Lasica

Zašto čovjek mora spavati?
Zašto mora biti nesvjestan da bi odmorio tijelo, uključujući i mozak?

Srce radi stalno, živčani sustav ovisi o razini svjesnosti, pluća rade stalno, želudac radi bez ikakvog našeg svjesnog napora. Kad mirno ležim, sve se uspori samo od sebe, osjećam to. Krv sporije kola, srce manje tuče, udišem rjeđe.
Dakle, nije nužno da spavam kako bi se funkcije usporile i odmorile, nužno je samo ne raditi ništa.
Jel to to? Jel se tu krije neki ključ (osjećam)?
Nužno je ne misliti kako bi se mozak zbilja mogao odmoriti.
Da li je moguće ne misliti?

Evo, teorija je blesava i nabacana, ali, što ako smo u biti stalno svjesni? Onaj "ja" kad dođeš do srži sebe, ne ja kao Spisateljski Isprdak npr, niti ja kao nacionalnost, niti moje potrebe, želje, niti moje iskustvo. Ja kao cjelina u trenutku koja "operira" organizmom.
Ona ja koja odlučuje da mi srce kuca.
E.
Što ako je moguće snagom svoje volje zaustaviti svoje srce?
Što ako je ta "ja" neprestano svjesna? Čak i dok spavam, budući da i onda kuca srce.

Što ako taj čitav sistem ljudskog tijela nije samo "mehanizam"?
Što ako možemo probuditi i taj, ultimativni dio sebe?

I tako...pitam se zašto čovjek mora spavati i da li je zbilja nesvjestan dok spava.

Jednom u svom životu nisam spavala preko 50 sati. Rezultat je bio san na javi.
Ne mislim umor, kljucanje glavom, mislim na nešto najintezivnije, najobojanije, najenergičnije što mi se ikad dogodilo u životu.
Uz onaj osjećaj "koprene" koja dijeli stvarnost od sna, uz istovremeni osjećaj potpune stvarnosti.
Nešto nadrealno.

Mozak mi je skoro pregorio tada, točno sam osjetila kad je sustav počeo otkazivati poradi pretjeranog ubrzanja.
Kao da potjeraš auto 200km/h dok ne ostaneš bez vode i ulja a onda samo nastaviš dalje, dok ti se ne probuše gume i otpadnu felge, a i onda nastaviš dalje, bez goriva, pokvarenih kočnica, na nizbrdici koja putuje ka moru, motora koji se upravo zapalio zbog pregrijavanja. Eto, takav je to bio osjećaj.

Ali, uglavnom.
Sanjamo, kako se tvrdi, tek jedan dio spavanja, jer u ostatku mozak ne prikazuje znakove aktivnosti.

Možda je tu ključ? Mrtvi kut, nesaglediva točka, "vrhovna" svijest?

Možda mozak čitavo vrijeme sanja, na taj način formatirajući "disk", ali samom sebi uskrati mogućnost "znanja" o tome kako bi se odmorio? I onda kad dođe vrijeme, taj neki tajni operater iz sjene pucne prstima a mi iz čvrstog spavanja upadnemo u san.

Ponekad ljudi ne znaju da sanjaju, ja gotovo uvijek znam da sanjam, dok sanjam, but it comes and goes. Par puta sam upravljala svjesno u snovima i sve to mi još više potvrđuje ideju da smo neprestano svjesni.

Kao da svijest dolazi u slojevima.
Ima ona bazična svijest o sebi, kad u snu jednostavno znaš da si to ti, bez obzira čak i kako izgledaš, ali, nemaš npr sjećanja (Idem jučer selom, namirišem jabuku, sjetim se ono kad smo žvakali karamele od jabuke) ili svjesnost da sanjaš.

Ima i ona realna, "dnevna" svijest poduplana s osjećajem stvarnosti, okoline i drugih "sudionika" (a tu su sjećanja, memorija, uspomene i osobno iskustvo važni, nešto što se drugačije "kreće" u svijetu snova, drugačijeg je osjeta).
S tim slojem ja shvatim da sanjam.

Ima ona svijest o trenutnim-dugoročnim potrebama-željama, osjećanjima, emocijama.

Onda ima ona svijest o mislima (od tu se mislima može i upravljati).

A onda...ako sam dobro izračunala, ima i ta svijest koja upravlja svim ostalim slojevima.

Što ako me ta ja posmatra poput djeteta, davajući mi "televiziju" satkanu od snova, zabavljajući me, prikazujući razno razne drame-komedije-horore?

Što ta ja radi dok ja gledam tv?

E to.
To me živo zanima.