la vida termina

Jurate

Narva, Estonija

Na autobusu za Rigu. Na trenutak sva bol svih proslih tuga se skupila u meni. Strah me je povratka u moj zivot. Bojim se tezine poznanstava, korjena i obaveza. Bojim se mirovanja uz njega. Dio mene ipak zeli da ga povuce sa sobom. Kao val.

Sunce zalazi nad Estonijom. Narandzasta svjetlost boji papir na kojem pisem. Uvjek je divno napustiti neko mjesto uz zalazak sunca. Ne docekati noc jer u mraku ne znas sta ostavljas. Ali ne vidjeti ni jutro jer onda mozda pozelis da ostanes.

Bila su to interesantna putovanaja po Baltickim zemljama. Neocekivano bogata. Puna opustenih susreta, radjanja novih veza bez previse emotivnosti. Upoznala sam moju imenjakinju u Litvaniji. Jurate. I njeno ime znaci more.

Bilo je to neko upoznavanje mirnijih strana moje naravi. I more je ovde mirno. U zaljevu je. Mozda sam i ja nasla svoj zaljev.

Sjenka od juce

Budim se jos jedno jutro onako polumramurna. Poslije tri solje kafe u elegantnom hotelskom salonu jos uvjek mi neka magla pred ocima. Tip mi neki prilazi, trazi pogled. Ma ne da mi se. Odem ponovo u sobu, gledam se u ogledalo i ne prepoznajem tu facu. Ni sminkom ne mogu da stvorim iluziju sebe. Nisam ni tuzna ni sretna, samo onako iskljucena. Odes u svjet da nadjes sebe, a onda izgubis i ono malo sto si imao prije toga. A mozda je to car svega. Biti u nekom gradu bez proslosti i buducnosti, bez definicija. Mozda taj odraz u ogledalu jesam ona istinska prava ja, bez tudjih reflekcija. Sama sa sobom. Mozda sad treba da ZIVIM bez kocnica, da GRJESIM bez srama, da JEBEM. Ali nije mi gust onako bez savjesti, bez prekornih pogleda, bez ljudi sto me vole i mrze. A nisam tip da zivim rutinski i ZABAVLJAM se reda radi. Meni treba doza LUDILA da bi vece bilo dobro, da plesem izazovno, da se smijem ludo, da pricam sa neznancima. Trebaju mi KRAJNOSTI. Tako funkcionisem. I koliko god se trudim da budem umjerenija i da potisnem ovaj ego, ne mogu iz svoje koze. Rekao mi je S: "Ti kad si sretna, toliko si snazna da i mene obuzme neka euforija. Ali kad si tuzna, slomis i mene i sebe." I onda mi bude krivo sto nisam vise uravnotezena. NORMALNA. Ja sam ovo izabrala, a on je mene. Mozda nije fer.

Prodjoh danas kraj kuce u kojoj je Dostojevski zivjeo u Tallinnu. Diskretnim slovima obiljezeno, na ruskom i na estonskom. Ni na jednoj turistickoj karti nije upisano. Slucajnost je htjela da moja hostel bude na istoj ulici. Kuca raskosna ali ne pretjerana u samom centru starog grada. Ima neka ironija u tome svemu. Estonci se toliko silno trude da pobjegnu od ogromne sjene velikog susjeda a svi turisti cim dodju prvo idu u veliku ruskopravoslavnu crkvu na vrh brezuljka starog grada, napiju se u ruskom restoranu Trojka na glavnom trgu i poslije ljece marmuluk u kafic Moskva. Ne mozes mjenjati proslost. Mozda da sam ovde dosla kao turista ne bih vidjela sta se desava iza srednjovjekovnih zidina starog grada. Ne bih osjetila tenziju izmedju dva naroda sto strahuju istim strahom. Sto ponavljaju iste greske kao generacije prije njih. Ne bih srela Andreja i Sergeja, dva djecaka od 16 godina, sto ne znaju jezik zemlje u kojoj su rodjeni. Sto su osudjeni na izolaciju od strane ljudi previse opsjednutih prosloscu. Ne bih upoznala Anait, i vidjela moju reflekciju u njoj. I ne bih nikad nabasala na kucu velikog pisca, i suvise dobro upoznatog sa crnom stranom ljudskog duha.

