TELEFONSKI RAZGOVOR
Jedan puta tjedno razgovaram sa majkom telefonom. Cinim to redovito zadnjih sedam godina i deset mjeseci.Razgovor traje pola sata, zapocinje njenom recenicom „Pa kako to da si kod kuce?“ i tijekom kojeg se svaka njoj neprikladna tema skida sa repertoara opaskom vezanom uz telekomunikacijski racun (neovisno o inicijatoru ovog zvucnog kontakta). U kategoriju za telefon neprikladnih tema po mojoj majci svstavaju se sve one one vezane uz bilo sto emotivne prirode ili nekakove dnevne nebitne sitnice iz mojega zivota. Jedino sto preostaje je reci da je sve u redu i da ne znam tocno da li cu ove godine doci doma. Godinama sam vodila i mrzila te razgovore. Odradivala ih iz obaveze. Bit ce da sam se nadala da ako zvucim kao da je sve u redu, da ce kisa opomena, predbacivanja i gusecih dobronamjernih savjeta prestati. Sve vrste sumnji o vlastotom zivotu cuvala sam pazljivo u dalekom inozemstvu. Vedre prirode, po kojoj sam poznata u rodnom kraju, i sa punom torbom poklona stizala bi na ljetovanje. Tamo bi me cekali prijekori i ponavljanje kucnog reda „ jer ovdje nije kao vani, ovdje to nije normalno,duso“. Kad sam prosle godine krenula na terapiju, vec sam bila prosla fazu idealiziranja djetinjstva. Prosla sam kroz period bijesa na roditelje zbog strogoce i kompleksa koje su mi poklonili. Nasla sam razumjevanja za kajise i sibe koje vadili iz mraka spajze. Vec kao mala sam vjerovala da je sve to za moje dobro buduci sam,ocito, nesto stravicno sto se ne da na „normalan nacin“ dovesti u red. Slomljena i u strahu, odlucila sam prihvatiti njihova ocekivanja kao smjernice mojeg zivota. Tako je davno zapocela moje traganje za njihovom ljubavlju. sad to zvuci pateticno, no malom djeteu je to refleks odrzavanja na zivotu. Ono sto nisam znala, a sada mi je jasno jest da oni nikada nece zavoljeti mene onakovu kakova jesam. Pa kako bi i mogli znati tko ja jesam ako se to godinama nisam usudila pokazati od straha da cu uciniti glupost ili nasmijati se preglasno. Oni vole svim srcem i dusom, ali ne mene.Nekog drugog. Onu idealni kcer koju se prizeljkivali od prvih dana mladenacke zaljubljenosti. Onu koja ce reci ono sto oni zele cuti, nece nositi siske jer joj to ne stoji, koja nije debela i cini nesto korisno od svojog zivota. Ono sto tada nisam znala je da niti ja nikad nisam zavoljela sebe onakovu kakova jesam, vec cu kopirati njih predbacivajuci si sto nisam drugacija, normalnija, kao Drazenka sa cetvrtog kata ili, jos idealnije, kao moja majka u mojim godinama. Otputovala sam od kuce pod izgovorom studija u inozemstvu. Htjela sam osjetiti slobodu vlastitih poteza i htijenja. Ali onaj koji oduvijek prezire sve u sebi zbog unutrasnje ruznoce ne zna sto bi on volio ciniti sa sobom. Boji se jer zna da ne zna kuda i kako. Da je glup i da je besmisleno se boriti sa time.Kompleks manje vrijednosti oduzme ti noge i krila, spusta pogled i budi sramocu po obrazima. Umorna od plakanja nakon spustanja slusalica, od uvreda vezane uz moje ljubavi i kritike vezane uz poslovne odluke, odlucila sam nesto uciniti. Ne zato sto tjedno razgovaram na telefon, vec zato sto se ova formula odnosa mene i svijeta oko mene preslikava na sve odnose u koje se i trenutno upustam. Bilo na poslu, prijteljstvi, ljubavi, seksu. Bilo me je strah poceti kod psihijatra iz tisuce razloga, a posebno iz onog da se ovakova nesposobnnost da vodim svoj zivot vise nece dat iskorijeniti iz mene. Sada, napokon, cujem svoje zelje. Ma koliko duboko one zakopane bile ispod pametnih planova koje su drugi brizno spremili za mene. Oduvijek sam znala sam analizirati. Sve. Proracunatost mi je bila jedina obrana od hirovitog vladanja u mom domu. Ono sto nisam ocekivala, a otkrila sam terapijom, je da sam skrivala svoje osjecaje i od same sebe. naravno da sam to vidjela po fimovima. Bila sam uvjerena da se to ne odnosi na mene. Shvatila sam da sam talentirana da automatski , pa cak i intuitivno znam sto se od mene ocekuje. Cak i do te mjere da se nisam ni stigla zapitati sto ja mislim, osjecam, zelim. naravno da ti strukturalne batine i dreka daju jasne smjernice u ovom pogledu. Danas sam malo ponosna na sebe jer stojim iza ovoga sto pisem. Jer znam da radim na tome da se izborim za vlastitu vrijednost i pravo na postojanje. Vec sam izrasla na vidjelo pa se cujem i mislim i slusam i vicem i smijem i placem. Vecina ljudi rjesava ovo pubertetom, ali ona „uzorna“ djeca ne uzimaju takove slobode. Otkako me nije toliko stram onoga sto jesam, popravio se i nas odnos. Nije da ju gnjavim ovom povijesti bolesti.Na to bi ona rekla da pretjerujem kao i uvijek. Kao i onda kada bi skakala u zagrljaj ili pjevala iz sveg glasa kad smo se vozili brodom. Nemam portebe o ovome sa njom razgovarati. To moja stvar. Bas kao sto su njena razocarenja njena stvar. Ljude ne mozes promjeniti to je sasvim jasno. Jedino mogu utjecati na to koliko im dopustam prodirati u mene. Jedna najobicnija stvar kao telefonski razgovor simbolizira moj rast i polagano ukidanje straha. Sada i ja pitam umjesto da vjerno proslijedzujem odgovore. I cujem da joj je drago. Govorim o onome sto radim i cujem njeno misljenje, a ne predbacivanje. I iako mi ona jos uvijek usaduje strahove zasnovane na mojim (ne)sposobnostima i neizbjeznom sudbinom, ponekad znam to bez agresivnosti prema sebi procitatit kao analizu nje same. Kao nesto sto vise nema veze samnom, vec sa njenim bojaznima, sa idealnom kcerkom koja ne postoji i neprepoznavanjem posljedica njenog ponasanja. Danas je ponovno nazvala. Samo na kratko, da cuje kako sam. Skupo je pa ne mozemo dugo. Spustila sam slusalicu i nazvala natrag. Barem smo eliminirali ekonomske prepreke. Polusatni razgovor je bio zabavan. Ona uzgaja cvijece na balkonu, a ja bi htjela kupit zemljiste u Hrvatskoj. Jos nisam znala da li cu ovo ljeto doci doma. ispricavam se na duzini ovog bloga, ali doslo mi je i nisam si mogla pomoci |