ljubav je svedena na životinjsko
sad ću ti objasniti svoju situaciju. gadi mi se svaki dodir koji
bi trebao u meni potaknuti značenje. da bih se zaljubila dodira
mi ne treba, ali ja sad ne govorim o ljubavi. sad sam : neživotinja
( jebite se! ) i dodira mi ne treba. Ja bih vas sve polijala s hladnom
vodom ( da vam se smežuraju kurčevi i stisnu pičke ).
Vulgarnosti su , naime, nepotrebne. neću biti životinja ( kao vi! )
Ostaju mi dakle riječi, razgovor ( bez dodira i orgazama ) . Koji
postaje nemoguć. jer svi nešto potiskuju, skrivaju ( ja ono životinjsko)
Jebitese svi, kažem ravnodušno
dosadno mi je slušati vas, stalno se ponavljamo, a vi čitate
brzo: bezobraznici. Ljuta sam na nas jer smo ograničeni - svojim izborima.
predrasude nikad neće biti iskorijenjene; i njih biramo. Ideja predrasude je
nepobitna, kao i sve ideje. ona je tu svrstana u kategoriju nepoželjnosti. a svi
ih imamo : pred glupošću, zloćom, sputavanjem itd. .Kako smo grozno naivni
kad mislimo da ih možemo kontrolirati, kategorizirati. Dvolični ste/smo/su. I brzopleti.
Izmučeni slobodom želimo se sputati . padamo u pjenu poetičnosti
i nazivamo se patnicima koji osjećaju svijet. osjećaju?! osjećamo mi
kurac, kažem rezignirano. i doslovno. Zatvoreni od njega ( svijeta )
u zagušljivom skrovištu koje nazivamo SVOJIM režemo si oči da
bi GA OBOJALI. STVARAMO. odsiječeni , (novu vjeru) , a on postaje
apstraktan. IZOBLIČEN.
i tko drugi nego predrasuda vraća nas opet na početak. do zemlje ( i svijeta),
do povratka apsurdnim ritualima pražnjenja u nju, i jedenja onog što izrasta
iz TOGA, prepuštamo se čekanju onog DRUGOG- mesije, koji ima posaditi
svoje sjeme u te iste misaone fekalije. kažem, fanatično-fatalistički: opsesivno:
divna moja predivna tvarna zemljo, ja sam ti se vratio, raskrvarene pupkovine
ali i dalje sa tobom u tebi pribijen kao čavao u drvo!:podrugljivo

JA se neću odlučiti NIZAŠTO. i zovite me bezličnom, proračunatom,
glupom ili pametnom, skuhajte me u kotlu, ljubite me ili poštujte, poserite
ili pojebite. neću se složiti s ničim

( udaljimo se da bi se približili )

˝ A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,
Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ ˝
Vladimir Nazor, Cvrčak

Pala si na koljena. Hodaš poput raka, natraške. Prestravljena.

