la vida termina

A nesto sam se uljenila u pisanju
Jednu noc sam sjedila i pisala neke bolesne pjesme
cjelu noc
Kao price mojih razliitih ja
Ali strah me oljustiti se toliko i pokazati sve te kontradikcije
Previse narcisoidno
Previse pisem o sebi
Da mi je znati kao neki drugi, izmisliti lica, pokrete
sastaviti frankenstein-a od osoba koje znam
mog glavnog junaka
I voljeti ga dovoljno da mu posvetim sto dana

Sms mi prekinuo tok misli
ostavljam dalja razmilsljanja za sutra
ili kad god

nikad mi se ne spava kad treba ici leci

Kuhinjski sto je nekad bio natrpan sarafima, vijcima, kazaljkama od satova, telefonima iz sedamdesetih. Deda je uvjek popravljao stvari. Ponajvise satove ali ako mu neko donese televizor ili mikrovalnu – nikakvih problema. Jednom je na ljetovanju primijetio da zvono od crkve nije zvonilo pa ga za dzabe popravio.

Punio je svoj spaiz vijcima, federima i sarafima. Ta zacarana mala sobica u koju mi je samo jednom dao da udjem. Jos se sjecam mirisa metala i prasine.

Zadnjih godina je isao po buvljim pijacama i namjerno kupovao pokvarene aparate. I satima bi sjedio sa povecalom sto je namontirao za svoje naocale i ponovo davao zivot plastici i metalu.

Sad je kuhinja prazna. Dedu su izdale oci i ne vidi razliku izmedju daljinskog upravljaca i telefona. Mama je rascistila kuhinjski sto od tog njegovog blaga i stavila bjeli stolnjak. I neko voce.

Ali dnevnu sobu je ostavila. Tu deda sjedi sa nekim tajansvenim smjeskom na usnama. A iz svakog ugla i sa svake police cuje se ono poznato tik-tak.

- Eto, ja cu umrjeti a oni ce nastaviti kucati, kaze deda ponosno.

Vatra u stomaku. Kad ne mogu mirovati, kad ima nesto u meni sto me muci iako je svjet savrsen. Nesto sto sluti sta se nalazi van te staklene kuglice mog zivota, sto ne moze da ne vidi... mislim da je to neko prokletstvo, to da ne mogu biti sretna u kupovanju, zderanju i vikendima.

(Pjesma neke potpuno glupe reklame sa televizora mi se vrti u glavi: I am a glass of water that longs for the ocean. I am a fire burning desperately. Release me.
trebala bih biti negdje drugo. zivjeti instinktivno i raskopcanog srca. drhteci, budno...)
....
Vise se sve to kod mene sada svodi na pricu. sve te misli, ideje, napisane
rjeci. osjecam se paralizirana svim privilegijima mog staklenog zivota. okovana mojom ljubavlju prema svemu sto imam. malo je perverzna ta posesivnost.
kao onda kad sam kao djevojcica skupljala salvete. redala ih po kutiji, jednu po jednu, kineske, hotelske, jednobojne, one sa cvjeticima... ponosna sto sam ih stekla, uzivala u ljubomornim pogledima prijateljica. I onda sam sve izgubila. Onaj dan kad sam zauvjek ostavljala moju zgradu i moj grad, popela sam se na zadnji sprat, skinula poklopac i izrucila ih sve van. Gledala sam dugo kako su polako padale ka dole. Kineske, hotelske, jednobojne i one sa cvjeticima. Sa svakom izgubljenom salvetom postajala sam sve laganaja... ozbiljnija
Baba sa treceg sprata je psovala: sama ces to boga mi ocistiti. ali nisam morala. Djeca iz stubista su se vec skupila i gurala sakupljajuci ih pazljivo, sa nekim postovanjem. Postale su dio novih zbirki. Novo blago onima koji su tu ostali. Koji ce uvjek biti tu.

Zivot
Red upitnika
Sto se nizu na tanku nit
Malkice se ljuljaju na vjetru
Kao stipaljke na striku
Jedan po jedan
O svaki ja okacim ODGOVOR
ponekad jedan za tri upitnika ili vise
Kao bjelo platno novooprane plahte
Sto mirise na omeksivac
Sve se ljuljaju na vjetru
Te bjele ISTINE
I onda dodje ono o cemu se ne prica
Iza ledja mi zaviri crna sjenka
Ja uputim pogled ka zalazecem suncu
Nasmjesim se ironicno
I okacim sebe o ZADNJI upitnik
I ljuljam se na vjetru