23
subota
studeni
2019
Lagana u epizodi: Lagana protiv Konzuma
Lagana, zaposlena žena koja je usput i kućanica, odlazi u kupovinu uvijek na ista mjesta jer ne voli istraživati gdje što stoji na policama. Ona voli da je sve uvijek na svojem mejstu. Kod kuće, cijeli svoj život drži čarape uvijek u istoj ladici, prva odozdo u noćnom ormariću, dokumente uvijek na istom mjestu, u istom fasciklu. U ormaru odjeću reda uvijek na isti način, kako je naučila od svoje majke: desno košulje, u sredini maje na kopčanje, od sredine lijevo hlače, skroz lijevo suknje. U durgom ormaru desno kaputi i jakne, lijevo odlijela, kompleti, sasvim desno haljine. Na dnu ormara, u kutiji od cipela koje je davno iznosila i bacilam ali se rado sjeća važnih i lijepih prilika u kojima ih je nosila (promocija diolome, vjenačnje najbolje prijateljice i slično) pa je zadržala kutiju kao relikviju prošlih vremena u kojoj ovisno o sezoni drži srvati koje ne moraju biti na dohvat ruke ali su tu za svaki slučaj ako zatrebaju: ljeti čarape a zimi su u kutiji kupaći kostimi, za svaki slučaj, možda baš ove zime uspije skonuti na bazen. Red je bio davno uspostavljen u njezinoj glavi, kad bi pomislila na šal, vidjela je kvadrant ormara, dolje sredina, Kad bi pomislila na plahte, gore sredina, donja polica goronjeg ormara. Bez posebnog napora, njezin je um bio tako posložen. Nije bilo važno jesu li čarape unutar kutije uredno posložene, jesu li gaće u ladici sortirane po boji, važno je bilo da su tamo. Na svojem mjestu. Nije znala zašto je to tako, jednostavno, tako je. Taj red u glavi stvarala je oduvijek, od kad zna za sebe., Možda joj je netko, tko zna tko, nekad davno rekao: Daj se posloži , i ona je to bukvalno shvatila. Kako god. To joj je davalo osjećaj da je sve u redu, osjećaj smirene sigurnosti.
Dakle, ta i takva Lagana koja voli ne baviti se neprotrebnim mentalnim naporima poput razmišljanja gdje što stoji, i koja je ponosna na sebe što može bez suvišnih pokreta i bez naočala iz mraka ormara u prvom pokušaju dohvatiti točno ono što joj treba, ulazi u Konzum s namjerom da na brzinu kupi što joj treba da nahrani nekog tko je nenajavljeno sam sebe pozvao i odlučio svratiti na kasni ručak.
Lagana krene samouvjereno, kao netko tko zna što treba raditi, zaustavi se ispred zida u dnu ogromne trgovine i posegne za Vegetom koja je trebala stajati na drugoj polici lijevo, s desne strane hladnjaka s mliječnim proizvodima. Ustukne preneraženo: nema Vegete! Pita prodavačicu zna li gdje su premjestili Vegetu, a ona će da nije sigurna, ali, čini joj se na drgom kraju trgovine, treći red polica , desno.
Lagana potraži mlijeko bez laktoze koje je zadnji put kad ga je kupila stajalo skorz desno u hladnjaku s mliječnim proizvodima, ali, nema tu mlijeka. Nema ni mliječnih proizvoda! Gdje su mliječni proizvodi, gdje je mlijeko bez laktoze, upita opet istu prodavačicu na rezanim salamama koja nemoćno sliježe ramenima kao da se miri s neumitnom sudbinom. Kaže, nisam sigurna ali čini mi de da su mlijeko bez laktoze premjestili pored odjela s mesom, ali ne i obično mlijeko, u ovom frižideru i pokaže rukom: Evo, tamo, lijevo, vidite, ispod onog plakata.
