˝ A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,
Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ ˝
Vladimir Nazor, Cvrčak
Pala si na koljena. Hodaš poput raka, natraške. Prestravljena.
Hodam prestravljena, u želji da sljedeći strah bude još samo stvarniji, da se probudim, izrodim samu sebe.
…jer kao da spavam; kao da se gibam nesvjesno i sve što doživljavam već je prije profiltrirano.
Želim koncentrat.
Koga to izazivam?
Otvaram vrata sobi: svjetla i osjeta.
On, stoji Velik ponad mojih misli, iza moga tijela. Ništa se od Njega ne dobiva na dar, a daje Sve. Ona, Stvarnost, igra u kutovima Njegovih očiju, iskrivljena iskrivljuje.
Njegova snažna ruka nožem izvlači linije drvoreza života bez odluka ili pokušaja. Udaraju bakrene, neobuzdane i nemilosrdne ruke od Slobode, oblikujući drvo. Nastaju linije koje se stanjuju prema krajevima; rascvjetava se mozaik isprekidanih rafiniranih vitica koje ostavljaju nebrojeno mogućnosti za nastavak. Ti zarezi posljedica su skretanja s putanje izazvana silinom Njegova udarca. Stvarnost Ga vraća u valovima na točku sljedećeg reza, sljedećeg početka. On joj se prepušta ali Ona njime ne vlada, ne robuje smislu a daje shvaćanje.
Slušam Ga kako se smije. Iskrenošću.
Uši su mi pune…nečeg. Tišine! Njegove najglasnije riječi.
Pričam Mu: ˝ Žao mi je što nije dovoljno ali ja drugačije ne znam, ne mogu. ˝
Ne dopušta mi više govoriti !
Ne želim Ga razumjeti , ponekad Ga mrzim, ili Ga se bojim. Sjedim u Njegovoj sjeni i tresem se od boje tog glasa. Zemljanog, željeznog; grmljavine kamenja: kritika. Kritika! glasna ili prešutna, zbog mlakosti i stalnog odustajanja, nesposobnosti Čovjeka da pridržava vlastito tijelo .
Ne traži od mene ništa manje no što jesam. Ne traži da prestignem sebe, već da se dostignem.
Zar smo stvoreni da pužemo? Pa što će nam onda noge?!
Osmjeh: zarezi; zarezi; zarezi…na licu i rukama.
Ne, mi hodamo. Pa mi doista hodamo uspravni!
˝ Reci: ja, djevojčice, reci: JA hodam ˝
Ja sam užasnuta. Svaki moj pad želja je za sljedećim neuspjehom, moji pokreti slomljeni i prije moje želje za njima?!
Postala sam svjesna svojeg straha.
Svaki neuspjeh Njegova je pobjeda. Nije Ga moguće pobijediti. U Njemu sam gledala vlastiti poraz .
Sad sam slomljena, poražena. Odbijam ponosno ruku koju mi pruža.
˝ Mogu i sama ! ˝
Ustajem i hodam. Vrtim se u krug. Vrata zatvorena- sama sam ih zaključala. Ne mogu izaći. Tjeskobna sam
I prilazi mi Ona:
Volim kad si ogoljena, bez snage ( sama si se predala), kad ne vidim ništa u tvojim
očima. Ti bi išla…ali tvoje te tijelo drži- tvoji osjeti.
Ne možeš otići
Dat ću ti injekciju adrenalina da te pribije još dublje u ZEMLJU
Otvaram prozor u noć. Slušam bezbroj listova topola kojih nema. Sjećam se kad su ih srušili. Bio je divan zeleni dan. Možda je bilo proljeće. Izašla sam iz kuće a njih više nije bilo. Nebo bolno plave boje, bilo je veće, i praznije.
Čuvari mog djetinjstva su pali, a ja nisam bila tužna; nebo je bilo primljivo.
Sjećam se bijelih pahulja koje su padale s vrhova za vrijeme njihova cvata. Koračala sam cestom a one su se zaplitale u moju kosu, padale u potok, skupljale se u udubinama ili bile zarobljene vjetrom. Sjećam se postojanosti njihovih debala kad bi rijeka plaveći dopirala sve bliže kućama. Jedino one svjedočile su o tlu tek kojih pola metra od neprozirne površine. Kako sam voljela ta razlijevanja, opasnu blizinu privlačne vode, rijeku koja prima više no što može zadržati u sebi. Njezina pulsirajuća žila bila je bujica tisuću smeđih zmija koje su klizile jedna preko druge u vječnom prestizanju dok su dijelovi uz nju bili mirni- zrcalo drveća.
Sjećam se i rijeke kad smo zavrnutih nogavica hodali po njoj i uzoraka koje je ostavljala za sobom na stranama visokog korita na mjestima gdje se glina miješala s zemljom. Koračali smo nizvodno koliko smo se usudili prema dubljoj i mirnijoj vodi. Alge su nam se zaplitale o noge, a ja sam bila izvan sebe, hladnoća vode tjerala me na duboko, isprekidano i polagano disanje, struja me uporno ali blago vukla naprijed kovitlajući vodu kao tekuću svilu.
Sjećam se jedne velike, velike vrbe na koju smo se penjali kad je bilo vrijeme skupljanja sijena. Uvijek smo se verali po drveću. Najbolje mjesto bilo je ono najviše. Nisam se bojala ničega. Kad bi napravili veliki voz popeli bi se na njega, a ja bih legla preko dugog ovalnog drveta koje je pritiskalo sijeno i gledala kako se nebo miče iznad mene.Kod kuće uz ogradu rasla je jabuka, kad bi prolazili ispod nje samo bih ispružila ruku i ubrala ih najviše što bih stigla. Navečer bi se vračali do vrbe i palili vatru. Uzeli bi sa sobom šibice,krumpira i soli.
Sjećam se okusa u ustima,slani vreli zalogaji pomiješani s pepelom. Sjećam se kako je bilo bolno guliti kožu s pečenog krumpira ali to nije bilo važno, kao ni dim u očima.
Sjećam se šume i sunčanica, bršljana i zapuštenog rudnika.
Sjećam se olupine stare ˝zastave˝, kiše i blata, kiselih šljiva koje smo držali u pretincu ispred suvozača, oraha i starih ˝ Modrih lasta˝.
…kestena i mladog kukuruza, predivnog mirisnog ljubičastog jorgovana! Murvi i toplih rajčica, ljutih pijetlova i napuštenih mačića…
Blago onima čija su sjećanja uhvaćena u paučinu topolastih vršaka.
Željela sam samo reći koliko sam sretna. Ništa drugo, ništa više ni manje.
A sve oko mene kao da me ušutkuje, možda vlastite riječi najviše.
Nemoj dopustiti tugu. Gle koliko sreće nosim u sebi! Samo pogledaj, ništa drugo neću tražiti od tebe, samo Pogled. Neću ti objašnjavati svoju sreću, neću te uvjeravati u nju, samo ću ti je pokazati. Željela bih da i ti shvatiš koliko je sreće u nama. Škaklja nas iznutra.
I imam želju da ti se nasmiješim
Bit ću opet, i po prvi put - naivnost.
Post je objavljen 24.07.2006. u 19:50 sati.