petak, 28.04.2006.
I dit it my way 
Petak je ostao petak s jednom malom promjenom - petak je najbolji dan u tjednu! Jeste li ikada pomislili da bi ovako što moglo actually izići iz mojih ustiju?! Ha?!
Škola k'o škola... Uvijek isto - dosadno i besmisleno. Ono, moja je škola zaseban svijet kojim upravlja četa ne baš najumnijih (sorry, ženska) ljudi (jako upitno).
Nisam imala zadnji sat (izvanredno, je l') i neplanirano sam otišla kupiti neke boje za nepoznate metale, š'a ja znam. Ponavljam se, sve je bilo neplanirano. I tako ja lijepo s vel'kom torbom, nespretnim kišobranom, teškom vrećicom sva raščupana potrčim prema drugoj stanici petice. I onda kad sam već bila na polovici puta odlučim da bi bolje bilo sačekati taj zgužvani bas na prvoj stanici jer sam prelijena stajati više od pola sata. Automatski se okrenem i laganim hodom produljim do starog "Kraša". Kako sam se približavala stanici, pored mene je prošao stanoviti čovjek koji je toliko nevjerojatno nalikovao bajkerčiću spomenutom u prošlom postu... Počela sam paničariti ne znajući što bih sama sa sobom te sam na kraju bez pažljivijeg pogleda potrčala prema stanici gurajući se prema vratima tek pristigle petice. Još sva u šoku, progurah se do zadnjih sjedala gdje sam zapitala neku osobu ono uobičajeno "Je li slobodno?" Osoba je samo izustila: "Da, da, naravno!". Čuvši taj jako dubok, snažan muški glas, morala sam podignuti pogled i pogledati mladićev stas. I podigla sam pogled...
...Ostala sam neprekidno, unezvjereno gledati u Njega još nekoliko jako dugih sekundi. On je samo onako nonšalantno okrenuo glavu prema meni i, nakosivši je, uputio mi najdublji pogled ikad. A ima tako lijepe plave oči...
Iako vidno šokirana, sjela sam na zasluženo mjesto. Bilo bi odveć glupo tražiti novo kad sam dobila ovo s još nekim ekstra pogodnostima 
A vožnja... Nisam sigurna kako najbolje opisati tih duuugih trideset i osam minuta vožnje od grada do drenovske stanice. Najzanimljivije je bilo u zavojima
Sjedili smo jedan do drugog neprirodno približeni i nepotrebno "raskomoćeni", ak' me razumi'te... Lupkala sam noktima po mobitelu i nešto bezveze tipkala. Započela bih živčano pisati poruku i kada bih završila s pisanjem, istu ne bih poslala već bih mobitel poklopila. Onda sam se prebacila na proučavanje naljepice na novokupljenim bojama. Yeah, right. Ono, baš me zanima koliki je postotak nekog elementa X u posudici od 300 ml otop... Ma shvatili ste, no. On isto nije bio najmirniji. Svojim je dugim prstima neprestano zapetljavao, potom strpljivo otpetljavao vezicu na kišobranu. I opet. I opet... Približavala se stanica na kojoj sam ga vidjela drugi put u životu. Bio mi je to i zadnji put da sam ga vidjela. Sve sam svoje misli usmjerila prema nekoj "višoj" sili moleći sve žive i nežive, stvarne i nestvrane da ne siđe. Da, da ne siđe, jer je bilo tako fuckin' dobro sjediti pored tako moćne osobe s tako razvijenim ukusom i interesima poput Njega. On čak i hoda kao da doslovce lebdi! Tako je staložen, tako - snažan. Pogađate? Da, nesretni se autobus zaustavio na još nesretnijoj stanici. Pogađate dalje? E pa krivo ste pogodili. On je ostao sjediti 
Došli smo i do kraja... Došla je moja stanica. Ionako je ostalo još samo dvije stanice do okretišta pa saodlučila sići. Ja jesam beskralješnjak kad se radi o nekakvim kvazi znakovima... Ipak, uspjela sam i to napraviti - kada samsišla, gledala sam ga neprestance. Ne pogledala, već gledala. Mislim da nisam bila jedina...