Dobro, treba mi panceta, podsjeti se Lagana i krene prema frižideru sa suhomesnatim vakumiranim proizvodima. Ali, neš ti. Tu sad stoji piva! Ok, uzet će pivu, odluči Lagana, ali ovdje nema radlera. Gdje je radler? Na starom mjestu, kaže prodavačica, desno od odjela s kruhom. Dakle, sad imamo dva odjela s pivom, zaključi Lagana, ali je prodavačica ispravi, ne nego četiri. Zašto, zaboga? Tako dikritaju proizvođači, traže da se frižideri različitih proivođača strogo odvoje. Nepotrebno je ovdje opisivati šok i nevjericu kad je Lagana shvatila tko je zaslužan za njezino uzrujano kretanje u žurbi da pronađe ono što želi kupiti po ogromnoj trgovini.
Lagana krene prema drugom kraju trgovine. Ponavlja u seb da ne zaboravi: Tražim Vegetu, Radler nije vežno koje marke samo da je od limuna, pakiranu pazinsku pancetu i mlijeko bez laktoze i salatu. Usput zaobilazi hrpe neraspakirane robe koje na paletama stoje nasred prolaza kao da su ostavljene na pogrešnom mjestu. Paleta pašte ispred police s uljem, paleta s uljem kraj posuđa, posuđe ispred police s keksima. Prodavačicu poznaje, zajedno su išle u osnovnu školu.
"Malo ste razbacali robu, ha, malo ste je rashitali?", pokušavala je biti duhovita. Prodavačica, osoba koju je svatko rado sreta i obratio joj se za savjet ili štogod, s izrazom osobe na rubu snaga i strpljenja odgovi: " Čekamo novi raspored robe, šalju nam ga iz Zagreba svaki mjesec. Svaki mjesec nešto premjestimo. Gle, draga, reče prokuklim šaptom kao da se plaši da bi netko mogao čuti jer to što će reći nije dobro izgovoriti, ali je osjetivši navalu buntovnog revolta i osjetivši da je Lagana osoba od povjerenja, odlučila ipak reči: Mi bi radije stavljali stvari kako mi znamo da je dobro i da će se ljudi snalaziti po tregovini, a i lakše bi nam bilo nego da sve to premještamo kao da nemamo pametnijeg posla. Ovako, neugodno mi je, kad me mušterija pita gdje je nešto ja nikad ne znam, osjećam se kao budala a mušterija misli da nisam uslužna. Ali, Zagreb kad naredi, nema rasporave, šefa se mora slušati! to nije moja trgovina, nemam ja tu šta misliti.
Iznervirana spoznajom o snazi gluposti i prozirnošću namjere da je iz Zagreba navede da usput dok traži Vegetu u košaru ubaci nešto što nije namjeravala kupiti, kao da je ona blesava i kao da ona može tako bezeze kupovati stvari koje joj ne trebaju i koje koje joj nepoznati netko podmeće kao zamke u koje bi se ona trebala upecati samo zato da njemu poveća profit. Zaista nas drže budala.a Budale misle da smo budale. Lagana, prozrevši podmukle namjere tvoraca rasporeda robe na policama i osjetivši snažnu navalu nemoćnog bijesa u želucu u vidu bolnog napada gastritisa, odluči ne kupiti ništa i demonstrativno se uputi prema kasi.
Od blagajnice ztraži Knjigu žalbe kako bi dokumentirala svoje negodovanje, ali, Knjige žalbe nema. Možete se žaliti preko maila, rekoše joj na kasi prodavačice prestrašene da im ne bi koja riječ pobjegla jer su dobile uputu da ne smiju komentirati ništa jer Veliki brat sve vidi i čuje. I daje otkaze.
Poražena, shvativši da bi morala voziti do drugog supermarketa u kojem ne zna gdje što stoji i u kojem također premjeđtaju stvari, Lagana odustane od namjere i vrati se među police. Ionako je već potrošila daleko više vremena nego je planirala.
Da nisu kupci, pa i sama Lagana, privučeni akcijskim cijenama prestali ići u male kvartovske trgovine, još bi te trgovinice poslovale. Butižini, tako su ih zvali. Stvari su bile uvijek na svojem mjestu, prodavači poznati, uvijek spremni ćaskati. Uvijek si u isto vrijeme mogao sresti iste sudjede. Nakon obavljene kupnje mogao si sjesti na zidić ispred trgovine na kojem su stari dečki pili Favorit iz boce, prolistati novine, komentirali aktualne stvari ulažući mnogo žara u teme koje su toliko bile važne da se danas nikako ne možeš sjetiti o čemu je bilo riječ.sjećaš se samo da je bilo strastveno. Uvijek je oko tih zidića bila koja draga ženica koja je htjela podijeliti svoje najbolje recepte ili koju je Lagana mogla pitati kako se očisti fleka od rđe ili crnog vina. Ili trave na dječjim nedjeljnim hlačama. Tu i tamo netko tko je bio redoviti kupac prestao bi dolaziti u trgovinu. Saznali bismo da se razbolio ili umro. Pokraj trgovine bila je oglasna ploča s osmrtnicama. Znali smo kad je pogreb. Išli bismo.Plakali bismo.