Hodam prestravljena, u želji da sljedeći strah bude još samo stvarniji, da se probudim, izrodim samu sebe.
…jer kao da spavam; kao da se gibam nesvjesno i sve što doživljavam već je prije profiltrirano.
Želim koncentrat.
Koga to izazivam?
Otvaram vrata sobi: svjetla i osjeta.
On, stoji Velik ponad mojih misli, iza moga tijela. Ništa se od Njega ne dobiva na dar, a daje Sve. Ona, Stvarnost, igra u kutovima Njegovih očiju, iskrivljena iskrivljuje.
Njegova snažna ruka nožem izvlači linije drvoreza života bez odluka ili pokušaja. Udaraju bakrene, neobuzdane i nemilosrdne ruke od Slobode, oblikujući drvo. Nastaju linije koje se stanjuju prema krajevima; rascvjetava se mozaik isprekidanih rafiniranih vitica koje ostavljaju nebrojeno mogućnosti za nastavak. Ti zarezi posljedica su skretanja s putanje izazvana silinom Njegova udarca. Stvarnost Ga vraća u valovima na točku sljedećeg reza, sljedećeg početka. On joj se prepušta ali Ona njime ne vlada, ne robuje smislu a daje shvaćanje.
Slušam Ga kako se smije. Iskrenošću.
Uši su mi pune…nečeg. Tišine! Njegove najglasnije riječi.
Pričam Mu: ˝ Žao mi je što nije dovoljno ali ja drugačije ne znam, ne mogu. ˝
Ne dopušta mi više govoriti !
Ne želim Ga razumjeti , ponekad Ga mrzim, ili Ga se bojim. Sjedim u Njegovoj sjeni i tresem se od boje tog glasa. Zemljanog, željeznog; grmljavine kamenja: kritika. Kritika! glasna ili prešutna, zbog mlakosti i stalnog odustajanja, nesposobnosti Čovjeka da pridržava vlastito tijelo .
Ne traži od mene ništa manje no što jesam. Ne traži da prestignem sebe, već da se dostignem.
Zar smo stvoreni da pužemo? Pa što će nam onda noge?!
Osmjeh: zarezi; zarezi; zarezi…na licu i rukama.
Ne, mi hodamo. Pa mi doista hodamo uspravni!
˝ Reci: ja, djevojčice, reci: JA hodam ˝
Ja sam užasnuta. Svaki moj pad želja je za sljedećim neuspjehom, moji pokreti slomljeni i prije moje želje za njima?!
Postala sam svjesna svojeg straha.
Svaki neuspjeh Njegova je pobjeda. Nije Ga moguće pobijediti. U Njemu sam gledala vlastiti poraz .
Sad sam slomljena, poražena. Odbijam ponosno ruku koju mi pruža.
˝ Mogu i sama ! ˝
Ustajem i hodam. Vrtim se u krug. Vrata zatvorena- sama sam ih zaključala. Ne mogu izaći. Tjeskobna sam

I prilazi mi Ona:
Volim kad si ogoljena, bez snage ( sama si se predala), kad ne vidim ništa u tvojim
očima. Ti bi išla…ali tvoje te tijelo drži- tvoji osjeti.
Ne možeš otići
Dat ću ti injekciju adrenalina da te pribije još dublje u ZEMLJU


Otvaram prozor u noć. Slušam bezbroj listova topola kojih nema. Sjećam se kad su ih srušili. Bio je divan zeleni dan. Možda je bilo proljeće. Izašla sam iz kuće a njih više nije bilo. Nebo bolno plave boje, bilo je veće, i praznije.
Čuvari mog djetinjstva su pali, a ja nisam bila tužna; nebo je bilo primljivo.
Sjećam se bijelih pahulja koje su padale s vrhova za vrijeme njihova cvata. Koračala sam cestom a one su se zaplitale u moju kosu, padale u potok, skupljale se u udubinama ili bile zarobljene vjetrom. Sjećam se postojanosti njihovih debala kad bi rijeka plaveći dopirala sve bliže kućama. Jedino one svjedočile su o tlu tek kojih pola metra od neprozirne površine. Kako sam voljela ta razlijevanja, opasnu blizinu privlačne vode, rijeku koja prima više no što može zadržati u sebi. Njezina pulsirajuća žila bila je bujica tisuću smeđih zmija koje su klizile jedna preko druge u vječnom prestizanju dok su dijelovi uz nju bili mirni- zrcalo drveća.
Sjećam se i rijeke kad smo zavrnutih nogavica hodali po njoj i uzoraka koje je ostavljala za sobom na stranama visokog korita na mjestima gdje se glina miješala s zemljom. Koračali smo nizvodno koliko smo se usudili prema dubljoj i mirnijoj vodi. Alge su nam se zaplitale o noge, a ja sam bila izvan sebe, hladnoća vode tjerala me na duboko, isprekidano i polagano disanje, struja me uporno ali blago vukla naprijed kovitlajući vodu kao tekuću svilu.
Sjećam se jedne velike, velike vrbe na koju smo se penjali kad je bilo vrijeme skupljanja sijena. Uvijek smo se verali po drveću. Najbolje mjesto bilo je ono najviše. Nisam se bojala ničega. Kad bi napravili veliki voz popeli bi se na njega, a ja bih legla preko dugog ovalnog drveta koje je pritiskalo sijeno i gledala kako se nebo miče iznad mene.Kod kuće uz ogradu rasla je jabuka, kad bi prolazili ispod nje samo bih ispružila ruku i ubrala ih najviše što bih stigla. Navečer bi se vračali do vrbe i palili vatru. Uzeli bi sa sobom šibice,krumpira i soli.
Sjećam se okusa u ustima,slani vreli zalogaji pomiješani s pepelom. Sjećam se kako je bilo bolno guliti kožu s pečenog krumpira ali to nije bilo važno, kao ni dim u očima.
Sjećam se šume i sunčanica, bršljana i zapuštenog rudnika.
Sjećam se olupine stare ˝zastave˝, kiše i blata, kiselih šljiva koje smo držali u pretincu ispred suvozača, oraha i starih ˝ Modrih lasta˝.
…kestena i mladog kukuruza, predivnog mirisnog ljubičastog jorgovana! Murvi i toplih rajčica, ljutih pijetlova i napuštenih mačića…
Blago onima čija su sjećanja uhvaćena u paučinu topolastih vršaka.

