.   Našli smo. Bila je film doza i to je to. Unutra ništa osim papira na koji se potpišeš da si tu bio i da si pronašao cach. Natrag u kombi. Dolazak na odredište. Drugi dan odlučimo da idemo po drugi cach. Taj je cach bio je skriven na aerodromu Krk. Super, velimo mi, ionako nikad nismo bili na aerodromu baš dobro da i to vidimo. I tako se mi spremimo da krenemo i da nadjemo i taj cach. Ovoga puta uzmemo ruksag na leđa. U ruksag potrpamo sve što nam treba, poučeni iskustvom od prije, nećemo se više smrzavati,niti ćemo dozvoliti da nas grizu mravi,niti ćemo dozvoliti trnju da nas bode, niti nas kiša neće više iznenađivati... Imamo fotić, dobro smo obučeni, opremljeni jesmo, nemaš frke to ćemo mi odradilti za čas! Pogledamo na Spravu, Sprava kaže da imamo 2 kilometra hodanja do tamo. OK mislimo mi, baš dobro, 2 km tamo 2 km natrag to je 4 kilometra, super hodanje nam baš treba. I krenu Mujo i Haso zajedno sa jadnim psom. Prvih pola sata pod najjačim suncem koje možeš zamisliti bilo je i podnošljivo. Aerodrom se vidi, sve ok još malo pa smo tamo. Idućih pola sata pod istim žarećim suncem bilo je zanimljivo, pogotovo kad shvatiš da u ruksagu nemaš kremu za sunčanje, da ti je ostala u torbi. Onih idućih pola sata bilo je još zanimljivije, a naročito nakon otkrića da nismo ponijeli vodu sa sobom. O onih idućih pola sata ne želim reči niti rijeći. Ono što je Sprava rekla o 2 km bilo je točno, ali to je bilo 2 km ZRAČNE LINIJE! Mi smo morali ZAOBIĆI pistu i doći joj s druge strane. I tako hodaš žedan, po najgorem suncu , žao ti psa koji jadan više ne može, niti jednog auta na vidiku da se legneš pred njega i da te ili zgazi ili povede sa sobom...o vodi da ne pričam,nema... Uglavnom hodaš jer je alternativa da staneš i da te sunce isprži ili da legneš ali ne možeš jer asfalt je vreo. I što ti preostaje? Da hodaš. Aerodrom Krk pri dolasku.  Aerodrom Krk je mali zgodan aerodrom,sa dva stara aviona smještena ispred aerodromske zgrade. (U stvari to je Aerodrom Rijeka, ali nalazi se na otoku Krku. Pa se ti snađi ako si stranac u ovoj zemlji. Kažu ti da avion ide s aerodroma Rijeka i ti bi normalno pomislio da avion ide iz Rijeke. Pa te odvezu na Krk. Pa si pomisliš da si otet. Tek kasnije shvatiš da su ti Hrvati malkice zbunjeni pa ime jednog grada stave u naziv aerodroma koji se nalazi na nekom otoku. )Na njima piše da su služili kao školski avioni za obučavanje pilota.  Unatoč svemu meni se aerodrom baš sviđa. Osoblje je jako ljubazno, svi su neki pristojni i tihi a i zgrada mi je ok, mada bi svaki gunđavi hrvat (a to ih je 99%) našao tisuću i petsto zamjerki odmah u startu.   Trebalo nam je 15-ak minuta da nadjemo cach. Onda smo otišli u restoran i pili vode do iznemoglosti. Pas nije mogao doći k sebi i ljubazno osoblje donijelo mu je 2 x vode u posudi. Kad smo se spasili od moguće smrti dehidriranjem shvatili smo da sada sve ovo što smo prošli u dolasku treba proći ponovo u odlasku. Ja sam navijala za to da se legnemo i odmah ubijemo jedno drugo. Lagana i bezbolna smrt bolja je od duge hodajuće agonije. Iduća mogućnost je bila da idemo direkt preko piste, skratit ćemo put za pola. Pretrčati ćemo pistu, nitko nas neće vidjeti, baš me briga..sve samo da ne moram sve to hodati natrag.. Još jedna od ideja koju sam predložila jest da zamolim nekog od osoblja aerodroma Krk da me pregazi svojim autom ako je voljan.Onda će morati zvati Hitnu pa će me Hitna odvesti natrag. Zatim sam predložila da se zaposlimo tamo kao nosači kofera. Sve te moje genijalne ideje i planove muška polovica je odbila slušati i bar o njima razmisliti. Srezano u korjenu! Hodaj natrag! O povratku neću reči niti jednu lijepu riječ. Osim što smo bili pametni pa smo uzeli vode za natrag. |
