utorak, 30.05.2006.
Venecija-Verona, ble, votevr
Bili smo na izletu Venecija-Verona...
Ja i Ambivalent u gondoli, haha!
Pobijedila sam vel'ki strah od golubova, mojih zakletih neprijatelja... Sad smo si mnogo prisni ;)
To je to, ne da mi se pisati više... Dobila sam tri iz logaritama 
Hehe, suffer!
- 21:22 -
srijeda, 24.05.2006.
In and out my brain... 
Baš neki bezličan dan. Još smo trebali dobiti ocjene iz latinskog. Super, kao da je petak ;)
Prvi sat – bzvz. Na odmoru nam je došla vijest o tome kako ponavljamo treću šk. zadaću iz latinskog jer je bilo previše komada. Ono, predobro! sad zaista sve mogu zaboraviti. Neću više fizički imati vremena pisati ACI i NCI jer ćemo pisati ovo novo smeće, a blok-sat latinskog imamo još samo jednom do kraja školske godine. Inače, obje se zadaćnice pišu 60 minuta. Dakle, dođe i Baričko treći sat... Počne on s nekakvim kvazi uvodom, napokon odluči krenuti i s čitanjem – 39% prolaznosti. Krasno! Još uvijek ne znamo ocjene... Evo i ufuranih maturanata! Super, sad samo gubimo vrijeme bzvz. Oke, odlaze... Ajd', odi više!! Uranfu. Svejedno, počne on. Ima jedna petica. Hehe, nismo ni sumnjali u nju. Samo su dvije trojke. Dalje nisam ni slušala baš. Uglavnom, komada k'o u priči. Prvu je trojku dobila jedna cura. Sad, krene Bare dalje: "Evo jedna ocjena, dobar tri, koja me posebno veseli – Violeta." Jeeeee, go me!! Sjebi stvar, svejedno moram pisati ponovno. Ipak, imam priliku ispravljati ACI/NCI usmeno (je l' to dobro?)! Haha, ovo je predobro!
Ostatak me dana nije zanimalo ništa... Nisam slušala, govorila – sve je bilo u duhu latinskog. Onda se dogodilo neš'! Paz'te 'vamo – Neno (da besTesT mejt from da ZG) šalje poruku da će doći do Rijeke! Aaaa, ovo je sve skupa predobro da bi stalo u jedan dan! Na kraju ipak nije došao :( Oh well, bit će još prilika.
Sada sjedim tu za kompom, tipkam ovo smeće, pijem čaj od ruža (blame it on my mommie) i boli me grlo.
- 20:18 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
nedjelja, 21.05.2006.
*sarkastično* Dimmu Borgir kicks ass!
Ajme, predugo nisam bila u Marišćini! Jučer smo odlučile obnoviti gradivo i bilo je predobro!
Kao i uvijek, započinjemo laganom šetnjicom gradom, a vani nikog živog (od bitnih ljudi, je l'). Pa gdje su svi nestali?! Ble votevr, idemo dalje... Prođe onaj pravi nelijep samuraj, a Ambi kaže: „E, a š'a ne bi prošao onaj lijep kojeg actually želimo vidjeti?“. Zašto ovo pišem? Ah, vidjet ćete... Movin' on.
Odlučimo otići do Spirita oplakivati prošlost, haha! I nikog živog ni tamo, osim... Približim se ja i gotovo u šoku izustim: „Deni?“ E, kol'ko njega nisam vidjela... Od... Od prvog razreda, mislim. Predugo! istračamo mi sve bivše kozalske osmaše gen. 03./04., svašta se tu doznalo, hehe :) Na kraju smo zaključili da su svi onak' malo propali. A muu. Like I care.