Sad više ne znamo tko je živ. Ima li uopće živih u mojem kvartu?
Ljudi koji bauljaju velikim trgovačkim centrima u potrazi za Vegetom ne izgledaju pozunato, ne izgledaju živi. I prodavači su nepoznate osobe. Priča se da ih premještaju, naše prodavačice šalju raditi u drugi grad, iz drugog grada dolaze ovamo.
Ako i sretneš poznato lice u trgovini, taj sumanutim pogledom pregledava police, u bjesomučnoj utrci s vremenom pokušava pronaći ono što traži.
I kad se pobuniš, kad prigovoriš, kad kažeš da te frustrira kad premještaju stvari po trgovini kao da se trgovci igraju skrivača s kupcima, pogledaju te začuđeno: Ali, to ti je sada tako. To je trgovina. Ne može se tu ništa.
Može li se, ipak?
komentiraj (5) * ispiši * #
Pretežno sunčano ili deset načina kako održati optimizam (ako ga uspijete steći)
Da bih se mogla proglasiti Laganom (suprotno od teškom) , morala sam provesti priličan broj sati i dana svojeg života u čitanju popularne psihologije, na tečajevima na kojima učiš kako biti realan i kako rješavati probleme bez po' muke, u razgovorima sa sama sobom, s Bogom, s prijateljicama, sa savjetnicima...
Zaključak je: Problemi nisu ovdje da bi te satrli već da bi uživala u plodovima njihovih rješenja. Trebaš biti zahvalna na svojim problemima, što više problema i što su gori, to ćeš više uživati kad ih budeš rješavala. Kako sam se ja imala čemu veseliti, ushit kojeg sam doživjela spoznavši da ću imati neslućene uživancije i naslade rješavajući te svoje probleme bio je nemjerljiv, poticajan, ohrabrujući. Osjećala sam se kao mitska ratnica pred rat. Nek sve eksplodira, kud punke da punke, neće mene nitko ništa, majkemu, ja ću pobijediti!.
Hrabro sam prihvatila tu rečenicu o uživanju u plodovima rješenja svojih problema kao najveću realnost koju sam pokupila iz knjige Prividi (Richard Bach) kao svoj novi životni moto i bacila se na rešavanja svojih problema, jednog po jednog, očekujući slatku nagradu za kraj u vidu dobrih osjećaja.
.
Nakon proteka dovoljno vremena porješavala sam sve to što je trebalo riješiti, i eto, sad ću ja uživati. U životu.
Sad nema više tamnih oblaka, sad je vedro. Pretežno vedro. Stabilno vedro. Kao u vedrom majskom danu. Sunce je visoko, nebo je totalno plavo, duboko. Poneki bijeli oblačak polako promiče nebom ali je Sunce toliko visoko da ga oblačak ne uspijeva dosegnuti. Sunce, primijetivši oblačak, samo malo ispruži svoju tanašnu ručicu i zlačaćnom zrakom poškaklja oblačak po hrptu a on se kao debeljuškasto rumeno dijete zvonko nasmije, tako da se prostranstvom neba za kojeg oduvijek vjeruješ da iza tog ogledala stanuju plemenite, dobre i čiste duše , razliju prštavi prozirni tonovi. Ljepota se razlijeva. U beskraj. Osjetih ljepotu kako me nadima. Zadovoljno konstatiram: Stupanj duhovnog razvoja mjeri se količinom ljepote koju uspijevaš uočiti oko sebe, pa se još revnije zagledah u vedrinu neba, još marljivije uočavah ljepotu kolonija poljkog cvijeća u rub autoputa, hvatah odbjegle zvijezde u kratkim bljeskovima valića s Kvarnera koji eruptiraju čim se približim moru kao da me fotografiraju u namjeri da osvjedoče moje plemenito postojanje. Osjetih se vrlo duhovnom, velikom, što je za nekog tko je uspio izaći iz rodbinskih, poslovnih i ljubavnih odnosa sa sadistima vrlo nov i važan osjećaj.
