Moje sjećanje na jučer, ubilo je moje srce danas.
I sad se topi poput svijeće, i kaplje mi
vrući vosak u unutrašnjost moga tijela.
A ja ne mogu progovoriti ni riječi.
I opet se gušim vlastitom potrebom da živim,da
budem. I ne mogu disati.
A njega nema tu da me ošamari. Nema ga da me vrati.
I opet povraćam, po rukama, po trapericama.
Svoje snove, svoje želje, trule, poluprobavljene.
Ostao sam kraj nje, ona je umirala.
A oči su joj bile još svjetlije, punije, gušće.
Nisam je razumio. Ona nije tražila razumjevanje.
Za nju, me sad. Samo drži. Činjenica da je
jadnija od mene. Da je potonula dublje. Da sam iznad nje.
Sad sam sebičan.
Mi smo uvijek sebični.
U potrazi za nečim. Čiji dio. Prisvajamo, posesivno.
˝Savanna˝
...odlazi... šapću mi njene usne. Pune. Modre.
koga to tražiš u meni?
ovo sam samo ja, samo ja
I opet je puštam.
I moje ruke nisu moje. Siše iz mene, ono ispod
površine. Ono što nisam ja. Ono što nisam upoznao. Nikad.Ali ipak.
Moja volja pokreće moje mišiće.
Dok me proždire. Njena bestjelesnost i
hladni dodiri duboko duboko u mojoj svijesti.
Post je objavljen 23.07.2006. u 17:50 sati.