Željela sam samo reći koliko sam sretna. Ništa drugo, ništa više ni manje.
A sve oko mene kao da me ušutkuje, možda vlastite riječi najviše.
Nemoj dopustiti tugu. Gle koliko sreće nosim u sebi! Samo pogledaj, ništa drugo neću tražiti od tebe, samo Pogled. Neću ti objašnjavati svoju sreću, neću te uvjeravati u nju, samo ću ti je pokazati. Željela bih da i ti shvatiš koliko je sreće u nama. Škaklja nas iznutra.
I imam želju da ti se nasmiješim
Bit ću opet, i po prvi put - naivnost.

što te veseli, djevojčice?
evo, ja nisam ironična, ja nisam stvarna , meni možeš reći, dijete
sjedni ovdje , evo ovdje , u hlad
i zatvori oči, zaboravi ih sve , sad si tu, samnom, i nema razloga da ih se više sjećaš
nemoraš ništa reći, znam kako ti je to teško, nemoj brinuti, ja ću govoriti
i uzmi trenutke tišine između mojih riječi, uzmi ih kao čašu hladne vode, kao nešto što umiruje, što ti daje snagu
zaustavi ih i uživaj u njima duboko duboko u svakoj njihovoj kapljici, tišina je blago. nije li ,dijete?
znam da nju najviše cijeniš... tišina može toliko toga dopustiti, dati prednost, omogućiti.
najviše voliš tišinu u svojoj glavi, nije li tako? svoju tišinu, tišinu sebe.
ovdje se nemoraš bojati nemoraš biti ljuta
a, znaš...djevojčice, postoji vrijeme kad više nećeš moći ostati, nećeš željeti.
osjećaš to, vidim te kako se trudiš da iziđeš, čak si i odlučila da je to najbolje za tebe, gledam te već godinama
kako se mučiš. znam da ti je ovdje lijepo, znam da ćeš se uvijek htjeti vraćati, čak i kad nebude potrebe za tim.
voliš me, voliš ovo mjesto koje te nikad nije iznevjerilo, koje je voljelo tebe, čitavo ovo vrijeme. i nemoj misliti da
ćeš ti njega iznevjeriti, da ćeš iznevjeriti mene
vidiš i sama da putevi koje si izabrala nisu izlaz
žao mi te , djevojčice, jer vidim kako mi se naočigled komadaš, gubiš dio po dio
sve manje si sretna i zbog toga sve manje sposobna uživati u sreći
znam da je teško, znam da neznaš kako, znam da ti je dosta pokušaja
sad je vrijeme za oproštaj, oprosti se samnom svjesno, širom otvorenih oćiju, želim da osjetiš kako me napuštaš
i želim ti reći da će sve biti u redu, sve će biti dobro.