Sad je sve krasno, sve je na svojem mjestu, sad stvarno mogu uživati u svom otimizmu, u svom lijepom životu.
Kako se to radi? Što bih ja mogla činiti da uživam u životu?
Ranije, u starom životu s puno sitnih i krupnih dnevnih važnih i manje važnih, rutinskih poslova, nemogućih misija dodijeljenih osobi čije se posebne sposobnosti posebno cijene ali i običnih sitnih zadataka kakvi nisu ništa posebno jer ih je dobijala i Pepeljuga, a svi su trebali biti obavljeni kako valja, neki točno na vrijeme a neki bilo kad, makar i kasno noću, nisam imala vremena gledati televiziju. Ali, sad je to iza mene, sad bih ja to mogla. Hajde, sad ću ja sjest, natočit u čašu piće obojano lijepom bojom, spustiti naslon fotelje, dignuti noge na tabure, daljinski u ruku, i...
Žene ubojice, Ubojstvo o Midsomeru, Zločinački umovi, Ubij me nježno, Istinite priče o ubojicama, Ubiti je lako pokazat ćemo vam kako. Vidi raskasapljeno tijelo žrtve ubojstva. Sad će forenzičar izvaditi jetru, sad drugi komad, Pokrivam oči dlanom kao kad mi je mama pokrivala da ne gledam scene ljubljenja ili nedajbog golih muških i ženskih u filmovima. Čula sam da ljudi nemaju problema s takvim scenama. Rekoh, nije valjda da sa ja jedina u pravu a cijeli svijet pogrešan? Zašto ja ne mogu normalno ko svi dfugi ljudi gledati obdukcije i rastvorena tijela leševa na televiziji, zašto ja od toga radim problem? Za svaki slučaj, potražila sam što o tom mojm hendikepu kažu psihijatri, i bila sam zadovoljna, umirilo me. Sve je u redu sa mnom. Nisam našla odgovor na pitanje zašto ioako se zna da je to za ljude neugodno i šptetno ipak daju takve filmove na teleiziji koje i djeca i psihički nestabilnije osobe od mene gledaju. Svatko neka gleda što hoće, zaključila sam. Sloboda izbora. Oni nude, ti ne moraš uzeti, nitko te ne prisiljava. Pogledam što j osim takvih filmova na programu, Otvoreno, Provjereno, emisije koje poručuju: sad ćemo vam mi pokazati kako je sve oko vas loše, strašno, nepopravljivo, žiot ružan, ljudi pokvareni. Kao da nam tvorci TV programa prijete prstom: vi pred televizorom, nećete v tu gajiti nekakav glupavi newagerski optimizam. Nećete vi biti dobre volje, optimistični, zamišljati sretnu budućnost, nema toga.
Dobro, rekoh, kažu da je u ovoj državi sve trulo, valjda je zato program takav. Mora da je u drugim državama bolji, Riješit ćemo mi i taj problem.Sjetim se da smo prije tridesetak godina masovno gledali talijanske programe. Bilo je veselo doba. Ne sjećam se zašto sam ih prestala gledati, ali, odlučim da je vrijeme da ponovo počnem. Naba ispod pulta reciver za talijanske programe, to je dobro za optimizam. Sjetim se njihovim vremenskih prognoza iz vremena ka se kod nas još nisu bili modernizirali, sjetim se kako su svaku kišu proglašavali općim potopom bibijskih razmjera a svako zatopljenje paklenim vružćina, ,a to je bilo prije rata, tada me nikakvo dramatično pretjerivanje s ekrana nije uspijevalo obeshrabiti. Svi smo znali reći, ma su Talijani, smijali smo se. Kad je reciver stigao, mogla sam se uvjeriti, na tim programima j zaista je sve šareno, boje su intenzivnije, spikeri ljepše odjeveni, njegovaniji, s modernijim frizurama, ravnijim zubima, a voditeljice kvizova nisu ozbiljni muškarci u srednjim godina,a a ako i jesu onda su oko njih skakutave ci bijeli osmjesi ljepotica u blještavim kratkim suknjicamajedna ima ljepšu figuru od druge. Podsjete me na mene kad sam bila mlađa, na mene kakva sam bila prije one oluje i nevremena kojeg se nema smisla prisjećati ni toliko da ga pobliže imenujem,
Rekoh, sad ćemo na diejtu, ranije, kad bih thela smršaviti koju kilu, prije samo koju godiniui, ajde dobro, dvadeset, nije to bio nikakav problem. Rekoh sebi: sad ćeš malo vježbati, nećeš večerati, malo izbaci ovo, malo izbaci ono i za par tjedana eto tebi natrag tvoje figure. I, nakon par tjedana, otvori se spoznaja da je šlaufna svom mjestu a eveline na talijanskim programima sve vitkije. Iznad moje glave skupljao se po srkivečke oblak. Primijetila sam ga tek kad je postao ozbiljno taman i dovoljno velik da počne izbacivati ubojite munje kao projektile praveći ozbiljne rupe na plaštu optimizma kojim sam se odlučno bila zaogrnula.
