Neš ti, udomiš psa, izliječiš ga, daš mu jesti, podijeliš s njim sve što imaš i nemaš a kako ti on vraća?
Umjesto silne zahvalnosti koju s pravom očekuješ i barem mrve poštovanja da ti pokaže što ona napravi?
Zbriše.
I ode na tramvaj.
I ti provedeš pola noći prolazeći naseljem tražeći je. I pomiriš se s time da si eto zajebao, pustio ju s lajne jer ti bilo žao da je na lajni i evo vidiš kako je to završilo.
Ujedno osjetiš duboki mir. Spavaš cijelu noć. Ujutro si naspavan. Tvoj te pas gleda s obožavanjem sada kad nema konkurencije. Tvoj je pas veseo. Tvoj pas skače oko tebe kao u dobra stara vremena. Odeš na posao.
Misliš si : ma dobro sad je bar zdrava i sita. Kako je došla do nas u ured tako će doći nekom drugom. Simpatična je, vesela, netko će ju primiti.
Nije ti svejedno.
Ali još uvijek osjećaš duboki mir i spokoj u sebi. Naspavao si se prvi puta nakon 2 i pol tjedana. Noć u komadu. Luksuz.
I kreneš doma s posla. Dođeš i parkiraš auto. I vidiš pred stubištem nepoznatu curu s TVOJIM privremeno udomljenim psom.
Ne znaš jel bi vrištao ili bi odmah legao i umro.
Ali se ipak razveseliš. Uđeš u stan. Tvoj pas vidi ovog drugog i odmah se pokunji. Nestane obožavanja u njegovim očima.
I agonija se nastavlja .
Do novog snimanja.
Pomisliš : niš od spavanja opet.
I naravno u pravu si.
Što si spavao spavao si.
Post je objavljen 19.01.2007. u 15:00 sati.