lanterna

30.09.2005., petak

FORESTA

Danas sam opet nesto naucila: ne zovi decka tek tako na pice

Prvi puta sam na putovanju Hrvatskom. Pod ovim ne podraztumjevam kalendarske posjete rodbini i prijateljima. Sama secem gradovima i planinama vec par dana. Primjetila sam ja vec nekoliko dana kako je ljudima cudno kad zena sama naruci casu vina ili sjedi vise od sat vremena za vecerom. Posebno te zene koje izviruju iz zadimljenih kuhinja odmjere nekim cudnim pogledom. Kad razgovor traje dulje od 5 minuta konobari pocinju sa vrlo direktnim razgovorima. Poseban pogled ti upute kada u prolazu kazes da sutra putujes dalje. Vidim da u meni vide forestui moguci poslijesezonski trofej. Prije par dana sam cak kupila prsten i stavila ga na lijevu ruku no nije mi upalilo.Jucer sam bila naivna kao i uvijek i prihvatila poziv na pice poslije posla. Padala je kisa i nije mi se vracalo rano u sobu. Mozda je to djir na obali, mozda sto je covjek iz Travnika, mozda sam trebala dulje ostati na vi. Zaista nisam osoba koja salje signal dodi veceras u mojoj sobu na divlji one night stand. No ocito je bilo dovoljno sto sam zensko i sto je moj odgovor bio da cu doci na casu vina. Sada mi je jasno zasto su ljudi ovdje jako uzdrzani jedni prema drugima. Muskarci se ovdje lako nabacuju i jasno daju na znanje sto im je balo na pamet i nasto bih ja jos nocas trebala past. Taksisti, cuvari planinarskih domova, prodavaci kompjuterskih oprema i bonova za telefone. Uvjeravam vas da nisam sebi nista umislila. Vide zensko, ma kakovo ono bilo i pokusavaju. Zapravo mi je to jako uvredljivo.

Buduci sam iskorjenski protivnik generalizacijama, vjerujem da sam naletila na jednog jako spremnog klipana od kojih 25 godina.(ja volim sve rodove, pa i muski i niposto nisam od onih koji ce ovakav incident potpisati sa svi su muski isti. U to ne vjerujem.)
Pice se svelo na moj pokusaj da se na pristojan nacin ispricam i napustim mjesto neugode. Sada mi se cini tako blesavo da sam jos htjela zakljuciti vecer na dostojanstven nacin. Zaredanih ne na pitanja o lokaciji hotela, pracenju do sobe, posebnosti naseg kontakta, rukama koje prijevremeno krecu ka meni i mom vratu.
Nakon pet minuta sam shvatila da poziv na pice nije ukljucivao ugodan razgovor bez daljnjih obaveza. I tu ja uvidjeh da ja predugo zivim negdje gdje bi slucajni poznanici mogli provesi vecer u zezanciji i salama, zainteresiranosti za ugodnu vecer i razgovoru.
Najgore od svega je sto te u ovakovoj situaciji obuzme takova neugoda da umjesto da jednostavno ustanes i odes, ti jos vjerujes da ti sam pretpostavljas krive stvari. Nisam mogla vjerovati svojoj naivnosti i otvorenosti. Jednostavno mi se cakulalo o ljudima, sudbinama, poslu, vremenu i gradu u kojem sam se nasla.
Pa zar je on umislio da ce u 15 minuta razgovora otkopcavati moje hlace.
Pa zena si. Uz to i sama. Vidim imas love kada sama placas veceru.Pa sto ne bi mi...
Mozda je pomislio da bih i njega platila.

Napustivsi mjesto sa osjecajem prljavost u pozadini vrata dobro sam zakljucala vrata svoje sobe. Istusirala se i glasno nasmijala.prvo njemu. Onda sebi.
U mojoj sjevernoj zemlji gdje zivim ne bi nakon slucajnog susreta kakav je bio nas niti razmisljao u kategoriji musko -zensko i neizbjezan seks.
Tako sam, eto, postala foresta u rodnoj mi zemlji.

HELP: Pri upisivanju komentara na tude blogove negdje sam utipkala Odjavi link bloga. I sada ga ne znam naci. Ako netko zna kako ga vratiti u zivot molim Vas da mi pomognete. Ako je objasnjenje predugo mozete mi se javiti i mailom. Puno hvala.

