Sjela sam na bijeli stolac i uopće se nisam uzbuđivala. Sjest ću ovdje,
a netko će me pokupiti. Osmijehni se prolaznicima.
Digni pogled - čovječe . Pogledat ću kojega
u oči. Stvarno. I imam želju da vam se nasmiješim. Prolaze pored mene,
ja sjedim na stolcu uz rub. Sjećate se mene? Ljudi, vi ste dobri -
ja vam to kažem, ne uvjeravate se sami.
Razgovaramo pogledima. Ne želim vam ništa skrivati, gle kako me možeš pogledati.
Bit ću opet, i po prvi put - naivna. Ti vidiš to u meni i zbuni te tvoja reakcija.
Ti se zbuniš, i smiješno ti je. Ljudi ! Pogledajte se i međusobom, ne gledajte samo mene.
Pogledi padaju : oko nas . Ljudi ...
Gle kako se ježim: smijat će se naglas,a cijeli grad će početi da se smije,
on će se smijati zanas. Neboj se grada, ispod njega ne žive vještice, ne ne.
Kleknem na topli asfalt i prislonim lice uz njega : nene ma ih...
šapće mi on a ja se ježim ježim se škakljame
Ljudi ja ću se smijati s vama. Čujem vam smijeh iznutra :pustiga van
Smijeha...udijelite smijeha.
...ljudi mi se smiju !!
Ja sam ovaj smijeh nosila od rođenja, na svojem licu,
i sad sam sjela na miru , i gledam vas
u oči
dok se vaše rođenje smije u njima
Post je objavljen 09.07.2006. u 21:31 sati.