Dakle, sretna, gotovo euforična s kolegicama napuštam područje Spirita žureći na zadnji bas za Šćinu. Vozimo se... Vozimo... Još uvijek se vozimo... Je li ono...? Ha, ma mo'š mislit'! Oh my God!! Ma nije, š'a ti je... Oke, ipak je. Lijepi samuraj, da, onaj THE samuraj je u basu! U basu za Marišćinu. Ovo je predobro. A već sam pomislila kako nikakvih ironičnih spletki neće biti. Doduše, likac je izašao van prije nas. Ah, fala Bogu, jedan problem manje :)
Oh no! Tu je i Tiranin Mnogi. „'Ko me dira?!“ Ovo samo naviru moja sjećanja... A jadna i ona djevojka... Mislim, ne mo'š Harryja Pottera zamijeniti s... S ovim tu, s tim Mnogim. Kad se samo sebe sjetim... Ali ajde, „always look on the bright side of life, du du du du...“ – ja se barem sada smijem onima koje ne znaju pravu istinu, hehe :)
Aaaaa, kad će moji konkvistadori?! Ne puštaju tu „Riotsku“ jurišnu („Riotsku“ pod navodnicima jer smo konstatirali da je pjesma krivo ubačena u jukebox). Ipak, imamo zanimaciju – neka wanna be bikerska treba trudi se (nisam rekla uspješno ;)) otpjevati sve pjesme. A riječi ne izlaze...
Oh my God! Levo?! Ma nije, ne... Ne može biti, relax man... Issse, ne može!!! Previše je to za jednu večer! Dižem pogled – yep, Levo. Gledam kroz prozor čisto još jednom za provjeru... Oke, nije Levo :)
Ah, š'a ćemo mi sad, ha? Malo je i dosad... Oh no, evo ona hebena Čop Skrui. Zašto ju svi pjevaju?! Oke, ajd' idemo i mi. Danas se vide posljedice ;) Malo nakon idu konkvistadori iliti Conquistadores :) Good, good... Sad možemo i kući. Go Finland, go, go! Issse, ne mogu vjerovati da postoji ufuraniji bend od Dimmu Borgira *shoots herself*
- 19:37 -
subota, 20.05.2006.
Tužna pjesma
Nemoj otići, tu ostani sa mnom
i daj mi ruku da se moja zgrije,
nek sve se vrati što je bilo prije,
pa makar da je davno pokopano.
Makar je mračno, ti ne pali luči,
sve vidi tko je proplakao noći,
nema želja, tkoje vječno, u samoći,
čekao, znajuć kako udes muči.
Pred nama sad su samo krhotine.
U srce moje gledaj: kako malo
od svih je riječi međ nama ostalo.
Kajanje osta što neće da mine.
Nemoj otići, ne govori ništa,
nek teče dalje slijepih snova rijeka
i nek u čunu nosi dva čovjeka.
A svejedno je gdje su pristaništa.
*Alojz Gradnik
- 17:56 -
utorak, 16.05.2006.
Exkluziva!!
Sad me frendizza zvala - ekskluzivne vijesti!
Koliko je bolno zaglaviti se na vratima autobusa?
A koliko je bolno gledati zacrvenjena lica oko vas koja doslovce pucaju od smijeha?
Priča kaže sledeće...
Iako se radi o meni poznatoj osobi, frendizza mi nije htjela otkriti njegov/njezin identitet. Izvući ću ja to iz nje... Dakle, po dolasku stanovitog autobusa (vjerujem da se radi o 7 ili 7A pošto se ona vozi istim) neki su odlučili zaobići pravila provlačeći se na stražnja vrata. Vrata su se ztvorila u nezgodnu času te je nesretni frik/frikica ostao/la napola na terenu kod Slavice. Ručicom je osoba razmaknula vrata pokušavajući psovkama okolini pokazati u kakvoj je "fušastoj" situaciji. Nažalost, osoba se uspjela osloboditi :( Manje smijeha za nas. Pratioc (također nepoznat identitet i spol) nije pristigao spomenutoj žrtvi u pomoć što dodatno začinjava ovu situaciju...
Već mi neke rime padaju na um... Razmislit ćemo, hehe 
- 21:07 -
Puš d batn.
Napisala sam ujutro cijeli post misleći kako se ništa neće dodavati jer će dan u školi biti i više no običan. Ipak, ni ovaj put InFlamesicu nisam iznevjerila znoseći joj a autobusu mnoštvo novosti koje su se nakupile kao i emocije u samo dva sata.