- 10:53 - javi se (19) - Isprintaj - #

29.09.2005., četvrtak

GUSTAM

Kako mi je lijepo lutati samoj ulicama.
Ostavila sam biolosku i emotivnu obitelj u metropoli i krenula na put.Divno je uzivati u slobodi i uzivati u slobodnim danima onda kada svi rade. Znam da uzurbani tek zapocinju skupljanje prava na slobodne dane na radnim im mjestima, dok ja lupetam natikacama po glatkom kamenu prastarih ulica. Gustam.

Sanjala sam o Zadru vec nekoliko godina iako ovdje nikada nisam bila.Mastarija bi ukljucivala neku moju umjetnicku organizaciju, prozore sa drvenim griljama, jutarnju kavu sa pogledom na more, vecere na terasama, pricljive bakice i kamen.Bademi i breskve. Zamislila sam ga kao malog sa mnostvo studenata i djece sto skakucu po prastarim zidinama. I bas je takav.Praktican je u svom polozaju i manje zatvoren od nekih drugih dalmatinskih sredina.Krenula sam ga napokon pogledati u oci prije nego ga postavim na prijestolje svojih fiksacija povratkom u zemlju majcinskog mi jezika.

Zapravo sam bila spremna na razocarenje.Moja je masta neogranicena, a stvarnost precesto ne slijedi njen tempo. I dok sam prije godine povratak vidjela kao mogucnost za jos jedan bijeg od same sebe, sada je to bila samo jedna od otvorenih mogucnosti.

Grad je vedro stao predamnom usprkos mojim strahovima i kriticnom oku.
Odusevljena sam. Umjesto sklonista,na poluotoku sam otkrila usporen zivot, dobro raspolozenje setaca, odlican smjestaj. Cak sam razgovarala sa lokalnim umjetnicima o svakodnevnici, mogucnostima i mozda ugovorila kratkotrajan posao. Priznajem da su me malo zastrasile prelijepe zene na ulicama, pa sam se sakrila u prostranu tuniku i glumila boheizam. Napisala sam i pjesmu.

Moguce je da necu odabrati ovo mjesto. Moguce je sve i svasta i to je tako dobar osjecaj. Ako se sutra i predomislim , pa sto.Slobodna sam. Imam neko obrazovanje u rukama i dusi. Vodi me zelja da ucim od onoga sto mi stane na put. O meni ne ovise gladna usta, buducnost svjetova ili disanje roditelja.

Jedino sto cudno pricam. Ili zbog nesigurnosti ili izbivanja iz hrvatskih sredina, ljudi me smatraju Slovenkom. Sramota za moje dalmatinske korjene. Nista zato,sve se da naucit. Uskoro cu i ja pocet zavlacit.

- 20:00 - javi se (1) - Isprintaj - #

28.09.2005., srijeda

PA TO SE SAM TAK VELI NA HRVATSKOM

Nad predgradem velegrada su nabujali oblaci. Od sivila na nebu covjek zna sto moze ocekivati. Ova bijela masa zasjela je nad zgrade, benzinske pumpe i nedovrsene gravinske objekte na koje su se vec verali radnici spremni buciti do rucka. Nebo se spustilo kao ljepljiva secerna vata nad jutro i guzvu na jedinom izlazu iz kvarta. Suncane zrake bljestale su po sofersajbama osobnih vozila i pod niskim kutem ulazile u zivote tek otvorenih ociju. I one zakrmeljene i one pretjerano nasminkane mrstile su obrve. Grcila su se cela zbog zaboravljenih suncanih zraka. Nacas je sve izgledalo kao bjelina prenapucenih skijalista i zatvorenih klizalista. Gume su gazile jedna drgoj po nozi, vozaci se prepucavali, a supruznici vodili nedovrsene sinocne rasprave.

Namjeravala sam dan provesti drugacije. Posjetiti grad u okolici i sjesti na dobru kavu.
Otac je promijenio planove.

(Da pojasnim novima u ovoj trakavici.
Trenutno sam na boravku u roditeljskom stanu nakon jos jedne godine zivota u inozemstvu. Osme po redu. Boravim dva tjedna. Osluskujem njihovu svakodnevnicu i osjecaje koje glavni likovi bude u meni. Majka, otac i brat. Posjeta je znacajna jer sam o nasim odnosima godinu dana razmisljala, plakala i osjecala na psihoterapiji na kojoj se lijecim od teske depresije zaradene u u ranim godinama strogog djeteinjstva, sistema kazni i emotivnih ucjena,stjecanju samostanosti i trazenja sebe. Odlicna stvar u svemu je sto stjecem razumjevanje za sebe, moj i nihov misaon sklop i prvi puta dajem prednost svojim osjecajima. U meduvremenu je griznju savjesti zamjenila samosvijest i zelja za poletnoscu zivota. No vratimo se glavnom liku ovog kazalisnog komada.)