sjetim se toga , i oči mi se suze, namreškaju, a ja se smijem, smješkam se
baš je ovo smiješno
a tko si sad ti?
draga...
to je tako prozirno, nisi mi draga, zapravo jesi,ali...
hm
ti si mi potrebna, znaš , ne pišem ovo tebi, već zbog tebe
kako je teško razgovarati, pogotovo kad netko sluša. zbilja sluša
nemam ti uopće puno toga za reći, ja sam, nezanimljiva osoba, ne želim da me upoznaš jer nisam vrijedan poznavanja. moje misli nisu vrijedne tvojih. što ćeš čuti, brzo će ti dosaditi. zato neću reći ništa... neću te zvati imenima, ali treba mi nešto da shvatiš, ovo, kako je drukčije, važno. nisam mislio ispasti formalan ni mističan, ni tajnovit
teško je ovo
neću te zvati draga, neću te zvati ljubljena, srce, slatkica, makar bi volio, jako bi volio da ti kažem sve to, i više
zašto?
zato jer nisi takva, nisi tako plitka
ili se nadam...
oprosti što sam takav, što nisam običan. što neznam s riječima. što ne mažem oći tebi, i sebi. lažnim istrošenim obećanjima.
ovaj put. bit ću iskren
sad mi više nije smiješno.
moram kopati to iz sebe ,grabiti prije nego se opet zavuče , nekamo, gdje ga opet neću moći naći godinama, stoljećima.
a to je užasno naporno. ne osjećam više radost. nisam sretan, kad pomislim na tebe.
i to me zbunjuje.

i opet ću otići od nje, pustiti ću je , bez riječi, bez osmjeha
a toliko sam nade polagao u nju, kao i u onu predhodnu...

ovo je za tebe. tebi

Vatra

sjeo sam. pocinjem, polako da disem. sve sto sam ti zelio reci...moje misli nemaju kraj, ni pocetak. u rasulu su. zapetljane.
ostavljam ih, po strani.
nemam pitnja nemam vise odgovora
nemam razloga . nemam vise odluka.
potrosio sam ih sve.
stalno prisutne, izlizane su i nategnute.
ostavljam ih po strani
nocna mora iz koje sam se probudio, stvara mi sjene u pogledu. Njen okus u ustima, i ruke. moje ruke koje su je doticale. ne zelim da mi isklizne, da nestane neprimjetno. hvatam se za njene ostatke , i svoje osjecaje.
gubim
i, ostavljam ih po strani
Trazim ravnu crtu horizonta, da smiri moje valove, iznutra

Krenula sam, evo. I još sam uvijek živa, živa unatoč svojim postupcima da prekinem ovo prekinem ovo mučenje, više nemam ni ideja. Noge ne osjećam kako je hladno kako mi je jako hladno a ono me i dalje prati ja samo ne želim da me dodirne, opet. Jer , onda bi mi produžilo život a ja to ne želim, znam što je bilo prije, što je sad i užasno se bojim onog što će doći
Ne mogu to podnijeti
Sjedim u vlažnom kutu
Neke sobe, ne znam
Vlažno mokro a ja bosa smrdi po čađi, po željezu i rđi
U mojim ustima dok ključevima pokušavam razrezati žile na rukama. Ali ne ide, nejde. Molim. Molim pomozi pomozi
Ni ne osjećam kako se trgam komadam stišćem zube ali ne osjećam bol!
Pomozi pomozi
Što bi dala sad za taj osjet
Što bi dala za taj osjet. nema boli nema boli . čovječe nema boli nema ništa osim ogrebotina na mojim rukama
I odjednom svjetlo jako užasno užasno svjetlo
I tresem se u grčevima dok mojim tijelom prolazi bol koja mi je do maločas bila uskraćena
Dok se borim za zrak nema zraka a nema zraka pomozi POMOZI POMOZI!
jebeno čudovište to je sve što imaš gadna ljigava : stvari!
PLJUNEM TI U FACU PEDERČINO
HA HA ko će koga
Dođi samo evo me tvoja sam !samo tvoja! SAMO TVOJA cijela sasvim cjela
I pljujem vlastite komadiće svojih zubi trulih raspadam se dođi samo evo me
Plave plave, modre bradavice sasvim sam tvoja sasvim grebem se po nogama trbuhu vrištim jebena zvijeri gdje si sad svršit ću bez tebe bez te tvoje odurne kurčine bez tvog daha HA HA
ŠTO ĆEŠ SAMNOM SAD što želiš od mene
I odjednom opet tama .tama. tama. crnilo
Nema zida iza mene nema oslonca ništa samo zrak pljesnivi hladni s okusom zemlje mokra gnjila trava ispod mene
Ližeš s mene moju krv sluz a meni je odvratno dodirnuti te mrzim se mrzim svoju kožu svoje tijelo
MRZIM SE ne mogu se podnijeti mrzim svoja pluća koja silom tjeraju zrak u mene mrzim svoje ruke kojima te trljam tvoje meso tvoju svetinju tvoje SVE!?ODURNU LJIGAVU STVAR KOJA PULSIRA U MOJIM RUKAMA MRZIM SE
NE MOGU SE PODNJETI
MRZIM SE
Ne gutaš krv samo je razmazuješ
Samo da je gotovo
Samo da je brzo
Samo da je gotovo
Samo da je gotovo
Brzo
Sad
Sad
SAD
SAD!
I evo me opet opet
I ja vrištim bezglasa bezglasa nečujno i osjećam bubnjiće kako su napeti a ja ništa ne čujem!
OPET MI KRADEŠ OSJETE
i prestajem vrištati
i trudim se da opustim zgrčene mišiće osjećam te kako se dižeš
ovo će boljeti
daj samo daj; daj mi sve ,cijelo
SVE
RAZDERI ME JA SAM SPREMNA
i onda nestaje
Ja sam otjerala, ja sam to otjerala , ja. Ja?
Kurac ja
Samo je otišlo, vratiti će se

