Ne da se čitati!
ponedjeljak, 31.12.2012.
Kako se umije disati pravilno, a proživljavati život onako kako mu ne priliči?
Danas sam uvidjela, više nikada neću reći da me ništa ne iznenađuje. Iznenađuje me, tek kako. Mladost mi se pretvorila u življenje bez perspektive, a moja najljepša sjećanja ostala su zabilježena u pijanim noćima ili jutrima, u nastavcima istih tih proživljavanja i u iščuđavanju. Prokleto nek je vrijeme! Da ti najljepše trenutke, pa ih samo odbaci od sebe kao najgoru laku ženu ili, kao najgori duhan ikad popušen. Pa ipak, da ti lom tijelu, lom duši, lom srcu i glavi, lom umu, a izraste neka nova sila koja samo tjera naprijed, jer vrijeme prolazi. Ili, tjera naprijed jer znaš da nije kraj i da će najljepših trenutaka biti još na tisuće. Dobila sam snagu, idem dalje.
Ne želim reći - polomili su me opet i zato idem dalje. Slomila sam se sama, ali mi je sve mrtvo, tako je najsilnije mom oku i tako je najslađe mojim usnama što pretrpe crveni ruž i hladni vjetar koji samo tjera u još veću samoću.
Samoću? Djevojka skladnog lica mi reče kako je svatko naposlijetku sa sobom sam. I to je najbolja životna filozofija, najlakše uporište i najbolji ulazak u novo sutra.
Ja volim. Ja sam voljena. Majko, oče, prijatelji dragi. Mi smo se sreli na kraju duge. Ja volim. Najljepša stvar od sviju najljepših stvari što su nam kao posebnim individuama dane na uporabu.