Geocach I /Samobor i Zagreb/
|
Naši prvi cachevi, dok smo još bili amateri bili su u okolici Samobora. Prvi cach za nas je bio na Oštrcu. Bio je vrlo dobro sakriven, i stvarno je veliko zadovoljstvo kada smo ga pronašli. Bili smo veseli baš kao da smo upravo čuli da smo naslijedili vilu u Lovranu zajedno sa novcima za njezino preuređenje. Zimski dan, snijega do koljena a ja sam bila u tenisicama i trenirci. Super pametna odjeća za penjanje po snijegu do Oštrca . Amater nezna , ali amater uči.Smrzla sam se, bila sam sva mokra, u tenisicama led i snijeg. Pri povratku smo se izgubili (UNATOČ TOME ŠTO POSJEDUJEMO NAVIGATOR!!! kojemu je, koliko sam ja plavuša uspjela shvatiti, zadatak da onemogući da se ljudi izgube), pa smo takvi - umorni, promrzli imali još pola sata hodanja u krivom smjeru. Nakon nekih pola sata ja sam tiho,skromno sa poštovanjem prema Spravi rekla "meni se čini da mi neidemo dobro". Napokon je muška polovica priznala da smo se izgubili (naglašavam : izgubili smo se uz GPS!!), pa smo još pola sata hodali natrag istim putem. Tu sam pukla. Gladna, promrzla, umorna....Ako tada nisam bacila GPS onda vjerojatno više ni neću. Kad smo došli doma spremili smo naše prve cacheve (to su bile nekakve dvije male lutkice) kao najveće blago. Ostali cachevi na Samoboru su za nas, poslije Oštrca već bili diletantski (kako se čovjek brzo uobrazi). Naime, oni koji tamo u Samoboru stavljaju cacheve stavljaju ih ili u neki panj, ili u drvo sa rupom. Možeš biti i plavuša da ih pronađeš. Samo dodješ i tražiš panj koji u sebi ima rupu. Tu je obično cach skriven. E sad smo se već bili uobrazili. Kao, vidiš ti kako lako mi to otkrivamo. Pa kaj je to igra??? Pa kaj bumo mi po panjevima tražili, dajte nam nešto sofisticiranije i teže.. I sad tako uobraženi rekli smo - pa imamo mi svoj dobar stari Zagreb, ajde da malo vidimo što ima tu po Zagrebu. I tako smo se onda orijentirali na stari dobri Zagreb. A ono i u Zagrebu prvo pa - PANJ. I to ne bilo kakav panj, panj pun mrava. U stvari to nije bio panj, to je bilo šuplje debelo. I bilo je ljeto. I sada mi pronađemo i lokaciju, i deblo i stavim ja ruku da dodjem do cacha. A u deblu stanište mrava. Jer ljeti mravi ne spavaju, ljeti mravi grizu.. Brže sam izvadila ruku nego sam ju stavila. Dobro, mislimo mi, bude muška polovica to napravila. No muška polovica ima debelu ruku a deblo je usko. I ostane na meni da ja ulovim cach koji je na dnu a čuvaju ga mali žuti mravi, koji bome grizu. I sad ti reci da život žene nije težak.   Uglavnom taj cach mi je ostao u sjećanju po mravima i po školjkama sa pacifičkog oceana koje su u njemu bile. To me oduševljava. To što je netko donio u stari dobri Zagreb, u neko staro deblo školjke sa pacifičkog oceana. Imamo ih doma.  Ali sad mi je stvarno bilo DOSTA. I debla i mrava i blata i panjeva. Pa zar nema nekog pametnog cacha gdje ćeš raditi nešto pametno a ne boriti se sa mravima i blatom, samoborskim brdima i lišćem, snijegom i smrzavanjem?? Pa nisam ja planinar, nisam alpinist, niti prirodoslovac, nisam ni Charles Darwin, niti se spremam za osvajanje Maunt Everesta. Ja sam obična (u duši ) plavuša koja je igrom slučaja i životnom ironijom dospjela u okruženje geocachinga. Zar zato moram davati svoju desnu ruku mravima da ju svu izjedu? Zar se zato moram smrzavati na usponu do Oštrca? Zar zato moram upadati u svako