Moje sjećanje na jučer, ubilo je moje srce danas.
I sad se topi poput svijeće, i kaplje mi
vrući vosak u unutrašnjost moga tijela.
A ja ne mogu progovoriti ni riječi.
I opet se gušim vlastitom potrebom da živim,da
budem. I ne mogu disati.
A njega nema tu da me ošamari. Nema ga da me vrati.
I opet povraćam, po rukama, po trapericama.
Svoje snove, svoje želje, trule, poluprobavljene.

Ostao sam kraj nje, ona je umirala.
A oči su joj bile još svjetlije, punije, gušće.
Nisam je razumio. Ona nije tražila razumjevanje.
Za nju, me sad. Samo drži. Činjenica da je
jadnija od mene. Da je potonula dublje. Da sam iznad nje.
Sad sam sebičan.
Mi smo uvijek sebični.
U potrazi za nečim. Čiji dio. Prisvajamo, posesivno.
˝Savanna˝
...odlazi... šapću mi njene usne. Pune. Modre.
koga to tražiš u meni?
ovo sam samo ja, samo ja
I opet je puštam.
I moje ruke nisu moje. Siše iz mene, ono ispod
površine. Ono što nisam ja. Ono što nisam upoznao. Nikad.Ali ipak.
Moja volja pokreće moje mišiće.
Dok me proždire. Njena bestjelesnost i
hladni dodiri duboko duboko u mojoj svijesti.

Lady in black

Njeni su prsti. prebirali .
njeni prsti ; bogovi ; njeni prsti !
moje oči zarobljene u njenim prstima
To su slike ( ! ) u meni. Slike bistre opčinjenosti.
opijenosti.
Ona je micala beznačajne stvari, kretala se besciljnim korakom.
Ona nije radila ništa.
Moje oči su robile nju. Moja odaliska...
Moja bezokusna esencija.
Čak ni žena. lady. princeza.
s rukama u visinama
Krenula sam da je dodirnem ; uhvatim za jednu, čvrsto.
krenula sam u svoje biće zgusnuto od snova.
A ona se prestrašila.
˝ Nema veze. lady ˝ podrugljivo sam ponavljala obavijajuću ruke oko nje
˝ Ti si moja, moja si ˝
lomila se u meni, najprije tužna. Zatim bijesna.