Otac je sinoc povjerio majci da se zeli ubiti. Razloga ima mnogo. Sve se svelo na to da se on trudi, napreze i daje, a da to nitko ne cijeni. Posebno njegova djeca.
Detaljnija analiza lika: odrastao bez roditelja, duge svade sa zenom, ostanak u braku, djeca koja ne ispunjavaju ocekivanja, razraden sistemi dobrog i loseg baziranog na vrijednostima sustanara po brojnim stubistima i rodbine kojoj se nista ne smije dati na znanje, grozota od ljudi na poslu, odlazak kceri u inozemstvo, 6 ratnih godina, razocarenje hrvatskog branitelja u novu demokraciju, svade sa pubertetlijama , otkaz nakon rata i jos jednom djeca koja nisu ispunila ocekivanja..Tu nema rjesenja. Samo navala nabrojenih razocarenja i nezadovoljstava koja par puta mjesecno plusti po slucajnim ukucanima. U ovom zbroju okolnosti ja igram ulogu kcerke. One koja nije ispunila ocekivanja i koja zivi u inozemstvu

Majka je ovo ispricala meni u tri duga nocna sata. Njihov se razgovor odvijao par sati ranije u praznom dnevnom boravku u kojem su trebala sjediti i ta nezahvalna djeca koja su ga dovela u ovu situaciju. Sadrzaj je ostalim licima ove price poznat godinama. Kontekst me nije iznenadio. Redinacija mi je poznata otkako disem medu njima. Fiksacija sitnicama i robovanje skupim plocicama po kojima se ne smije hodati sasvim jasna. Pad case jednak je smaku svijet, a fleka od rajcice na hlacama povod za nabrajanja ratnih nepravdi i iznosa placenih racuna. Sve za nas. Nezahvalne. Sebicne. Neodgovorne.
Trud su ,dans, sporedni likoci, ulozili u trazenje pomoci, potpore, pokusaji bezuspjesni
Mi to ne znamo dati. Nismo naucili sto je ljubav., rekla je majka grizuci usnicu i polako ispustajuci zrak kroz nosnice.
Uozbiljila sam se. Moj prvi nagon bio je da upalimo sva svjetla i sjednemo za stol.
Nemoj to tako dramaticno shvatiti, rekla je majka. A kako da to tumacim?
Znam,zeljela me utjestiti. Spomen samoubojstva i moj imena u istom kontekstu bio je poznat pricip ugnjetavanja osjecajem krivice. Mrzim poigravanja pijunima u krvnom srodstvu. Ovo je ili ozbiljno ili preksilo sve granice odgojnih taktika.
Ostala sam u predgradu cekajuci da se otac probudi i nastavi raspravu samnom. Bacio je udicu, ostavio jesku u rukama majke i otiso lec.

Rucak je bio u cetiri. Majka je ostala na poslu. Razgovarajte o lakim temama, nemoj spominjati sto je bilo jucer.
Sjeo je. Objasnio koliko je on truda ulozio da bi dosao ovdje na rucak. Doma. Sredio je da mu i auto operu ranije neki podredeni jer ne bi inace stigao, pa bi se sramio u firmi. Na pitanje da li mu je drago da je stigao, zapoceo je pricu o nerviranju, zrtvi, poslu i nepodnosljivim sefovima.
Naravno da sam sjela preko puta i presla na strogo zabranjenu temu iskrenog razgovora.
Cula sam da se zelis ubiti i da sam ja jedan od navedenih povoda.Prepala sam se. Htjela bih cuti sto je to bilo.
Ma daj. Pusti me. Krenuo je u obranu ,pa bijeg.Sokirao ga je pristup. Noge stolice zaskripale su po novim plocicama kada je pokusao ustati.
Tata, daj da pricamo. Spomenuo si i mene. Kako cemo dalje? Pa nije to nista i tek tako Niti meni nije bilo lako o ovome razgovarati.
Zavadala je tisina. Potom svi detalji o bratovim nepolozenim ispitima, o neuspjeloj nogometnoj karijeri, primitivizmu.... Tema mene se izgubila.
Predamnom je sjedio covjek koji se gusio u bolnim okolnostima koje su ga ljutile. Izbjegavao je reci nesto o sebi,analizirao druge i slijepo ponavljao mantru vlastitih principa i razocarenja.
Bila sam tuzna. Zbog njegova osjecaja bezizlaznosti i mojeg uvjerenja da bi trebao posvetiti paznju sebi i ne truditi se zaustaviti okretanje planete zemlje.On je izvikao svoje frustracije, ja sam trzila rjesenja, on je betoniro slijepe ulice,a ja konstruirala izlaze na autocesti njegovih zivotnih nacela. Slozio se da je njegov nacin razmisljanja poslijednjih 15 godina neefikasan.
Proteklo je pet sati. u uzajamnom oriranju.Dok nije dosla mama i rekla da ju boli glava od glasnih glasova. Svi ce cuti
Ubojstvo je bilo samo nesto sto je rekao usput. Pa zar si zaboravila da se to tako veli na hrvatskom. Ma to se sam tak veli.

