Marketing
Umotvorine
Jutros sam se obukla tako da se ne smijem pogledati u ogledalo. U žurbi sam nabacala na sebe svega i sad kad sam se vidjela u veliko ogledalo mislila sam da ću se rasplakati od jada i tuge.
Kao kakvo strašilo. Još mi je i kosa masna pa sam ju svezala u repić no to nije repić to je više kao neki smješni izdanak na glavi. Uglavnom izgledam dosta jadno a tako se i osjećam. Hlače vise na meni jer sam smršavila, majca mi je prekratka, kosa u stanju da ne pričam i ne vidim kako bi me itko mogao shvatiti ozbiljno. Kako bi me itko mogao shvatiti...o -ozbiljno- da ni ne pričam.
Neispavana sam pa još imam i podočnjake...hrpa jada na jednom mjestu.
Danas nije moj dan to je definitivno.
Kad te neće,neće te i bok. I onda kad se osjećaš jadno iznutra, i izgledaš jadno i izvana baš i nije neka idealna kombinacija za životni optimizam.
Ujutro čim sam se digla išla sam prošetati pse. Ni kava ni doručak, oblači se i idi van. Onda na brzinu dodješ doma daš im jesti, pa ih odvajaš jer skaču jedno na drugo, pa se dereš i paziš na njih. Onda se nabrzinu obučeš i trčiš na posao. Na poslu te dočekaju sa zahtjevima i uvijek istom rečenicom "To VAM nije puno posla". Baš dobro da netko zna da MI TO NIJE PUNO POSLA! Ne vidim zašto si onda to ne naprave sami. A ja ovak umorna i bezvoljna samo klimam glavom i radim IM poslove koji MENI NISU PUNO POSLA. Dok ne puknem.
Zatvoren magični krug. Preumoran si da bi odbijao ljude, a onda si još više umoran jer ih nisi odbio.
SHIT!
Taj nas novi pas iscrpljuje, a najgore je to što ne znamo što će dalje biti. Mi dobri (kreteni) uzeli psa sa ceste (to mi nije žao), izliječili ga, prihvatili unatoč tome što doma već imamo jednoga. U svemu tome me grozno umaraju tuđi savjeti. Svi nešto savjetuju što JA TREBAM napraviti s njime, ali ne mrdnu ni malim prstom da pomognu. Jučer smo bili na snimanju pa sad vidjet ćemo. Možda se nađe neka dobra duša da ga primi. Jer ako ga ubrzo ne primi ova dva doma će ubiti jedno drugo.
U međuvremenu sam dobila hrpu savjeta što trebam raditi. Kao da sam mutava što li?
Zašto me ne ostave na miru? Nikome se ne jadam, nikoga ne tražim savjete, nikome ne pričam osim ako moram, a na žalost moram o tome da smo udomili tu malu.
Mene brine što ćemo s njom. Brine me što mi oduzima i onaj mali ostatak slobode koji sam još imala. Svi odu, svi nestanu a ja ostajem s to dvoje pasa. I u stvari u tome nije problem, najljepše mi je s njima. Ne gunđaju, ne žale se, dobri su. Ne prepričavaju mi svoje frustracije.
Brine me što se vežem uz nju, što će mi biti teško dati ju nekome. Brine me što mi je ljepše društvo dva psa nego ljudi. Brine me koliko li sam to razočarana u ljude ako mi je najljepše biti sa ta dva psa. Da mogu ostala bih cijele dane doma uz njih. Štrikala, izvodila ih u šetnju, hranila i uopće se nebih sjetila da ljudi postoje, niti bi mi nedostajali.
Brine me što se brinem.
To nije IN. Briga za druge nije IN, a pogotovo briga o nekom napuštenom psu.
Pa ja onda postajem kao neki "slučaj". Preosjetljiva. Prebrižna. Pre...
Pa me brine kakva sam ja to osoba kad mi je ljepše u društvu dva psa nego u društvu ljudi. I brinem se što će biti sa malom pesonjom kad ju udomimo. I kako ću ja bez nje. I kako ja to živim kad me ni posao ne veseli, ni doma me ništa ne veseli, samo me veseli doći doma i biti s njima.
Post je objavljen 10.01.2007. u 14:25 sati.