Osoba o kojoj sam pisala... On, da, baš On... On je Samuraj.
Definitivno se bacam u misiju otkrivanja njegova identiteta. Svaka je informacija dobrodošla...
Trenutno, dakle, raspolažem ovim informacijama:
1. Samuraj ima sablju/samurajsku sabljicu/kraću mačetu (Koji god vam izraz drag, Vidite... Možete i birati!)
2. Samuraj ima kožnjak do koljena (kojeg danas nije imao jer je pretoplo za tako što)
3. Samuraj puši (Ova informacija zapravo nije možda ispravna, nisam sigurna)
4. Samuraj ima plave oči (onako, ni tamne, ni svijetle - baš onakve kakve imam ja ili pak Volarić, hehe)
5. Samuraj ima kratku plavkastosmeđu kosicu
6. Samuraj je lije... Oke ovo nije objektivno
7. Samuraj je danas imao neku bež majicu/tanku jaknu, nisam sigurna, ali ej bila bež
8. Samuraj očito živi negdje na relaciji Škurinje-Drenova
Svaka je informacija dobrodošla
Blessed be...
- 23:50 -
nedjelja, 23.04.2006.
Psihomodo Pop, Marišćina, bikeri...
Jao, jao, jao...
Ja sam malo autistična. Ja nikog ne slušam kako treba, lijepo i pažljivo, sve onako načujem i, naravno, zaboravim za samo nekoliko minuta. Tako sma i ovaj put načula nešto o Marišćini, no jedino što sam zapamtila je da Marišćina slavi godišnjicu i da „će svi doći“ (inače, to je više onako uzrečica koja svjedoči o važnosti događaja, ne misli se, naravno, da će svi doći). Već je u gradu bilo dosta mračnih, neshvaćenih ljudi. Čak mi je i gospođa Majka poslala sms da je vidjela mac motora koji „šišaju“ prema „gore“. A ono, mo'š mislit kako idu u Marišćinu...
Raniji bas nije bio pun, već pun (!) pa smo se snalazili, je l' :/ Uglavnom, pred Marišćinom je bilo čak nekoliko bikerskih bandi. Malo smo ostali „zatečeni“, je l'... Muff Diversi su najbolji, hehe, lijepo je „Kozali“, i ja bih natrag u osnovnuuuu :(
Gobac je bio super, bilo je baš genijalno!! Šteta šta tako nije svake subote...
Ležali smo na jebokrovu, brojali zvijezde, gledali nage stražnjice... Oh well, svašta je tu bilo. Zatim smo se lijepo sjeli i promatrali ljude. Skužila sam jednog mladog bikera koji mi se počeo smješkati (on je bio dolje je l'), plaziti jezik i fotografirati me :)) Čak su se i popeli na jebokrov gdje smo se upoznali i sve to tako, da... Stanoviti je bajkerčić bio saaav u koži, onako pun prišivača. Imao je lijepu plavu kosu i neke ful napadno zelene oči. Ahh... Svi smo se polako pokupili unutra gdje je svirao neki kvazi-Nirvana bend, a ja... A ja sam dobila pusu u obraz od barbe bajkerčića :) Na odlasku sam se i ja pohajdučila i poljubila njega (u obraz, je l') da bi mi na kraju kao pravoj lejdi poljubio ruku. Eh :) Onda smo se malo i opustili i bolje upoznali... A ja ga vjerojatno više nikad neću vidjeti. Oh well, ipak. Bilo je GENIJALNO, a bajkerčića nikad nećem zaborafit'...
- 19:32 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
subota, 22.04.2006.
Filozofska su pitanja out :)
Eh, malo da osvježim ovo...
Već je petak, a ja po pitanju svega nisam poduzela/napravila ništa. Bit će lijepo idući tjedan, o da...