blato koje postoji u Samoborskom gorju??? Zar svaki trn mora ubosti baš moju kožu? I napokon sam dobila to što sam i tražila: Evo opisa cacha : Vodic kroz Zagreb za autostopere Zagreb's urban cache with non-urban finish. First I'd like to say thanks to Mr.Dawor Preis who kindly permited that his work of art participate in this cache. This cache will take you all over the city for a different perspective, and beyond.. The principle of "revolving" through the "points" is simple: on each point you pick-up 2 bits of data to proceed to the next. When you arrive at starting point, on the most east pillar in the middle of lanes, search for the thing that "doesn't belong" there. The list of stations is as follows, but before you fly, a note: If you are on foot (with help of public transport) it might take you pretty long time to finish the cache (whole day?). We suggest at least bikes. Also, since this is an urban cache, and final coords takes you out of the city, all those who comes to semi-final spot and for some reason can't proceed, can be considered as if you found the cache. 1. 45-48.875; 15-51.656 --> A=1ST # in L; B=4TH # in D 2. 45-47.A10; 16-B3.300 --> C=3RD # in D; D=(4TH # in L)+1 3. 45-46.C08; 15-58.0D7 --> E=4TH # in L; F=3RD # in D 4. 45-4E.058; 16-00.F41 --> G=7TH # in L; H=2ND # in D 5. 45-4G.115; 15-59.H71 --> I=5TH # in D; J=(3RD# in L)-(3RD# in D) 6. 45-48.I97; 15-58.5J8 --> K=6TH # in L; L=(1ST # in L)+1 7. 45-48.7K8; 15-58.L53 --> M=7TH # in L; N=4TH # in D 8. 45-48.M07; 15-58.N93 --> P=3RD # in L; Q=(3RD# in D)+(5TH# in D) 9. 45-48.75P; 15-58.Q66 --> R=1ST # in L SEMI-FINAL 45-48.731; 15-58.R22 FINAL Now that you are standing in the center of ... turn south and you can't miss house number of a certain embassy. It's an X. Final cache is at: 45-5S.161; 15-5T.420 S=X-1; T=X*2 Easiest aproach to final cache for cars is from 45-51.044; 15-56.337 to north. We wish you pleasant journey! U starom dobrom Zagrebu tražili smo taj cach tjedan i više dana. Završili smo kraj jednog zidića i cach je bio u zidu. Ne moram posebno naglašavati da je taj dan padala (što padala, lijevala) kiša, da sam ja opet bila u tenisicama i trenirci . Amater uči ali teško i sporo Taj smo cach po toj kiši tražili barem 45 minuta, već smo 12 puta htjeli odustati, čovječe bili smo mokri do kože...hodali smo ko dva idiota oko tog zida, ispregledali ga uzduž i poprijeko,da nas je netko vidio vjerojatno bi zvao Hitnu i poslao nas u Vrapče. Onda odlučimo da ćemo odustati, ali nešto ti neda mira : misliš si : pa sve smo odradili, došli smo tu, on je tu negdje ne mogu sada stati I psa smo izludili. I on je jadan bio mokar do kože....  Uglavnom našli smo ga. Više se ne sjećam što smo uzeli a što stavili unutra, neke sitnice vjerojatno, sjećam se samo kiše, kad smo ušli u auto sve se sa nas cijedilo. Psa smo zamotali u deku on je jadan drhtao od zime, sebe nismo mogli osušiti niti si pomoći, jednostavno smo tako mokri krenuli kući. Ne treba naravno naglašavati da smo pas i ja poslije toga dobili prehladu. |
03.01.2007., srijeda
Geocach
|
