sjetim se toga , i oči mi se suze, namreškaju, a ja se smijem, smješkam se
baš je ovo smiješno
a tko si sad ti?
draga...
to je tako prozirno, nisi mi draga, zapravo jesi,ali...
hm
ti si mi potrebna, znaš , ne pišem ovo tebi, već zbog tebe
kako je teško razgovarati, pogotovo kad netko sluša. zbilja sluša
nemam ti uopće puno toga za reći, ja sam, nezanimljiva osoba, ne želim da me upoznaš jer nisam vrijedan poznavanja. moje misli nisu vrijedne tvojih. što ćeš čuti, brzo će ti dosaditi. zato neću reći ništa... neću te zvati imenima, ali treba mi nešto da shvatiš, ovo, kako je drukčije, važno. nisam mislio ispasti formalan ni mističan, ni tajnovit
teško je ovo
neću te zvati draga, neću te zvati ljubljena, srce, slatkica, makar bi volio, jako bi volio da ti kažem sve to, i više
zašto?
zato jer nisi takva, nisi tako plitka
ili se nadam...
oprosti što sam takav, što nisam običan. što neznam s riječima. što ne mažem oći tebi, i sebi. lažnim istrošenim obećanjima.
ovaj put. bit ću iskren
sad mi više nije smiješno.
moram kopati to iz sebe ,grabiti prije nego se opet zavuče , nekamo, gdje ga opet neću moći naći godinama, stoljećima.
a to je užasno naporno. ne osjećam više radost. nisam sretan, kad pomislim na tebe.
i to me zbunjuje.
i opet ću otići od nje, pustiti ću je , bez riječi, bez osmjeha
a toliko sam nade polagao u nju, kao i u onu predhodnu...
Post je objavljen 23.07.2006. u 17:55 sati.