Zašto je većina novijih blogova orjentirana na pisanje tzv. postova na višem stupnju, postovi druge dimenzije ;) Svi su nekako... Nekako umni u zadnje vrijeme. Ljudi, s'vatite, previše se pravite da razmišljate. Kakva je kvaliteta posta čiji redovi sadrže samo pitanja? Pitanja su najčešće o životu, sreći, nesreći... Uglavnom, nižu se ljudske gluposti. Najjače mi je ono već totalno isfurano pitanje: „Hmm, razmišljao/la sam... Znate li vi možda, pitate li se ikada zašto mi uopće postojimo? Koja je naša svrha?“ Woooow, kako dobar post e, kako gušt! Ti si tako zreo/la dječak/djevojka, koliko ti je samo godina? Wow, e, ku'iš ono, kako dubok post. Baš me natjerao na razmišljanje, čak i na suze od silne snage intelekta u njemu. E ono...
I sada, mi mladi čitatelji (koji bivamo sve gluplji i gluplji, ne) ostavljamo brdo komentara na te besmislene postove diveći se vlasniku bloga i zavideći mu na takvoj pameti/zrelosti/domišljatosti. Čo'ek zaista ne zna tko je manje umniji...
Takvi postovi uopće nisu pametni. Yes lil' duck, gluplji su od moje škole. U postovima takve vrste zapravo ništa nije rečeno, a svi im se dive i „slažu se“. Slažu se? Da, slažu se s mišljenjem koje nije ni izrečeno. Autori posta uživaju u svojoj prividnoj inteligenciji postavljajući pitanja na koja oni, a ni itko drugi ne zna odgovor tako nam predočavajući svoj „visoki“ stupanj razvoja, jer se mi, obični smrtnici, u njihovoj dobi sigurno nismo bavili filozofskim pitanjima. Hehe, da filozofskim pitanjima, ispričavam se – zatupljujućim pitanjima. Vrhunac ove ljudske gluposti bi ovdje bila činjenica da takve postove najčešće pišu dječica od 14, 15, eventualno 16 (što vrijeđa nešto razvijenije pripadnike moje generacije) godina koja su naprosto „neshvaćena“ i svi oni žive u nekoj 666. dimenziji koju mi ne razumijemo i koju nikada nećemo dostići. A muuu... :(
Ipak, ponudila bih vam rješenje. Ne odgovor, da se razumijemo, već rješenje. Ajde se malo skulirajte i počnite živiti zbog SEBE. Ne valja vam subotom piti da biste zaboravili svoje ful kul american-ghetto-movie teške probleme sa starcima „koji vas ne razumiju, totalna su tlaka e ono ku'iš i ne daju vam van jer su oni totalno out i ne razumiju vašu spiku, e ono...“, kao ni pušiti u školskom wc-u pod satom jer ste „neshvaćeni“. Ono, još vam samo fali da kažete da živite u crnačkom kvartu, dok su vam okolni kvartovi pravi ghetto prepun manijaka i dilera koji hodaju s vel'kom devetkom čekajući samo vas ili vašeg starijeg brata narkića da vas ubiju. Kad malo bolje promislim, uffff... Ima i toga (takvih priča), o da, ima.
- 00:14 -
subota, 15.04.2006.
Samuraji u... Mom naselju, da.
Nakon grande shoppinga u četvrtak, vraćamo se umorne gospođa Majka i ja, umorne k'o... Odjednom godpođa Majka naglo zakoči i počne me laktom udarati govoreći mi: "Vidi, vidi, V.! Ovaj tip ima nekakvu mačetu, š'a ja znam..." Ja skočim k'o da je Alexi prošao, je l', kad vidi stvarno - prolazi stanoviti dječak (18 godina, odokativno) s katanom u ruci. Zapravo, mislim čak da se i ne radi o katani, već o sablji. Nekako mi se učinila premala da bi bila katana. A dečko hoda... Kreće se kao da lebdi. Izađemo ja i gospođa Majka već iz auta (sve se događalo ispred mojeg ulaza, ne), ja još malo gledam u daljinu... Odjednom nešto počne bljeskati - Samuraj je, naime, izvadio svoju sabljicu te je vrlo vješto rukovao njome izvodeći neke -ja-sam-kul- poteze. Eh, lijepo to...
Oke, prošao dan, čovjek i zaboravi. Jučer se ponovno gospođa Majka i ja našle u njenom C5 (nije da se hvalim, je l'... Ona mi reče da to napišem 
) kad vidi čuda! Gospon Samuraj bje na stanici! Onako, nonšalantno je pušio.
