19
subota
prosinac
2020
Božićne čarolije / sranja
Duh Božića, Božić s obitelji, radost darivanja
Stara bi pred Božić čistila ko luda. Stari je pred Božić kao i obično prljao, samo, činilo se nekako, s još većim guštom. Stara bi oprela zavjese. Uštirkala ih. On bi prolazeći slučajno razmaknuo jako prljavim rukama. A joj, nisam vidio! Ona bi na stol postavila izvezeni stoljnjak. On bi slučajno rezao kruh direktno na bijelom stoljnjaku, a joj, nije vidio. (Ona je uvijek imala ispeglano nekoliko vezenih stoljnjaka i držala ih na posebnom mjestu tako da ih može u trenu promijeniti.)
Dok je stari bio na poslu, Stara i ja bi brzo pospremale sobe, namazale namještaj i pod voskom, izglancale bi kupatilo i namazale pod mirisnim sredstvom iz boce na kojoj je bio nacrtan pingvin. Stara bi pekla kolče gledajući u rukom pisane recepte, a ja bih mljela orahe, vagala brašno, prosijavala. Sve je mirisalo.
Stari bi došao doma s posla, površno oprao ruke i prije brisanja otresao ih na način da su se tamno sive kapljiice vode pomiješane s kolomasti ravnomjerno raspršile, a zatim bi teškim radničkim cipelama pokupio prolivenu vodu s poda u kupaonici i hodao po dnevnoj sobi kao da nešto traži. Stara se nije dala upecati na svađu. On bi je mjerkao ispod oka ne bi li uhvatio bar neku reakciju koju bi mogao proglasiti teškom uvredom koja zaslužuje da se naplati. Stara bi sve to šutke podnosila, pazeći da ne izgovori koju riječ previše, ali nije se bojala da će morati skrivati masnice pred gostima, jer, on je znao kako se to radi bez masnica.
Čim bi se maknuo iz kuće, obrisala bi pod ili zadužila mene da obrišem. Znale smo nekoliko trikova kako brzo osušiti pod dok ljudi koji su pozvonili na vratima čekaju pristojno vrijeme.
Bar mjesec dana unaprijed, nekad i više, Stara bi nakupovala darova na sniženju koje sam ja u svojoj sobi omatala u lijepe papire i spremala pod krevet.
Stari je volio da se štedi. Sve se štedjelo, struja, voda, ogrjev, pa čak i zarada koju je stara skrivečke priskrbila prodajući krumpir iz vrta. Poskrivečki ga je sadila, okopavala i prodavala.
Predzadnjeg dana ja bih složila tužnu facu i rekla tužnim glasom: A ja neću kao druga djeca imati bor ove godine? Ako imam bor, možda mi Djed Mraz donese poklon?
Stari bi kao i svake godine otresito održao predavanje da Djed Mraz ne postoji, gnjevnim glasom kroz zube i lupajući šakom o stol izgovarao svoj uobičajeno arsenal kletvi usmjerenih svetim religijskim likovima, ali ipak, ne bi obuo čizme nego bi u onome što je imao obuveno zgrabio sjekiricu, omotao je u neku staru krpu i otišao u šumarak na domak grada i odsjekao bi mali bor ili malu smričku. Ne jelu ni smreku, to kod nas ne raste. Donio bi grmičak doma omotan u staru plahtu kad bi se već hvatao mrak. Mislila sam da omata u plahtu da ga ne bocka. Dok bi ona umetao stabalce u teglu sa zemljom (tvrdio je da je tako najčvršće i ne treba ti postolje) dao bi mi par hiljada lijepo složenih novčanica (on je uvijek pedantno slagao novčanice) da odskakućem u knjižaru kupiti četiri loptice i malo sjajnih traka u zamjenu za one koje su se prošle godine razbile.
Onda bi se stari zadnjeg dana malo bolje oprao, pošišao dlake u ušima i u nosu, obukao jedno od dva odijela koje je imao i svezao kravatu i sad smo bili sretna obitelj.
Došle su mamine šogorice, braća, nećaci, dvije bake. Tatina sestra je živjela u Kanadi, nije dolazila.
Tiskali smo se u maloj dnevnoj sobi, sjedali na naslonjače Bilo je živahni. Stara i Stari bi se zarumenjeli u licu. Jeli bi pečenje i francusku, netko sjedeći, netko stojeći, jer nije bilo mjesta da se postavi stol sa svečanim porculanom kojeg je stara kupila one godine kad su mene krstili od neke zarade za koju je stari posumnjao da je nečasna, pa ju je pošteno istukao za kaznu jer je možda za porculan zaradila kurvajući se. I što će njoj, seljanki, porculan!? Pogospodila se, ha?