Ne, rekoh, TV program ne pomaže mojoj novostečenoj vedrini, a kako sam njezino sticanje prilično skupo plaćala, ulazila u minuse, dizala kreditiće, rekoh, ne, preskupo je bilo da bi sad to propalo, i ugasim televizor. Upalim radio.
U početku činilo mi se, nježne pjesme, na engleskom, možeš se isključiti i ne razumjeti značenje riječi. Bilo je to vrijeme kad nisam slušala domaće pjesme, kad nisam podnoisla veliakne domaće estrade, kad su teksotvi njihovih pjesama bili ozbiljna prijatnja mojoj životnoj sigurnosti. Ali, pjesme na engleskom, njih možeš pjevušiti lalala, samo se moraš isključiti unutarnjeg prevoditelja i killing me softly with this song ili you are my sunshine uoće te ne može odvući u depresivna stanja.Baem ne odmah. Nakon nekog vremena, upita me kćer koja zna sve o tonalitetima:Kako možeš slušati cijeli dan isti tonalitet, isti mol? Zar te to ne deprimira? Jest, shvatim. Zato ta nova tugaljivost kojoj ne znam uzrok. Od tog mola. Kako uspijevaju pronaći toliko pjesama u istom tonalitetu, upitah se i shvatim, kad jednu komponiraju, sve ostale je kopiraju, i tako dobješ kolektivnu intonaciju. A intonacija, zna se to iz škole, izražava osjećaje, može i izazvati osjećaje. Jedno su pjesme za tugu, za pogreb, drugo su pjesme za veselje za ples. Sad je u modi molska, tugaljiva, ljepljiva muzika, koja te ne diže od tla i ne navodi te da poskakuješ i zaplešeš kao trompete u polkicama, nego muzika od koje tromo vučeš noge, čak i kad jemalo brža vuče te prema dolje, tjera te da legneš na sred poda u pozi nemoćne predaje, ni sam ne znaš čemu. Patos!
Portražila sam muziku moje mladosti i poslušala se s novom pažnjom, i da, sve je tada bilo rokerski optimistično, čak i kad su pjesme pjevale o tužnim ljubavima bile su pune snage, bile su jake. Neko sam vrijeme slušala stare rockere, ali, ne možeš stalno vrtiti teški metal, ne u tim godinama. Susjedi bi te počeli sumnjičavo pogledavati nakon pristojnog susjedskog pozdravljanja u trgovini u kojoj svi iz ulice svakodnevno kupujete kruh i sve one stvarčice koje se moraju na brzinu strpati u plastičnu vrećicu i ubrzanim koracima nositi na vrijeme kući, Dakle, uživanje u optimizmu uz muzičku kulisu s radija nije bilo moguće, a traženje starih pjesama po internetu ili još gore, mijenjanje crnih ploča na gramofoonu koji krči prilično je nepraktično. Mora se pronaći drugi način da se uživanje u životnom optimizmu pojača vanjskim podražajima i da se vrijeme ispuni odgovarajućim sadržajima, sad kad su svi poslovi obavljeni pa ostaje podosta slobodnog vremena.