Imamo samuraja u naselju 
- 20:12 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
utorak, 11.04.2006.
Violette The Great
Napokon sam dovršila s glupim komentarima i osvrtima na „povijesne činjenice i izvore o Engle...“ Naaah, nema veze.
Baš malo okolo čitam blogove od dragih mi ljudi. Svi su nešto razočarani u sve, svi su tužni i bezvoljni. Ja sam rekla svoje, Rijeka je premalen grad. Svi se međusobno poznaju. I svi međusobno znaju više-manje sve o drugima. Ja, kad malo pogledam, znam jako puno, čak previše stvari o ljudima čijeg se imena jedva sjećam. To baš nije u redu. Pokazuje da su mnoge osobe koje nas okrožuju zapravo nezrela djeca kojoj ništa ne možeš povjeriti. Imala sam se prilike i sama sresti s jednom takvom „prijateljicom“. Baš žalosno. Naradije bih sada pobacala svu odjeću koju imam, zakopala na neko gradilište sve cd-e koje držim i postala šmela, no less. Jednostavno bih se htjela maknuti od svih. Poznajem previše ljudi. I previše ljudi, nažalost, poznaje mene. Ali u punom smislu riječi. Previše je toga izašlo van što nije trebalo. Previše sam i ja toga rekla ne misleći da će doći do stanovitih osoba do kojih ne bi trebalo. Ne znam je li mi žao ili mi je žao, ako me razumijete...
Često se pitam što bi bilo da nikad nisam otišla na trening. Da li bih upoznala osobu koja mi je toliko nevjerojatno izmijenila život u posljednje dvije godine... Što bi bilo da se stanovitoj curi Devet nikad nije sviđao? Možda bi sad sve bilo drugačije. Vjerojatno i bi. Mrzim takva pitanja, ali često mi se čini da je trenutna situacija samo produkt mojeg najlošijeg izbora puta kojim sam krenula. Pomnije razmatrajući svoj život ne mogu zapravo pronaći ono što mi nedostaje. Imam zapravo sve. A ono na čemu sam najzahvalnija je to što znam što to znači voljeti. Znam. I to me možda čini najsretnijom jer osjećaj je najljepši :)
Nakon big konfešna, okrećem cd (ploča više nije kul) i bacam se u pisanje osvrta na današnju čelj... Dobro ajde, bit ću pristojna – mladež. Dakle.... Gdje je ovo krenulo? Prvo se curice počele izderavat na mene jer sam uvrijedila njihov ego samo ističući sve već napisano (to je ono najsmiješnije od svega). Onda su te iste curice vikale „Bitch! Bitch!“, ali samo dok su bile cca. 100tinjak metara iza mene moleći Milostivog da se ne okrenem. Hehe, kako fun! Potom sam na svojoj klupi pronašla raznorazne zapise tipa „Ufurana V...“. Onda su neke čvalje iz D razreda upirale prstom u mene došaptavajući se (Ja to radim ili otvoreno i glasno ili sam jako diskretna, molim). Onda sam pak čula da se u petak (ili subotu?) naveliko pričalo o mojim (ne)osobnim karakternim crtama. D' fan part iz da ja niti ne znam nikoga pod tim stanovitim imenom. Ajde, stilizirat ću ovu rečenicu kako bi vam bilo jednostavnije shvatiti: X ---sere--- Y, a Y ---?--- X. Hehe, ludo!! Nazva me djevojka „bitch“. Napokon sam dobila zasluženu titulu!! Ono glupača i guska mi se nije baš svidjelo. Volim engleske riječi, no...
I za kraj, primjedba neotesanim djevojkama naše lijepe no ružne, novoobojane no stare, žute škole. Ako se slučajno zabijem u vas dok onako nemarno stojite nasred hodnika i krdo učenika ne može proći na zasluženi odmor te pritom izustim „ts“, ne znači da je upućeno vama. Shvatite. Umišljeni ste više od... Nema veze sad, uglavnom – umišljeni ste. Ja nemam vremena govoriti vama „ts“. Moje lijepo i pažljivo izgovoreno „ts“ upućeno je meni, mojoj osobi. Molim vas lijepo, ne kradite moje zvukove i ne pripisujte si titule objekta. Ts, zaista ima svakakvih ;)
- 19:56 -
subota, 08.04.2006.