Započet ću odmah s kobnim -566- brojem koji... Koji... Koji jednostavno nikad nije trebao biti zapisan igdje. Ne znam je li na sreću ili pak žalost, ali došao je i u moje ruke. danas sam zbunjenija no ikad. I danas počinjem riješavati svoje zablude i sumnje.
Iako grozna, čak umarajuća, prošla je godina imala duh kojeg ova nema. Znale smo nas tri uživati u svakoj sitnici. Danas su se naša uživanja pretvorila u cinične opaske i neurotičnost. A onda smo na stanici vidjele – Deveta... Ah, Devet! Uglađeniji no ikad, ležeran hod i – prošlost. Neki put mi moja prošlost nedostaje i previše...
Da pravo kažem, uvijek mi je bilo pomalo neobično kako je u zapravo najkarćem vremenskom periodu stanovita osoba X stekla takvo povjerenje u nas tri. Povjeravane su nam tajne koje ja ne bih ni mami rekla... A onda smo doznale i istinu. Oduvijek sam htjela biti barem jedan mali dio nečeg „bitnog“. Sada kada to i jesam, žao mi je. Nedostaje mi ono moje, samo MOJE, ono iskreno i jednostavno. Svi lažu, varaju i uništavaju. Nije mi potrebna masa ljudi ako nijednom ne mogu vjerovati. Sve je u redu s njima dok si nesretan, no njihova nesreća započinje tek onda kada si ti sam sretan. Male se stvari ne cijene, kao ni poštovanje koje se trudiš ukazati im. Čim prekineš nešto što tako očito ne ide, postaješ najgora osoba na svijetu jer si jedini hrabar koji se može suočiti sa istinom. Svaka tvoja rečenica, čak i slog, njima je napad na kojeg ti uzvraćaju prebolnim udarcima. Jesmo li to dužni trpjeti? Ja se zato nisam rodila!
- 19:52 -
četvrtak, 11.05.2006.
My precious...
Ev' ljudi... Kupljena u Japanu pred nekoliko godina... Nikad korištena, prelijepa, savršena... Unikat. Ahhh
- 20:02 -
srijeda, 10.05.2006.
Ja bih sve promijenila!
1. Ne da mi se više ništa insinuirati.
2. Sve su krivo shvatili.
3. Ja bih u Umag.
4. Ja ne bih u Umag.
5. Ja bih se vratila na 7.10. - sve bi danas bilo drugačije.
6. Htjela bih da nisam nikad imala trening.
7. Girichek.
8. I miss my sanity.
9. Neodlučna sam i ne znam se više srediti. Kako mi je to prije uspijevalo?!
10. Blame it all on... (insinuacija: Mala noćna muzika).
- 21:36 -
petak, 05.05.2006.
So much for friendship...
Kako krasno! Koliko se još puta moram razočarati u ljude?! Zašto su svi tako malodušni i sebični?!
Da malo to sve pojasnim...
Ja, kao dobra, poštena i jednostavna osoba, sam bila još jednom rame za plakanje osobi koju nekoć nazivah prijateljem. Toliko je puta on bio u bedu, a ja sam se trudila izvući ga pričajući s njim čak i nekoliko sati. Nikad mi nije bilo bitno koliko će mi vremena oduzeti niti koliko me gnajvi s tim, da ne govorim o silnoj energiji koju je crpio iz mene prepričavajući mi po stoti put zašto i kako je bivša prekinula s njim. Takav bi razgovor uspio rastegnuti u desetke minuta. Ja? Ja bih strpljivo čitala, slušala, razmišljala i razbijala glavu time te ga na kraju i tješila. Svaki put. A da vam ne pričam, satima bi znao pričati samo o istoj temi sažaljevajući samoga sebe iz svima nepoznatog razloga... Samo kako bih mu konkretno ja dizala ego i njega samoga u nebesa. Što bih dobila za uzvrat? Razgovor onda kada je meni potreban? Podršku? Neku lijepu riječ? Haha, mo’š mislit’. Dobila bih – ništa. Apsolutno ništa. Toliko sam puta pokušavala pričati o svojem stanju u npr. ljubavi... Sve se već u idućoj njegovoj rečenici vraćalo na njegov život. Nikada, ali nikada nisam primila od njega niti jedan “Kako si?” ili “Je li sve oke?” i u krajnjoj liniji “Trebaš li pomoć?”. Apsolutno nikada.
