15.01.2007., ponedjeljak
Radosti udomljenja pasa
|
Bili smo na televiziji , mala pesonja i ja i onda su ljudi zvali da nam kažu da će ju uzeti. I tako se ja od ganuća rasplačem- evo vidiš ima dobrih ljudi, zašto sam ja takva da sam crna i pesimistična i razočarana mislim si. I dobro. Kaže čovjek da će doći u pola jedan po nju, ima veliko dvorište, neće biti na lancu, ima i društvo. Dođe pola jedan, dođe čovjek sa ženom vidi pesonju i kaže : a neee, pa to nije ta koju smo vidjeli i htjeli. Meni došlo da vrištim. Ne paše im uz travu što li? Uglavnom na tv-u su zamijenili brojeve i mi smo primali pozive za krivog pesa. Onda smo zvali tv ali ne možeš dobiti ništa ni Ponoša ni TV. I sutradan ipak dobijemo nekako broj i kažemo da je došlo do zamjene brojeva. A taj drugi jadan pas kojeg su svi sada htjeli prošli put je bilo da nitko nije zvao za njega jer je kujica,žensko. Sad ga hoće, ajde dobro, drago mi je za nju . Onda zovu drugi ljudi. Mi kažemo da je došlo do zamjene i da to nije taj pas kojeg su vidjeli na TV. Oni kažu neka, dobro, doći ćemo pogledati. I dođu pogledati ali... Ružan osjećaj. Nisu ljudi krivi. Vidjeli su jednog a sad im se nudi drugi. Znam, normalno ali ipak nekako zaboli. Ovoga puta naše snimanje nije uspjelo, malena je još uvijek s nama, piški svuda okolo, mi brišemo, peremo i spremamo i vičemo i deremo se i usisavamo svakih pola sata. Čim usisaš možeš početi ispočetka jer dlake ima svuda. Bar je stan, u stvari ono što je od njega ostalo, čist a pod se sjaji.. Nema veze. Vesela je i dobra i vrlo brzo uči i iz nje će za dva mjeseca biti izuzetan pas. Samo joj treba pažnja. Jede kao dva slona, i zalihe hrane se smanjuju ubrzanim tempom. Što joj daš to će pojesti. Voljela bih testirati njene granice ali mislim da nemamo dovoljno hrane.. Noću ne spavamo jer se sjeti lajati u 3. Pa onda opet u 5. Pa u 6. To u normalnim okolnostima. Ako netko prolazi stubištem imamo i dodatnog lajanja.U pola sedam smo vani jer milostiva mora piškiti. Ako nismo dovoljno brzi popiški se pred vratima. Skače na krevet i cijele dane provodimo u tjeranju s kreveta. Ljubomorna je na našeg pesa i hoće našu ljubav. Mazi se i svuda trči za nama. Kad idemo van jede sve što joj dođe : papir, zemlju,plastiku, željezo...samo daj ... Ne vrijedi nikakvo FUJ, ne vrijedi dozivanje, pobjegne i dok ne pojede to što si je našla nemožeš ju dobiti natrag. Vjerujem da će brzo shvatiti da više nije prepuštena ulici i da doma ima jesti. Pa će onda prestati s time. Doma je sve demolirano. Roleta na vratima više nema. Stvari su podignute za jednu policu više, ali prekasno. Neke vrijednosti su zauvijek izgubljene.  . Kao npr. moj kožni blokić kojeg mi je kupio prijatelj u Napulju. To mi je bilo vrijedno kao uspomena. Štrenica vune koju štrikam je istina još uvijek u jednom komadu, ali izgrižena na 12-ak mjesta, bit će to krasan đemper.. Sada se okomila na stolicu. Za sada je koncentrirana na donji dio tapicirunga...vidjet ćemo da li će krenuti uređivati i gornju stranu... Velika je i može skočiti. Pa stavi prednje noge na stol i ako ne gledaš dobro..fiju odu kolači. Naš je pas mali i on puno stvari ne može pa smo sada u šoku, jer smo bili navikli na njega a ovo čudovište sili da spremaš SVE živo i uvijek imaš oči na leđima... |