Bila sam u Kristianiji u Kopenhagenu. I to sto je nekad bilo mjesto gdje su se intelektualni hipici skupljali da uzimaju drogu, vode ljubav i mjenjuaju svjet sad je samo mjesto gdje lokalni pijanci glume maskote vec davno izgubljenih snova. Vidi se i pokoji turista i par njih koje bi da glume da su slobodni i svemocni jer su odvrnuli muziku na trotoaru. Blato, oronule kuce i farba sto se ljusti sa drvenih vrata. Sve je to sada ljustura neceg sto je bila IDEJA. Sad je PROIZVOD, nesto cime se navuku radoznali prolaznici, svjetski putnici gladni tezeg zivota. I ja sam ostala razocarana. A mislila sam da nista nisam ocekivala. Sad se pitam da li je ikada i postojala IDEJA u stvarnosti, ili smo je mi izmislili da bi u nama budila nostalgiju. Mozda je sve to uvjek bilo tako izlizano. Kao moje lutanje po mokrim ulicama nekih gradova u zelji da pozajmim malo zivota kojeg necu nikada u potpunosti prozivjeti, zivota nekih drugih ljudi. Lutala sam blatnjavim ulicama Tallinna jucer, gledajuci ruskinje kako stiklama tonu u blato. Gledala sam estonce kako se prce svojim jezikom, gradom i blatom. Svi su konflikti isti. Svi se boje da ce nestatil, da ce ih progutati navala tih drugih. Definisu se kroz grupe a pricaju o individualizmu. Jos jedan primjer toga kako je IDEJA postala PROIZVOD. I ljudi na vlasti preprodaju te PROIZVODE vec kupljene na zapadu, samo malo skuplje. I dok se ne prolije krv niko nece reagirati. Ali ovde nece biti krvi, samo blata.

Bol, napokon. Suze napokon. Dobro je da ima zla, da mi da priliku da zalim samu sebe. I dok placem budim se u onu mene sto osjeca, sto je eksplozija ljubavi. Strah me je praznine kad suze prodju. Opkoljena prosjecnoscu, i mojom i tudjom. Pa mislim, sta je ovaj zivot vrjedan ako ga svi zivimo na isti nacin. Preplaseno i skuceno. Ali ne znam vise sta je alternativa. Ni u ovoj mojoj krajnosti nema srece. Nema onog osjecaja da cinim pravu stvar. Prestale su suze, opet sam se odaljila od same sebe. Mrznja je ostala. Prema mraku i mojoj nemoci da se usrecim. Plitkost ljudi oko mene, sitnicavost. Pasivnost ubija me. I sve to znam, ali ne mogu ni da mrdnem.

Odoh u Estoniju pa u Litvaniju na zadatak na nekih par sedmica. Nadam se da cu imat dostup internetu.

Ma ne dam se, ne priznajem ova pravila igre sto su mi nametnuta. Moja igra, moja pravila. I nek letim i padam zbog toga.

Trenutak ludila

Vatra iz otvorenih rebara
guta me
lize i grize mi grudi
Iznutra
Puna sam prepuna
kipim na vrhu bradavica
Grebe me noktima
dlakavo cudoviste
siljatih rjeci
Peku peku
izmedju nogu
Zelim da osjetim svjet
mojim polom
Da ga progutam plamenovima
i stisnem bjesnim butinama
kao glavu nekog
izgorjela daha

Zaprosih te juce
sasvim slucajno
u dvije rjeci ti poklonih
krv
Zaprosih te a da i ne znas
kako sam se uvila oko tvoga tjela
kao gladan korjen
oko stjene
u neplodnoj zemlji
Zaprosih te zbog najcudnijeg sna
o djecaku crne kose
krvavog od moje utrobe
ostavljen predugo sam
u smrti
Zaprosih te
da bi se u meni zaceo
jos jedan zivot nesto duzi
nesto blazi
vise tvoj nego moj