la vida termina

Bila sam u Kristianiji u Kopenhagenu. I to sto je nekad bilo mjesto gdje su se intelektualni hipici skupljali da uzimaju drogu, vode ljubav i mjenjuaju svjet sad je samo mjesto gdje lokalni pijanci glume maskote vec davno izgubljenih snova. Vidi se i pokoji turista i par njih koje bi da glume da su slobodni i svemocni jer su odvrnuli muziku na trotoaru. Blato, oronule kuce i farba sto se ljusti sa drvenih vrata. Sve je to sada ljustura neceg sto je bila IDEJA. Sad je PROIZVOD, nesto cime se navuku radoznali prolaznici, svjetski putnici gladni tezeg zivota. I ja sam ostala razocarana. A mislila sam da nista nisam ocekivala. Sad se pitam da li je ikada i postojala IDEJA u stvarnosti, ili smo je mi izmislili da bi u nama budila nostalgiju. Mozda je sve to uvjek bilo tako izlizano. Kao moje lutanje po mokrim ulicama nekih gradova u zelji da pozajmim malo zivota kojeg necu nikada u potpunosti prozivjeti, zivota nekih drugih ljudi. Lutala sam blatnjavim ulicama Tallinna jucer, gledajuci ruskinje kako stiklama tonu u blato. Gledala sam estonce kako se prce svojim jezikom, gradom i blatom. Svi su konflikti isti. Svi se boje da ce nestatil, da ce ih progutati navala tih drugih. Definisu se kroz grupe a pricaju o individualizmu. Jos jedan primjer toga kako je IDEJA postala PROIZVOD. I ljudi na vlasti preprodaju te PROIZVODE vec kupljene na zapadu, samo malo skuplje. I dok se ne prolije krv niko nece reagirati. Ali ovde nece biti krvi, samo blata.