Tek kad izgubiš, vidiš koliko ti je zapravo stalo...
I had a hunch...
Opet se prisjećam prošlog ljeta. Ovaj put ne zato jer sam ponovno čula fucking Toxicity, već zato što sam se ponovno našla u sličnoj, da ne kažem istoj situaciji. Ne znam koliko nas puta mogu razičiti ljudi povrijediti... Koliko god se puta našli u sličnoj ili istoj situaciji, ono zavedeni i izdani, uvijek boli isto. Iskustvo ovdje ne pomaže. Iskustvo ne može protiv osjećaja. Da, osjećaja, ni ovaj put Ego nije u pitanju...
I onda se drugi čude kako to da sam jednostavno umorna slušati isprike i neuspješna izvlačenja. Hm. Ajd’ pogodite. Ne znam je li u pitanju ljubomora, čista zabava ili zahebavanje, da budem iskrena, uopće me ne zanima. Bitno je što se dogodilo, a ne pod kojim okolnostima. Barem kad se radi o ovakvoj situaciji. I sad ne znam, ne znam da li vjerovati i ponovno ugroziti sebe izlaganjem mogućem povređivanju... Ili jednostavno poslati sve tamo gdje sunce ne sja i, ono... Krenuti dalje pjevušeći “Always look on the bright side of life, du du, du du, du du, du du...” dok se na vama diči majica s velikim bijelim natpisom If it doesn’t kill you, it only makes you stronger. Zašto nikad ja ne mogu biti ta koja će nekog uništiti? Vjerujte da se nakon stanovitog vremena ful počne javljati slična potreba, ne znam. Ipak, “Always look on the bright si...”, a jebeš. Sada mi je ipak ova R.H.C.P.-ova primjerenija:
“I don't ever want to feel
Like I did that day
Take me to the place I love
Take me all the way
"
A za kraj... I ova se počela puštati u moj glavi... Samoinicijativno...
"I don't wanna hear, I don't wanna know
Please don't say you're sorry
I've heard it all before
And I can take care of myself
I don't wanna hear, I don't wanna know
Please don't say 'forgive me'
I've seen it all before
And I can't take it anymore..."
- 22:22 -
utorak, 04.04.2006.
Ne... Strašno. Šok. Ja ne znam... Ne znam.
Oke, želim reći samo jednu stvar.
Koju pičku materinu, ALI KOJU PIČKU MATERINU se dogodilo ovo?! Koji kurac vi sebi umišljate, stoka jedna neotesana?! IDITE VI LIJEPO U PIČKU MATERINU, vi umišljeni, wannabe-i, uranfu (ajme, Girichek!), tko vas okotio?! Dabog da izgrebali sve one vaše wannabe timberlenke, dabog da vam kosa otpala (ups, to neće biti potrebno), dabog da vam djeca stavljaju mortadelu u komp umjesto cd-a... Da bog da... AJME! 
De se upucajte 
telad jedna glupava! Mrzim vas više od Kvazimirovića, dapače, oni su mi sad i simpatični!! Kako bih vam porazbijala skejtove s najdebljim boardovima posred glave, kako bih vas voljela SPUSTITI NA ZEMLJU!! Fol neki kuleri, jea rajt, mo'š si mislit'! Jebalo mater, 'ko vas zvao ovdje?! Samo vas treba bolje upoznat', gamad pingvinasta! Š'a koj kurac ti meni imaš frktati s onim famoznim "ccc"?! Šta koju pizdu mater'nu imaš komentar na svaki tuđi krivi korak?! O da sada imam treninge pa da mi se termin opet pomaknuo... Ajme što bi ti život bio "ljepši"! A tvoja dostignučića... Jao, kako slatko 
MA OBRIŠI SI PAK.ŠU S NJIMA, žgabelju mnogooki!!!