Sada ću pisati malo o geocachingu. Geocach je igra koju igraju oni koji imaju navigator ili GPS. Mi smo kupili jedan u doba kada zaista nismo imali novaca (ovo zaista mi je baš dobar izraz- kao da ga sad imamo.. ), bili u minusima i kreditima i dugovima(ovo pišem namjerno, jer ako će muška polovica čitati da ga malo piknem,stvarno sam pokvarena), jedva skucavali kraj s krajem, jedino što smo imali bio je posao i plaća, i saznanje da će ta plaća ako u međuvremenu ne dobijemo otkaze do penzije vjerojatno pokriti kredite i dugove, a minus će pokriti ona iduća.... I onda je muška polovica rekao :čuj ja bi si kupio navigator meni to treba. Uglavnom kad muškoj polovici nešto treba onda mi to kupimo. Inače je dosta skroman (ovo opet moram napisati ako čita...)i dosta dobar pa neka mu GPS. Tako sam mislila dok nisam čula cijenu. Onda kad sam čula cijenu opet sam se izgubila, dobila jedan lagani živčani slom ali ni on nije pomogao mi smo GPS kupili.  Nakon što smo keširali sav taj novac što nam je u to doba bilo puno počeo je skromno. Prvo se malo igrao : ajde da vidim što se sve s njime može. Pa ga je objesio oko vrata i istraživao što sve ta sprava nudi. To je još bilo podnošljivo i donekle naivno simpatično. Međutim sprava je OSTALA oko vrata i postala SASTAVNI dio naših života. Prvo sastavni a zatim neophodni , kako smo uopće živjeli prije bez nje nije mi jasno. Dakle, kud god idemo , sprava i pas su s nama. (Ovo pišem da naglasim da je za psa normalno da bude s nama, ali GPS je postao sastavni dio naše male zajednice što baš i nije tako normalno). Čak mi se čini da bismo psa i mogli zaboraviti , mene bismo isto mogli zaboraviti,...no GPS.... Dakle mi dvoje, pas, lajna, sprava to je ukratko ono što nezaobilazno vodamo sa sobom. U daljnem tekstu GPS ću zvati Sprava i to Sprava sa velikim S da joj time odam dužno poštovanje kao sastavnom i nezaobilaznom djelu moga života.. I tako na slikama u zadnjih par godina ja sam UVIJEK u ISTOJ jakni,sa ISTOM frizurom, a on je UVIJEK s Spravom oko vrata. Već mi se čini da se ne moramo više slikati, jer mijenja se samo pozadina, mi ostajemo isti, glupavo nasmiješeni, glupavo zagrljeni, i čovjek kad nas gleda na slikama i da nema pozadine rekao bi -pa to je sve na istom mjestu u isto vrijeme. Jest šipak...To je sve ISTA garderoba, jer drugu kupiti ne mogu sve dok muškoj polovici trebaju igračke za objesiti oko vrata (ovo sam isto pokvarena, ako će čitati...)  Ja u bijeloj jakni -jedinoj koju imam i već se ne sjećam gdje i KAD sam ju kupila, koja je iznutra izgrižena jer pas voli ležati na njoj i oštriti svoje zube... i u kojoj kad hodam molim boga da iza mene ne ispada perje iz rupa koje je pas napravio na unutrašnjoj strani pa da me ljudi iza ne bi zaustavljali i vraćali mi ispalo perje....i koju ću po svemu sudeći nositi do smrti... on u starim tenisicama, trapericama ..sa Spravom ...Zato sam i počela štrikati, da bih bar nešto imala za obući... No tako je kako je i stvari se nedaju promijeniti. A kad se nešto neda promijeniti onda ti je najpametnije da to prihvatiš i pokušaš pronaći nešto lijepo u tome. I sad dolazimo do one dobre strane Sprave. Naime, Sprava nudi igru koja je dosta zanimljiva . OK sada ću opisati igru. Igra se u cijelom svijetu, i navodno da ima negdje nekakav skriveni cach u moru na nekoj velikoj dubini. Do toga još nismo stigli, ali ako budemo uporni tko zna. Pronađeš neko interesantno mjesto na zemaljskoj kugli. Očitaš koordinate toga mjesta. Kupiš tupeware posudu i u nju staviš nešto, bilo što, novu jaknu ako netko ima bilo bi dobro...Napišeš koordinate toga mjesta, objaviš na stranici geocacha i čekaš da netko dodje i otkrije tvoj skriveni cach. I obrnuto, dok čekaš ti tražiš tuđe sakrivene cacheve. Evo to je ukratko to. Ovo je primjer jednog standardnog cacha. Ovako obično izgleda sadržaj u tupeware posudi :  |
02.01.2007., utorak
|
Spremni za polarnu zimu : Šal je ispao ogroman. Duži od 1,70 cm. Topao je i vuna je jako dobra- mekana i topla.I nova kapica.    |