Nemoj otići, tu ostani sa mnom
i daj mi ruku da se moja zgrije,
nek sve se vrati što je bilo prije,
pa makar da je davno pokopano.
Makar je mračno, ti ne pali luči,
sve vidi tko je proplakao noći,
nema želja, tkoje vječno, u samoći,
čekao, znajuć kako udes muči.
Pred nama sad su samo krhotine.
U srce moje gledaj: kako malo
od svih je riječi međ nama ostalo.
Kajanje osta što neće da mine.
Nemoj otići, ne govori ništa,
nek teče dalje slijepih snova rijeka
i nek u čunu nosi dva čovjeka.
A svejedno je gdje su pristaništa.
*Alojz Gradnik
Post je objavljen 20.05.2006. u 17:56 sati.