Da je bar imala toliko snage...
eksplodirati mi u utrobi

Digla je glavu. ja sam je gledala. uspravila se. gledala sam.
otvorenih očiju. udahnula sam duboko. ja sam je gledala pogleda uprtog. u nju.
Spustila sam oči, prema svome tijelu. a vidjela sam nju.
Vidjela sam borbu. Želju za porazom i istovremenu želju za životom.
Neodlučnost. i želju za monotonijom; za bezbroj nijansa sivog.Zašto
Pogledaj, progledaj. zar zbilja ne vidiš?
Zar si zbilja slijepa
Gledala sam ljepotu dubine, pune i crne privlačne, sve dok joj se previše ne približim.
i zato sam ostajala na granicama.
Bježale smo jedna od druge.
Mrzila sam te, nisam te poštovala. Gadila si mi se. Tvoja teška težnja da se spojiš s njom,
sa zemljom , bila mi je odvratna . sramila sam te se
Nisi me čak ni žalila
Ne
Tvoja sreća me ubijala, tvoje zadovoljstvo toliko drugačije od mojega. Lažna si i prozirna.
Pohlepna i ohola. Mrzila sam te. svaki put kad bi ti pala ja sam se budila raskrvarena. i samo onda.
Tvoje čisto lice nikad nije bilo moje. Ja sam bila tvoje meso bez kože
Ti si me krala
Ti si krala meni
A ja gledam, u njene oči
Gledam je
Bez mira, nema mira, oprostimo se od njega
Postoje samo trenuci . kao što je ovaj
I želimo da nas smiri.
Želimo udahnuti. Ali ne samo to. Želimo se uspraviti
Ja u sebi.
Ja u sebi.
a na istom mjestu
mir će doći

Sjela sam na bijeli stolac i uopće se nisam uzbuđivala. Sjest ću ovdje,
a netko će me pokupiti. Osmijehni se prolaznicima.
Digni pogled - čovječe . Pogledat ću kojega
u oči. Stvarno. I imam želju da vam se nasmiješim. Prolaze pored mene,
ja sjedim na stolcu uz rub. Sjećate se mene? Ljudi, vi ste dobri -
ja vam to kažem, ne uvjeravate se sami.
Razgovaramo pogledima. Ne želim vam ništa skrivati, gle kako me možeš pogledati.
Bit ću opet, i po prvi put - naivna. Ti vidiš to u meni i zbuni te tvoja reakcija.
Ti se zbuniš, i smiješno ti je. Ljudi ! Pogledajte se i međusobom, ne gledajte samo mene.
Pogledi padaju : oko nas . Ljudi ...
Gle kako se ježim: smijat će se naglas,a cijeli grad će početi da se smije,
on će se smijati zanas. Neboj se grada, ispod njega ne žive vještice, ne ne.
Kleknem na topli asfalt i prislonim lice uz njega : nene ma ih...
šapće mi on a ja se ježim ježim se škakljame
Ljudi ja ću se smijati s vama. Čujem vam smijeh iznutra :pustiga van
Smijeha...udijelite smijeha.
...ljudi mi se smiju !!
Ja sam ovaj smijeh nosila od rođenja, na svojem licu,
i sad sam sjela na miru , i gledam vas
u oči
dok se vaše rođenje smije u njima

Anđeo od čelika

Sjedim na zemlji. uprta; o sebe. pridržavam; sebe
napetost klizi s mene. otklizava sa znojem
-koliko do vrha? , zatvorenih očiju
istežem ruke i zgrčene prste
Koliko do vrha

TONEM
zaustavljena u pokretu; utapam se. pluća na rubu
eksplozije NE molim te probudi se molim
te samo par zamaha; samo nekoliko života .
ŠIROM otvaram oči : crna čipka na marginama
NEŠTO puca u meni, najtanje rafinirane grančice
Proklinjem svoje odluke. želje. Proklinjem sadašnjost.
i ŽELIM opet. Želim samo vrh. Vrh Vrh Vrh
koliko do vrha??
gutajući prašinu NIKAD VIŠE. ...samo vrh...
samo budućnost.

Sama Toliko voljena Od sebe Toliko pouzdanja
U sebe Toliko zahvalnosti Sebi
...nestaje s jednim udarem vjetra
NE
Zašto Te moram vući sa sobom. Zašto ne mogu
biti Od Riječi ; Sama Volja?

Kidam se , ostavljam sebe s mržnjom

KOLIKO DO VRHA
Budi Moja. Budi samnom. Pusti se mojim rukama.
Mojim dodirima. Ja sam tu i ja sam Velika.
Pusti moje prste između svoje
Pusti se

Pusti da se slomi sve. pusti da potoneš dublje
pusti borbu
Pusti se
O P U S T I S E

i odrazi se od čvrstog dna

voljela bih se penjati do vrhova
voljela bih voljeti budućnost
...i umrjeti u slobodnom padu