Jao, kako jedva čekam da vas vidim, sad se pozdravite s dobrim živcima!! Imam petlju i jako, o daaa, jaaaako sam kreativna (rado bih oprimjerila, ali...)!! Ajme, jedva čekam dan kad će moja kreativnost i obilje ideja izići na vidjelo!
A ovaj blog... Ooooo ne znam što ću. AHA! Previše ljudi zna za ovo, š'a sad tu ima neki xxx iz x.y razreda znati o mojim problemima i čitati moju poeziju. Zakurac. Nema!! Ajme, koliko psujem, ovo nisam ja... Ovo je... Ah, to ćete doznati uskoro 
Ajme, jedva čekam da vam vidim izraz lica, jedva čekam, čeljad izdajnička 
- 22:55 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
Fejritejl; malo je tužno 
Ako ste voljni pročitati ovo do kraja, trebat će vam možda mala pomoć ovog ekstra-super-kul-tru rječnika:
Ružin trg = Korzo
Mladenački bal = Ri Rock ;)
štikla presvučena svilom = marta
satenska haljina = traperice
kula = djevojačka soba 21. stoljeća
živahno plesanje = krvav pogo hahaha!
Bila jednom jedna princeza imenom Narcisa. Narcisa bje mlada djeva valovite tamne, sjajne kose, mliječnobijele puti i velikih modrih očiju. Živjela je u velikom kamenom dvorcu nalik na one srednjovjekovne. Roditelji joj bijahu nešto slobodnijeg duha od ostalih, dopuštali su Narcisi da tople proljetne noći provodi šečući se po velikom zelenom vrtu što tada ne bje primjereno mladom aristokratskom djevojčetu.
Narcisa se svojim povlasticama koristila gotovo svaku večer. I tu je večer odlučila provesti ležući na rosnoj travi ili pak sjedeći ispod stare vrbe. Ipak, večer je bila neočekivano izmjenjena. Približavajući se vrbi, Narcisa ugleda mlada momka, tamnije razbarušene kose, dubokih očiju... Srce joj zatitra kao krila u najživahnijeg leptira, a zjenice joj se prošire otkrivajući tako njenu očaranost ovim momkom. Stanoviti je momak počeo odmicati te je sve više zalazio dalje u šumu. Narcisa ga je pratila požudnim pogledom sve dok nije potpuno isčeznuo iz njena vidokruga. Vratila se u svoju kulu i maštala o njemu. Ramišljala je i maštala po cijele dane željno iščekivajući večer nadajući se da će ga ponovno sresti. To se, nažalost, nije obistinilo.
Prošla je već i puna godina, Narcisa svojeg princa nije više vidjela. Već je i zaboravila na njega.
Narcisa se užurbano pudrala u svojoj kamenoj kuli. Obukavši svoje nove štikle presvučene svilom, potrči niz kružne stube u smjeru izlaza iz dvora. U vrtu na drvenoj klupi već su je čekale dvije prijateljice, kćeri lokalnih plemića. Otputile su se Narcisinom velikom kočijom pravo na veliki sajam svile i satena na Ružinom trgu. Razgledavajući novopridošle materijale pogled Narcisine prijateljice zaustavi se na stanovitom mladiću koji je nevjerojatno podsjećao na onog već zaboravljenog princa iz vrta kojeg su djevojke od milja prozvale Čarobnjakom. Narcisa podigne pogled te ga zaustavi na mladiću. Ni ne zamijetivši moguće razlike između njega i Čarobnjaka, povede ju veselje te počne neobuzdano hihotati. Prijateljice ju užurbano odvuku uvjeravajući Narcisu da će se stanoviti mladić vjerojatno pojaviti na mladenačkom balu koji se održavao krajem sedmice na trgu... Narcisa je već smišljala plan.