Maleni bor sjajio se na komodi u hladnom hodniku. Kad bi svi već stigli i natiskali se u dvnevnoj sobici, ja bih ispod kreveta vadila darove i premještala u komodu na hodniku, kao na filmu, pod bor.
Kad bi se pojelo pečenje s francuskom salatom i na stol iznijeli kolači kruškovac kojeg smo napravile od ekstrakta, stara bi trijumfalno rekla: A sad, djeco, idite u hodnik, potražite što se to skrilo u komodici. Možda ima nešto! Možda ima nešto!
Dvoje starijih nećaka izašli bi u hodnik, otvarali komodu (ponekad bi srušili bor, a ponekad bi se sjetili da su prošle godine srušili bor pa su pazili) .
Odmatali bi darove, ljubili staru, ako su i zakolutali očima to su dobro sakrili. Stari bi se kratko osmjehnuo, omaklo bi mu se, pa bi se odmah potom namrgodio: Što vi meni čarape kupujete, ne znate vi meni kupiti čarape. Vidiš kako ovdje stišću, zaustavit će mi cirkulaciju, možda mi na kraju morati nogu odrezat. Ili, što bi meni kravate kupujete, ne nosim ja kravate na poslu, ja sam radnik, ili mislite da ću se razbolit pa mi treba kravata za ić doktoru?
Nekad bi se jedan od mamine braće osjetio prozvanim preodgajat Starog pa bi nastala galama nakon koje godinama ne bi razgovarali, a nekad bi stara uspjela na vrijeme napravit znak rukom neka šute, neka puste. Mogli ste već zapamtiti sve što treba, rekla bi potiho da stari ne čuje.
Ne bi govorili od dječjim uspjesima da se netko ne bi osjetio povrijeđen što onaj drugi ima veću peticu. Govorili bi o tome kako su djeca pomagala slagati drva, kako su naučila razlikovati korov, tako neke detalje koji ne diraju ego.
Ne znam što je moja Stara nalazila u tim Božićnim obiteljskim okupljanjima. Toliko se silno trudila, radila da bi uštedjela za darove i za hranu. Mučila se da pospremi i uglanca kuću, da izgleda najbolje što se može. Pozivala te goste koji nas nisu pozivali, ne bi li bili garanacija da će se Stari lijepo ponašati jer "Pa neće valjda pred njima?" Je li to radila zbog mene, kako bih mogla u školi napisati sastavak, ili zbog rodbine koja je sve znala i svejedno dolazila a ne pozivala, lili zbog starog da ga barem toga dana pobijedi u tom njihovom ratu.
Ne znam zašto je moj Stari bio takav. Je li to bolest? Možda se tada nije znalo da je bolest pa se nije liječilo? Je li doista uživao u tome da ljuti Staru i sramoti sve nas? Je li Stara bila bolesna jer je sve to podnosila i jer je igrala sve te igre koje se zovu: Ne diraj lava dok spava, Kako lavu oteti kost i njome se počastiti dok spava, Kako pored lava proći neopaženo.
Ne znam.
Samo znam da je Božić stresan blagdan.
I svaki put se toga sjetim kad iz kutije vadim staklene kuglice koje čuvam od djetinjstva. Sjećam se svakog detalja povezanog sa svakom kuglicom. Gdje sam je kupila, koliko je koštala. što je tko govorio u trenutku kad sam je donijela kući i pokazala.
Božić je u nesretnim obiteljima stresan kao i svi ostali blagdani i sve ostale prilike kad se svečano počešljemo i lijepo obučemo, mislimo da su svi na svijetu sretni i normalni osim nas.
Ovu priču posvećujem svoj djeci koja su nesretna za Božić zbog nerazumnih svađa njihovih ludih roditelja.
komentiraj (12) * ispiši * #
13
nedjelja
prosinac
2020
Kad objave da je gotovo
Kad budu objavili da je gotova epidemija, o, kakav će to biti dan! To će biti najbolji dan!
Dignut ću ruke u zrak i vikati! Aaaaaaaa!!!!!
Uhvatit ću prvog koji mi bude pri ruci i izljubit ću ga, izgrliti, ispipati. I drugog i trećeg i četvrtog i petog i sve ću izgrlit i izljubit! Da nadoknadim sva ljubljenja, grljenja i rukovanja kojih se sad suzdržavam.
I povest ću kolo. Plesat ćemo u vlakiću. Po trgu. Svi poznati i nepoznati uhvatit ćemo se u kolo. Prekrižit ćemo ruke. Pjevat ćemo. Tu samo imam mali problem. Što ćemo pjevati? Koje pjesme svi znamo pjevati? Znate, onako neke pjesme kao što su bile partizanske, one koje su svi znali pjevati, mlado, staro, grad i selo.