Sjetim se rečenice iz neke knjige o samopomoći da je najbolje provedeno vrijeme ono koje provedemo s dragim prijateljima. I pozovem ja prijatelje. One koji su mi nakon diobe prijatelja i zajednički stečene bračne imovine preostali., ili se nisu svrstali na jednu od podijeljenih strana, ili se ne plaše pojaviti se da ne bi bilo shvaćeno kao da su se svrstali na jednu od podijeljenih strane, na pogrešnu stanu. A oni, možda i u strahu da ne pokažu kako je njima dobro da ne bi ispalo da me podbadaju svojom srećom jer bi meni sada trebalo biti loše, kako bi mi pomogli natječu se koji će se više žaliti, koji će više pruveličati svoje životne nedaće, ako ne svoje onda državne, koji će od njih s jačim gnjevom i gađenjem bacati teške riječi kao kamenje na ovo, na ono, na sve ne valja, što zaslužuje umrijeti, biti zgaženo.
Moj unutarnji mir (samo da podsjetim, skupo plaćen mir) nije mogao dugo izdržati prijeteljska okupljanja, osjetila sam da ga je trebalo braniti. U početku sam ,doduše, pokušavala ukazati da nebo nije baš tako tmurno, da sunce ipak sije, da je predsjednik vlade tamo daleko i da nema smisla bit namrgođen i nesretan jer je tamo negdje netko napisao to što je napisao s namjerom da mi budemo neveseli i namrgođeni jer to misli iskoristiti za tko zna što, ali, moj pokušaj širenja mira nije usoijevai pa sam na kraju od njega odustala.
Kaduvidjela da nakon takvih druženja nisam tek tako mogla sa sebe isprati ljepljive tmurne rečenice izrečene uz lupkanje šalicama ispijene kave i ružne grimase koje bi ostajale zaljepljene kao hologram iznad stola i nakon što bi njihovi vlasnici optišli iz moje primaće sobe, prestala sam pozivati prijatelje. Rekoh, ne valja, nije to nije dobro za moj optimizam, Ne znam što ne valja, da li ljudi imaju pogrešne namjere, ili su im namjere ispravne ali su ljudi pogrešni. Kako god, prestali su dolaziti, a ja sam ih prestala pozivati.
Ionako je boravak u zatvorenom prostoru proglašen lošim za zdravlje pa sam smišljajući što bih ja na otvorenom prostoru mogla raditi , sjetila se vrtlarenja i kako sam mrzila vrt kad sam bila mlada zato jer su me u njega tjerali kad sam ja htjela biti na drugom mjestu s drugom djecom. Neko vrijeme sam se trudila raditi sve kako me mama učila, ali sam nakon dvije tri godine slijeđenja dobronamjernih savjeta iskusnijih vrtlara spoznala da cijena salate na tržnici ne opravdava cijenu vode koja se mora utrošiti da bi na škrtom tlu okružena betosnskim zidićima kojima su okružene nagurane okućnice dozrijela ekološki uzgojena rajčica, peršin i radič, pa sam se počela baviti planinarenjem.
Ali, opet ali, s tim brežuljcima i brdašcima koje mi ovdje nazivamo planinama uvijek nešto ne valja. Ili je preskliska staza, ili je kamjenje previše oštro, ili je uzbrdica prestrma ili su koljena na nizbrdicama preklecava. Zaključih, da bih se mogla šetkati po brdskim stazama, treba ojačati mišiće, pa krenem i to riješiti.
Sad ćemo jačati mišiiće, pa se upisah na pilates. Nadala sam se da nakon par treninga više neću nekontrolirano stenjati i izazivati smijeh u vježbaonici, ali, to se nije dogodilo. Upisah se u teretanu. Dobro, rekoh, malo je skupo, al nema veze, za mjesec, najviše dva, ojačat ću ja te mišiće pa ću se moći penjati uz stazicu a moja će koljena izdržati spuštanje. Nakon drugog mjeseca opet sam upala u minus. Osjetila sam kao da niz noge, niz novoojačala koljena otječe val moje snage. To nije dobro za moj optimizam, rekoh, i taman kad sam to spoznala, počelo je ljeto. Odlično, sad ću , I ...(nastavit će se)
komentiraj (8) * ispiši * #