Tom sam stanovitom so called frendu to već bacila pod nos u više navrata. Promjene, dakako, nije bilo. Pazite sad dalje... Dakle, školska se godina bliži kraju. Maturanti već počinju predavati svoje radnje ako to već nisu učinili. U svakom je razredu bilo osnovne ili srednje škole strka jer su se svi profesori sjetili da im hitno trebaju ocjene koje nisu uspjeli prikupiti tijekom školske godine. Naravno, većina nas odnosi se prema školi kampanjski – napravimo sve u zadnji čas. Priznajem, ja sam najgori primjer spomenute vrste. Ipak, nikad si ne bih dopustila da mi propadne cijela godine iz čiste lijenosti i razmaženosti. To se pak dogodilo prije spomenutom “frendu”. Konkretno, frend se za*ebavao cijelo drugo polugodište zaboravivši na pisanje maturalne radnje koju mora predati uskoro. Pred nekoliko dana, točnije 1. svibnja, frendić se sjetio da radnju mora predati idući petak, to jest 12. svibnja. Povrh svega, dužan je odgovarati povijest i još jedan predmet ako se ne varam. Svoje je vrijeme i dalje trošio na za*ebavanje na MSN-u, a ja sam se, glupača, ponudila da ću mu pomoći oko pisanja maturalne. Odmah slijedeći dan u školi kad smo se trebali točno dogovoriti, ja sam ga čekala uvjerena da će mi sam prići i reći što je točno smislio. To se, naravno, nije dogodilo. Ja sam potražila njega i lijepo raspodjelila pisanje a lá 50:50. Ne on, već JA. Oke, moving on... Spojim se ja taj isti dan na net, uključim MSN, kad – vidi čuda – frend je on line. Ponovno je počeo paničariti. Još uvijek ne razumijem kakva je to konstrukcija njegova mozga, pa de za tjedan dana predaješ maturalnu, a ti se meni žališ gubeći predragocjeno vrijeme na fuckin’ MSN-u?! Oke, ajde, dečko je živčan, prešli smo i preko toga – moving on... Sljedeći dan u školi trebali smo se dogovoriti za daljnji rad i pisanje maturalne. Nije mi se ni približio. Ovaj put nisam ni ja. Sada... Priča je sve zanimljivija. Ja dobivam komad iz latinskog. Ne znam hoću li imati više šansi to ispraviti, eventualno jednu. Paničarim i tresem se jer nema vremena. Paničarim i tresem se jer ako odem na popravni otpada mi trotjedno putovanje u fuckin’ Clare College na fuckin’ Cambridgeu koji je moj fuckin’ životni san! Da, san! I ja ga možda neću moći ostvariti zbog akuzativa s nominativom u latinskom jeziku. Krasno. A još pored toga, pišemo idući tjedan ispit iz povijesti te kontrolni iz likovnog. O usmenim ispitivanjima neću ni pisati jer bih mogla stvoriti esej. Jučer, sva u panici jer frendu neću možda moći ispuniti obećanje, javljam se baš njemu (koji je opet visio na MSN-u, naravno) i govorim mu o svojem mizernom položaju očekujući koju lijepu riječ, malu utjehu i veliku podršku. Znate što sam dobila? Znate li, recite mi, znate li što sam DOBILA? Citiram: “A fak... A Ana?”