Takve pjesme moramo hitno smislit, Nemoj da nas dočeka nespremne taj dan. Nemoj da bude da bi narod pjevao a nema pjesama. Samo neka budu vesele. Samo neka se uz njih poskakuje.
Kad na TV-u budu objavili tu vijest!
Pa ćemo se deset godina poslije pitati: sjećaš li se gdje si ti bila kad su objavili prestanak epidemije? I svatko će se sjećati točno u detalje gdje je bio, s kim je bio, što je u tom času radio. I što je radio poslije tog časa.
Zvonit će sva zvona na svim zvonicima.
Zavijat će sirene.
Čut će se do neba. I još više.
Lupat ćemo u lonce. Bučiti, urlati, vrištati. Skakati, Grliti se. Kao kad repka pobijedi na svjetskom kupu!
Za sve ovo što se sad suzdržavamo.
Koja će to biti fešta!
Poslije će to proglasiti državim blagdanom, u svim državama.
komentiraj (11) * ispiši * #
05
subota
prosinac
2020
Lagana i pas - 2 dio
Da Lagana ima psa, malog žuto bijelog mješanca, Šarka, to je već obznanjeno. Da je pas tj. pasica važan dio male obitelji, i to je rečeno.
Ne znam je li rečeno da je pas star, da ima 18 godina.
Kao i svi starci, tj. starice koje su relativno dobrog zdravlja, ima dana kad skakuće kao štene, kao da nema sve te godine, Ima dana kad se toliko veseli svojem psećem životu, kad se smije, puca od psećeg veselja. A ima i dana kad se jedva vuče,kad je nešto zgrabi , nešto od čega šepa, pogled se isprazni, tresu joj se noge i ne drže ju.
I, kao i mnoge starice,često piški, a često piškenje se pomalo pretvara u inkontinenciju. A to je ono kad piški a ne zna da piški.
Prije otprilike dvije godine, počela je ne tražiti da ide van nego piškiti kraj ulaznih vrata. Lagana je pukušavala na razne načine preduhitriti tu groznu pojavu. Dizala se pred svitanje ne bi li preduhitrila ranojutarnju potrebu, šetala do ponoći ne bi li spriječila noćno morkenje. Dolazila doma u pol radnog vremena (uz velike nadoknade svojoj firmi za tu veliku privilegiju prekidanja rada u radno vrijeme), ne bi li spriječila podnevni pipi na pločice. Nije pomagalo.
Pasica je piškila kako god bi joj došlo, ponekad stoput na dan, ponekad dva -tri puta. Pred ljeto, počela je piškiti u svoj krevetić pa bi ujutro bila sva mokra i smrdljiva. Ljeti je bilo lako svakodnevno kupati jadnu pasicu i prati njezine krevetiće, skupljati pseće pelene, ali, sad je zahladilo, ne bi išlo.
Veterinar bi odmahivao rukom: "Pa to je normalno, nema ti tu lijeka, inače je u jako dobrom stanju, može ona još poživit. A šta ti je sad to takav problem, i ti ćeš tako uskoro, Lagana. Izdrži koliko možeš. "
Dao je neki lijek, malo je pomoglo, pasica više ne piški tako često po stanu, ali, sad je krenulo ono drugo. Pasica nema pojma da to radi, a Lagana stalno gleda u pod i viče svima koji bi htjeli hodati bosi da se odmah obuju. Odmah!
Jesam li vam rekla da se sve to odvija u stanu?
Lagana je predložila djeci da se pasicu uspava. Ali, to je ubojstvo! Pogledaj je kako skakuće, pa ona je zdrava, vesela. Ona je naša! Ona je tako posebna, ona je tako draga, ona sve razumije, ona pokušava razgovarati s nama, samo joj riječ nedostaje. Što ti je tako teško tu i tamo malo obrisati pod?
E, al teško mi je. Bar tri puta dnevno, nekad i šest, perem pod i po njemu lijevam dezinficijense. Uništit ću pod. Nemam ja novaca za drugi.
Jako volim tu moju staru pasicu, raznježim se kad je vidim, ona mi je kad djeca odu polagati ispite u druge gradove jedini sustanar. Znamo voditi duge lijepe razgovore u kojima sam ja uvijek u pravu, ona tako lijepo sluša. Ali, zbog ljubavi prema psu udaljila sam sve ljude. Zbog ljubavi prema psu, izbjegavam goste, nikog ne zovem na kavu. I ne idem nikuda, i kad me pozovu oni koje ja nisam dugo zvala, imam osjećaj da mi cipele smrde, da sam možda stala na njezin pipi kojeg nisam primijetila, da mi se u kožu uvukao smrad starog psa. Ja ne osjećam više njezin miris, ali, mogla bih se kladit da ona ipak smrdi a ja ne osjećam jer sam se privikla.
Gdje je granica ljubavi prema psu?
komentiraj (9) * ispiši * #
