Vatra u stomaku. Kad ne mogu mirovati, kad ima nesto u meni sto me muci iako je svjet savrsen. Nesto sto sluti sta se nalazi van te staklene kuglice mog zivota, sto ne moze da ne vidi... mislim da je to neko prokletstvo, to da ne mogu biti sretna u kupovanju, zderanju i vikendima.
(Pjesma neke potpuno glupe reklame sa televizora mi se vrti u glavi: I am a glass of water that longs for the ocean. I am a fire burning desperately. Release me.
trebala bih biti negdje drugo. zivjeti instinktivno i raskopcanog srca. drhteci, budno...)
....
Vise se sve to kod mene sada svodi na pricu. sve te misli, ideje, napisane
rjeci. osjecam se paralizirana svim privilegijima mog staklenog zivota. okovana mojom ljubavlju prema svemu sto imam. malo je perverzna ta posesivnost.
kao onda kad sam kao djevojcica skupljala salvete. redala ih po kutiji, jednu po jednu, kineske, hotelske, jednobojne, one sa cvjeticima... ponosna sto sam ih stekla, uzivala u ljubomornim pogledima prijateljica. I onda sam sve izgubila. Onaj dan kad sam zauvjek ostavljala moju zgradu i moj grad, popela sam se na zadnji sprat, skinula poklopac i izrucila ih sve van. Gledala sam dugo kako su polako padale ka dole. Kineske, hotelske, jednobojne i one sa cvjeticima. Sa svakom izgubljenom salvetom postajala sam sve laganaja... ozbiljnija
Baba sa treceg sprata je psovala: sama ces to boga mi ocistiti. ali nisam morala. Djeca iz stubista su se vec skupila i gurala sakupljajuci ih pazljivo, sa nekim postovanjem. Postale su dio novih zbirki. Novo blago onima koji su tu ostali. Koji ce uvjek biti tu.
Post je objavljen 16.11.2007. u 01:16 sati.