Kako krasno! Koliko se još puta moram razočarati u ljude?! Zašto su svi tako malodušni i sebični?!
Da malo to sve pojasnim...
Ja, kao dobra, poštena i jednostavna osoba, sam bila još jednom rame za plakanje osobi koju nekoć nazivah prijateljem. Toliko je puta on bio u bedu, a ja sam se trudila izvući ga pričajući s njim čak i nekoliko sati. Nikad mi nije bilo bitno koliko će mi vremena oduzeti niti koliko me gnajvi s tim, da ne govorim o silnoj energiji koju je crpio iz mene prepričavajući mi po stoti put zašto i kako je bivša prekinula s njim. Takav bi razgovor uspio rastegnuti u desetke minuta. Ja? Ja bih strpljivo čitala, slušala, razmišljala i razbijala glavu time te ga na kraju i tješila. Svaki put. A da vam ne pričam, satima bi znao pričati samo o istoj temi sažaljevajući samoga sebe iz svima nepoznatog razloga... Samo kako bih mu konkretno ja dizala ego i njega samoga u nebesa. Što bih dobila za uzvrat? Razgovor onda kada je meni potreban? Podršku? Neku lijepu riječ? Haha, mo’š mislit’. Dobila bih – ništa. Apsolutno ništa. Toliko sam puta pokušavala pričati o svojem stanju u npr. ljubavi... Sve se već u idućoj njegovoj rečenici vraćalo na njegov život. Nikada, ali nikada nisam primila od njega niti jedan “Kako si?” ili “Je li sve oke?” i u krajnjoj liniji “Trebaš li pomoć?”. Apsolutno nikada.
Tom sam stanovitom so called frendu to već bacila pod nos u više navrata. Promjene, dakako, nije bilo. Pazite sad dalje... Dakle, školska se godina bliži kraju. Maturanti već počinju predavati svoje radnje ako to već nisu učinili. U svakom je razredu bilo osnovne ili srednje škole strka jer su se svi profesori sjetili da im hitno trebaju ocjene koje nisu uspjeli prikupiti tijekom školske godine. Naravno, većina nas odnosi se prema školi kampanjski – napravimo sve u zadnji čas. Priznajem, ja sam najgori primjer spomenute vrste. Ipak, nikad si ne bih dopustila da mi propadne cijela godine iz čiste lijenosti i razmaženosti. To se pak dogodilo prije spomenutom “frendu”. Konkretno, frend se za*ebavao cijelo drugo polugodište zaboravivši na pisanje maturalne radnje koju mora predati uskoro. Pred nekoliko dana, točnije 1. svibnja, frendić se sjetio da radnju mora predati idući petak, to jest 12. svibnja. Povrh svega, dužan je odgovarati povijest i još jedan predmet ako se ne varam. Svoje je vrijeme i dalje trošio na za*ebavanje na MSN-u, a ja sam se, glupača, ponudila da ću mu pomoći oko pisanja maturalne. Odmah slijedeći dan u školi kad smo se trebali točno dogovoriti, ja sam ga čekala uvjerena da će mi sam prići i reći što je točno smislio. To se, naravno, nije dogodilo. Ja sam potražila njega i lijepo raspodjelila pisanje a lá 50:50. Ne on, već JA. Oke, moving on... Spojim se ja taj isti dan na net, uključim MSN, kad – vidi čuda – frend je on line. Ponovno je počeo paničariti. Još uvijek ne razumijem kakva je to konstrukcija njegova mozga, pa de za tjedan dana predaješ maturalnu, a ti se meni žališ gubeći predragocjeno vrijeme na fuckin’ MSN-u?! Oke, ajde, dečko je živčan, prešli smo i preko toga – moving on... Sljedeći dan u školi trebali smo se dogovoriti za daljnji rad i pisanje maturalne. Nije mi se ni približio. Ovaj put nisam ni ja. Sada... Priča je sve zanimljivija. Ja dobivam komad iz latinskog. Ne znam hoću li imati više šansi to ispraviti, eventualno jednu. Paničarim i tresem se jer nema vremena. Paničarim i tresem se jer ako odem na popravni otpada mi trotjedno putovanje u fuckin’ Clare College na fuckin’ Cambridgeu koji je moj fuckin’ životni san! Da, san! I ja ga možda neću moći ostvariti zbog akuzativa s nominativom u latinskom jeziku. Krasno. A još pored toga, pišemo idući tjedan ispit iz povijesti te kontrolni iz likovnog. O usmenim ispitivanjima neću ni pisati jer bih mogla stvoriti esej. Jučer, sva u panici jer frendu neću možda moći ispuniti obećanje, javljam se baš njemu (koji je opet visio na MSN-u, naravno) i govorim mu o svojem mizernom položaju očekujući koju lijepu riječ, malu utjehu i veliku podršku. Znate što sam dobila? Znate li, recite mi, znate li što sam DOBILA? Citiram: “A fak... A Ana?”. Dakle, ja sam pukla. Počela sam tako divljački rasturati tipkovnicu da mi se rasklimalo slovo “a”. Od očekivane utjehe ili gore navedenih pitanja tipa “jesi oke, ma možeš ti to bla bla...”, ja sam dobila ovakakv jadan odgovor - pitanje kojim dovodi u neugodan položaj i moju prijateljicu Anu koja je, zamisli malo, živo biće, učenica PRHfuckin’G i koja također ima slične probleme što se tiče učenja i nadolazećih kontrolnih radova. Samo sam se diskonektala i pokušavala smiriti, za svoje dobro. Danas ujutro sam se probudila u točno osam sati ujutro sa snažnim grčevima u trbuhu i laganom temperaturem (vjerujem da je sve ovo uzrokovano jučerašnjim stresom zbog latinskog). Znate šta sam ja išla raditi? Umjesto da učim, išla sam pisati frendov maturalni rad. Ne sjećam se više ni sama zašto, ali poslala sam mu poruku s nekim pitanjem vezano za taj rad, a on mi je dogovorio da je od neke profesorice dobio tzv. “kostur” po kojem piše maturalnu i da mu ide bolje te da je dosta lakše. Gee man, thanks for lettin’ me know! Ja se mučim cijelo fuckin’ jutro bez da mi je on dao ikakve upute... Znate šta, da mi je bio pred licem, stvarno mislim da bih ga tako udarila! Sav snaga mojeg kalcija ostavila bi mnogo jasan trag na njegovom lišcu. Ipak, ponovno sam pokušala biti pristojna te sam mu objasnila kako stvari stoje u mojem životu. Kao i prije, ni ovog puta nije bilo nikakvog pitanja u vezi mene, kamoli podrške ili utjehe. Usput budi rečeno, on je imao iz latinskog svojevremeno vrlo dobar. Krasno. Fala š’a si se ponudio za pomoć.
Krasni ljudi nas danas okružuju. Zašto često plačem? Plačem jer sam ovakve ljude nazivala prijateljima. To me plaši, plaši me što postoje tako sebični i egocentrični ljudi. Ne razumijem kako ne pronalaze mjesta za one koje vol... Ha, kako sam humoristična. ne vole oni nikoga. Vjerojatno ni same sebe.
Maturalni rad? Rekla sam mu da zbog svih navedenih razloga prekidam s pisanjem do daljneg. Odspojivši se s MSN-a, demonstrativno sam potrgala nekoliko isprintanih stranica te pronađene podatke o zadanoj temi.
I onda se čudim sebi i mogućnosti da o ovakvom jadniku od čovjeka posvetim dvije stranice A4 foramta u Wordu.
Ljudi moji, nije ovo dobro...
Post je objavljen 05.05.2006. u 20:13 sati.