. Dakle, ja sam pukla. Počela sam tako divljački rasturati tipkovnicu da mi se rasklimalo slovo “a”. Od očekivane utjehe ili gore navedenih pitanja tipa “jesi oke, ma možeš ti to bla bla...”, ja sam dobila ovakakv jadan odgovor - pitanje kojim dovodi u neugodan položaj i moju prijateljicu Anu koja je, zamisli malo, živo biće, učenica PRHfuckin’G i koja također ima slične probleme što se tiče učenja i nadolazećih kontrolnih radova. Samo sam se diskonektala i pokušavala smiriti, za svoje dobro. Danas ujutro sam se probudila u točno osam sati ujutro sa snažnim grčevima u trbuhu i laganom temperaturem (vjerujem da je sve ovo uzrokovano jučerašnjim stresom zbog latinskog). Znate šta sam ja išla raditi? Umjesto da učim, išla sam pisati frendov maturalni rad. Ne sjećam se više ni sama zašto, ali poslala sam mu poruku s nekim pitanjem vezano za taj rad, a on mi je dogovorio da je od neke profesorice dobio tzv. “kostur” po kojem piše maturalnu i da mu ide bolje te da je dosta lakše. Gee man, thanks for lettin’ me know! Ja se mučim cijelo fuckin’ jutro bez da mi je on dao ikakve upute... Znate šta, da mi je bio pred licem, stvarno mislim da bih ga tako udarila! Sav snaga mojeg kalcija ostavila bi mnogo jasan trag na njegovom lišcu. Ipak, ponovno sam pokušala biti pristojna te sam mu objasnila kako stvari stoje u mojem životu. Kao i prije, ni ovog puta nije bilo nikakvog pitanja u vezi mene, kamoli podrške ili utjehe. Usput budi rečeno, on je imao iz latinskog svojevremeno vrlo dobar. Krasno. Fala š’a si se ponudio za pomoć.
Krasni ljudi nas danas okružuju. Zašto često plačem? Plačem jer sam ovakve ljude nazivala prijateljima. To me plaši, plaši me što postoje tako sebični i egocentrični ljudi. Ne razumijem kako ne pronalaze mjesta za one koje vol... Ha, kako sam humoristična. ne vole oni nikoga. Vjerojatno ni same sebe.
Maturalni rad? Rekla sam mu da zbog svih navedenih razloga prekidam s pisanjem do daljneg. Odspojivši se s MSN-a, demonstrativno sam potrgala nekoliko isprintanih stranica te pronađene podatke o zadanoj temi.
I onda se čudim sebi i mogućnosti da o ovakvom jadniku od čovjeka posvetim dvije stranice A4 foramta u Wordu.
Ljudi moji, nije ovo dobro...
- 20:13 -
Komentari (25) - Isprintaj - #
utorak, 02.05.2006.
Hi:r a: sam big nju:z (fo: mi:, rajt)
1. Samuraj nije samuraj. Ups, samuraj je samuraj, ali postoje dva čovjeka. Dakle, jedan je samuraj i nije onaj za kojeg sam mislila da je samuraj, dok je onaj za kojeg sam mislila da je samuraj samo običan smrtnik iz 5ice sa svim epitetima navedenim u doljnjem postu - izuzev, naravno, katane i ostalih "činjenica" vezanih uz te vještine i sve to. Posebne zahvale Alastoru za vel'ko "prosvijetljenje"
2. Ja bih se htjela baviti fotografijom. Već nekoliko dana pokušavam nešto insinuirati gospođi Majci, možda i uspijem pošto i sama voli taj hobi.
3. Dobila sam danas ravno čak šest (brojkom: 6) petica iz talijanskog. Oke, works for me 
4. Prof. Pootzey me gnajvi da mu odgovaram Animalia-gradivo, a odgovarala sam mu već neki dio gradiva pred ono... Šest dana. Kul. Rekla sma mu da ću mu sklepat referat o bubamarama.
5. Profesorica Močo Viledić je čvalja. Utinam da ispravim te glupe logaritme.
* Utinam (lat.) = o kamo sreće da
6. Ja sam dobra osoba. Od danas ću početi izvršavati obećanje frendu Lexu koje je jedno dobro djelo 
Blessed B
xxxxx
- 21:39 -
Komentari (12) - Isprintaj - #