Napisala sam ujutro cijeli post misleći kako se ništa neće dodavati jer će dan u školi biti i više no običan. Ipak, ni ovaj put InFlamesicu nisam iznevjerila znoseći joj a autobusu mnoštvo novosti koje su se nakupile kao i emocije u samo dva sata.
Započet ću odmah s kobnim -566- brojem koji... Koji... Koji jednostavno nikad nije trebao biti zapisan igdje. Ne znam je li na sreću ili pak žalost, ali došao je i u moje ruke. danas sam zbunjenija no ikad. I danas počinjem riješavati svoje zablude i sumnje.
Iako grozna, čak umarajuća, prošla je godina imala duh kojeg ova nema. Znale smo nas tri uživati u svakoj sitnici. Danas su se naša uživanja pretvorila u cinične opaske i neurotičnost. A onda smo na stanici vidjele – Deveta... Ah, Devet! Uglađeniji no ikad, ležeran hod i – prošlost. Neki put mi moja prošlost nedostaje i previše...
Da pravo kažem, uvijek mi je bilo pomalo neobično kako je u zapravo najkarćem vremenskom periodu stanovita osoba X stekla takvo povjerenje u nas tri. Povjeravane su nam tajne koje ja ne bih ni mami rekla... A onda smo doznale i istinu. Oduvijek sam htjela biti barem jedan mali dio nečeg „bitnog“. Sada kada to i jesam, žao mi je. Nedostaje mi ono moje, samo MOJE, ono iskreno i jednostavno. Svi lažu, varaju i uništavaju. Nije mi potrebna masa ljudi ako nijednom ne mogu vjerovati. Sve je u redu s njima dok si nesretan, no njihova nesreća započinje tek onda kada si ti sam sretan. Male se stvari ne cijene, kao ni poštovanje koje se trudiš ukazati im. Čim prekineš nešto što tako očito ne ide, postaješ najgora osoba na svijetu jer si jedini hrabar koji se može suočiti sa istinom. Svaka tvoja rečenica, čak i slog, njima je napad na kojeg ti uzvraćaju prebolnim udarcima. Jesmo li to dužni trpjeti? Ja se zato nisam rodila!
Post je objavljen 16.05.2006. u 19:52 sati.