Lasica

-Kako miriše ljutnja?
Pomalo narcisoidno sam razmišljala o ljepoti njenog dječjeg lica, olako propuštajući odgovoriti na još jedno u nizu odraslome besmislenih pitanja.
-Smrdi, sunce. Ljutnja ne miriše nego smrdi.
Blag, a dubok, topal i zagasito tih glas. Poznat. Privlačan.
Osjetila sam ljutnju. Ne smrdi, nimalo, kakva je to iluzija koja se ugrađuje u zjenice očiju naših?
-Ovisi možda, kako kome?
Pogled u njega. Privlači me.
Zatim pogled na nju. Mekoća dok joj se obraćam.
-Ono što u nama ljudima zaudara, nije ono što osjećamo već ono kako svoje osjećanje tretiramo. Ljutnja ne smrdi, osim ako ti ne odlučiš drugačije.
-Što misliš o tome, sunce?
Pogled u njega. Želim ga. Ruke, snažne, radno mišićave, široki, topli dlanovi...u njima gradim svjetove.

Ona se zagleda ka ničemu, premetajući riječi po znatiželjnoj glavici, otplovila je negdje u misao, zaboravljajući tako trenutkom na nas, oči zjenice svoje.

-Kako miriše uzbuđenje? Nemoj se ljutiti, lutkice...-vragolasto mi šapne u uho pa dometne nešto tužnije i ozbiljnije-...ljutnja ispija...čak i tebe koja misliš da te hrani.

Pogledavala je prema nama. Nije više željela našu prisutnost, osjećala sam taj sudar svjetova. Njenu nijemu ljutnju. Dječju. Iskrenu.

Satima kasnije, nakon još jednog, jednakog oduševljenja, otkrića mirisa uzbuđenja, i dalje sam se pitala kako miriši ljutnja.
Svakako sam morala doznati odgovor, stoga odlučih jutrom upitati nju, zjenicu nježne grubosti naše.

-Ljutnja je bojom duboka...- cvrkutom je odgovarala-...ponekad je modra, a ponekad je tamno crvena. Nikad, nikad nije zelena. Ne miriše kao sreća, kao zrak, lagano, ljutnja miriše teško. Puno. Nije kao tuga da hladi, ljutnja grije.
Ona je kao kuhano vino koje sam probala prošlu zimu, eto tako ljutnja miriše.