Tesko je gledati osobu kako se muci u vlastitom labirintu. Kako se gusi kao utopljenik u viru rijeke. I ne zeli ispruzene ruke onoga u plicaku.
Ma nisam ja nesretan. To mi je tako samo bilo. Jel tako da je pjevanje znak radosti. Ja ti cesto pjevam kad sam sam i kada znam da me nitko ne slusa. Jedino sto ja volim pjevati tuzne pjesme.
Oboje smo bili umorni.
Tesko je naci dobrog sugovornika jer ljudi ne znaju razgovarati. Je li ovo bio razgovor. Je. Nisam vec dugo ovako dobro razgovarao.
Sada je morao ici ispolirati auto jer vec dugo stoji u garazi. Vozi sluzbeno da ovo ne trosi.
E da, i super kuhas viknuo je sa vrata.

- 02:33 - javi se (4) - Isprintaj - #

26.09.2005., ponedjeljak

PONOVNO NA ZEMLJI

Predugo je trajala vladavina tisine na ovoj stranici. Kao sto je i bilo najavljeno popela sam se na mnostvo planinskih vrhova, uronila u bistrinu ledinh jezera, prala zube pod slapovima i dvadesetak puta se ogulio moj nos. Hvala dragom Svevisnjem sto planinarstvo spada u papucarske aktivnosti rezervirane za one u dokoljenkama i sa zelenim sesirima na glavi. Imid je potpuno kriv, no pomaze u nepopularnosti aktivnosti. Tako je Lanterna mogla uzivati u tisini visinskih pasnjaka i mirnoci kamenih vrhunaca. Propjesacili smo 300 kilometara i ukupno se 20 kilometara uzizali ka oblacima i istih toliko spustali u ljudska naselja. Spavali smo u satoru pod zvjezdanim nebom kojim su se mjenjale bljeskovi mjesecina ili udaljenih gromova. Sve se dogadalo u Spanjolskim Pirinejima.
Sest tjedana u planinama ucinilo je svoje. Iako zivot nije godisnji u divljini zaista se isplatilo pobjeci od ama bas svega. Fizicki napor i ljepota planete oko mene skrenuli su paznju sa prekomjerne introspekcije koja me je izjedala proteklu radnu godinu. Priznajem da me bilo strah odvojiti se og terapijske stolice, no zaista mi nije falilo. Problemi su ostali u niskoj zemlji u kojoj me neminovno cekao povratak. Uzivala sam. Napustio me poslovan stres i potreba za trazenjem smisla u svemu. Bila sam kao dijete i zena uz Covjeka i hladan zrak. Kao ptica i vuk. Sklop misica i veliki udisaj svjezine. Kao pozuda i tisina u jednom. Snazna u svoj svojoj ljudskoj slabosti.
Trenutno sam u Lijepoj Nasoj. Cak sam i u rodnoj kuci mirna. Pokret u terapiji ili u meni ili u majci ostavio je traga. Prvi puta u zivotu razgovaramo. O zavjesama i susenju sipka,talijanskim kuhinjama i vjecnom studiju brata. Nakon dugog vremena ne osjecam se kao malo uplaseno dijete.
Nit dusevnog mira vidim jos kao tanku, no cuvam je sa ljubavlju prema sebi. Po povratku u moj inozemni dom nastavit cu psihoanalizu.No vec sada osjecam razliku u sebi i znam da je imalo smisla uhvatiti se u kostac sa samom sobom. Ljudi i proslost se ne mogu promijeniti. Samo nacin na koji ih vidis.

Imam dobar osjecaj. Lanterna is back !

- 11:14 - javi se (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	rujan, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30