la vida termina

Kuhinjski sto je nekad bio natrpan sarafima, vijcima, kazaljkama od satova, telefonima iz sedamdesetih. Deda je uvjek popravljao stvari. Ponajvise satove ali ako mu neko donese televizor ili mikrovalnu – nikakvih problema. Jednom je na ljetovanju primijetio da zvono od crkve nije zvonilo pa ga za dzabe popravio.

Punio je svoj spaiz vijcima, federima i sarafima. Ta zacarana mala sobica u koju mi je samo jednom dao da udjem. Jos se sjecam mirisa metala i prasine.

Zadnjih godina je isao po buvljim pijacama i namjerno kupovao pokvarene aparate. I satima bi sjedio sa povecalom sto je namontirao za svoje naocale i ponovo davao zivot plastici i metalu.

Sad je kuhinja prazna. Dedu su izdale oci i ne vidi razliku izmedju daljinskog upravljaca i telefona. Mama je rascistila kuhinjski sto od tog njegovog blaga i stavila bjeli stolnjak. I neko voce.

Ali dnevnu sobu je ostavila. Tu deda sjedi sa nekim tajansvenim smjeskom na usnama. A iz svakog ugla i sa svake police cuje se ono poznato tik-tak.

- Eto, ja cu umrjeti a oni ce nastaviti kucati, kaze deda ponosno.