Kuhinjski sto je nekad bio natrpan sarafima, vijcima, kazaljkama od satova, telefonima iz sedamdesetih. Deda je uvjek popravljao stvari. Ponajvise satove ali ako mu neko donese televizor ili mikrovalnu – nikakvih problema. Jednom je na ljetovanju primijetio da zvono od crkve nije zvonilo pa ga za dzabe popravio.
Punio je svoj spaiz vijcima, federima i sarafima. Ta zacarana mala sobica u koju mi je samo jednom dao da udjem. Jos se sjecam mirisa metala i prasine.
Zadnjih godina je isao po buvljim pijacama i namjerno kupovao pokvarene aparate. I satima bi sjedio sa povecalom sto je namontirao za svoje naocale i ponovo davao zivot plastici i metalu.
Sad je kuhinja prazna. Dedu su izdale oci i ne vidi razliku izmedju daljinskog upravljaca i telefona. Mama je rascistila kuhinjski sto od tog njegovog blaga i stavila bjeli stolnjak. I neko voce.
Ali dnevnu sobu je ostavila. Tu deda sjedi sa nekim tajansvenim smjeskom na usnama. A iz svakog ugla i sa svake police cuje se ono poznato tik-tak.
- Eto, ja cu umrjeti a oni ce nastaviti kucati, kaze deda ponosno.
Post je objavljen 21.11.2007. u 03:55 sati.