Došao je i dan održavanja tog velikog bala koji se održavao samo jednom godišnje. Baš kao što su joj prijateljice i rekle, Narcisa zamjeti mladića kojeg je na sajmu prepoznala kao Čarobnjaka. Približi mu se te oni zapodjenu razgovor. Ubrzo je razgvovor prerastao u živahno plesanje sve dok ju mladić ne poljubi. Poljubac je Narcisi bio slađi no ikad prije. Došlo je i vrijeme rastanka. Dok je Narcisa uzbuđeno prepričavala događaj svojim dvjema prijateljicama, jedna od njih zamijeti stanovitog mladića koji je zavodio neku nepoznatu djevojku. Narcisino se srce razlomilo u milijun najsitnijih komadića. Samo jedan pogled uništio je svu sreću koja ju je obasjavala cijelo veče. Narcisa plačući otrči do svoje kočije te se otputi prema dvoru.
Prošlo je već mnogo sedmica, mnogo mjeseci... Narcisa se osjećala mnogo bolje, nije više razmišljala o stanovitom Čarobnjaku. Bilo joj je u to vrijeme doista teško, a sada više ne može vjerovati nikome. Tako su dani prolazili i dalje, svaki je bio sličan onom prije. No, došlo je i vrijeme za promjene. Prijateljice su Narcisu izvukle iz kule u nadi da će poći s njima u šetnju Ružinim trgom. Provlačeći se kroz kamene spomenike i hortenzije, Narcisa se spotakne. Dižući se s tla u daljini opazi poznato lice. Polako i nesigurno počela se približavati. Lice joj je nalikovalo... Ali ne, nije to bio fatalni zavodnik poznati kao Čarobnjak sa bala. Ipak, bio joj je poznat. Odjednom joj se oči napuniše gorućim suzama. Shvatila je, bio je to Čarobnjak iz vrta!
Narcisine su misli samo navirale, slike su se izvlačile te se priča polako počela stvarati. Zapravo je mladić s bala bio poznati slamatelj djevojačkih srdaca koji je samo nevjerojatno nalikovao na mladića u kojeg se Narcisa zapravo zaljubila, a to je bio Čarobnjak, Čarobnjak iz vrta. Cijelo ovo vrijeme Narcisa bje u velikoj zabludi samo zbog propusta njenih sjećanja. Sva bol kroz koju je prolazila uključujući i slomljeno srce bila je uzaludna, nije to bio plač za Čarobnjakom, za njenim istinskim Čarobnjakom. Narcisinog je Čarobnjaka zabunom zamijenila osoba nedostojna te titule. Ipak, Narcisa se odluči sabrati. Obrisa svoje suze, lagano se nasmiješi. Bilo joj je drago što njen Čarobnjak nije... Što nije običan. Što nije kao ostali. Odluči ga takvog i zadržati u svojim mislima. Završila je svoju priču.
Prijateljice dotrčahu do nje unezvjereno je pitajući što se zapravo dogodilo. Narcisa je samo nehajno odmahnula rukom te ih je počela usmjeravati na drugu stranu trga. Još se jednom okrenula prema Čarobnjaku. Uhvativši njegov pogled nasmiješi mu se. Produžila je dalje užurbano hodajući za svojim prijateljicama dok njena satenska haljina nije potpuno isčezla iz mladićeva vidokruga...
- 00:01 -
subota, 01.04.2006.
"It's easier when you don't see..."
Ovaj post posvećujem stanovitoj prijateljici, znat će ona...
Opet si nažalost postavljamo ovo pitanje: postoji li šansa? Uvijek. Znaš i sama koliko mrzim taj odgovor, previše je uopćen. A ovo postoji li šansa... Znaš i sama da to zapravo nije pitanje čiji odgovor trebamo. Zapravo tražimo odgovor na pitanje je li ili nije. A to ne znamo ni ja ni ti. Nitko ne zna. Ponavljam se, toliko bih htjela samo jednom čuti istinu, ali onu pravu pravcatu. Pitanje koje danas postavljam ja je zašto nitko ne može biti lijepo iskren, reći sve kako stvari stoje. U čemu je problem? Ja sam doista prije govorila sve lijepo otvoreno, ali sam se opekla. Moja se istina nije cijenila pa sam odustala. Imam još jako puno istina za reći, ali jednostavno nisam spremna biti prva koja će progovoriti. Ionako je sve zbrkano, pogotovo zbog nekih neistina koje sam napisala ovdje znajući da imam neku vrstu moći - mogla sam točno odrediti što će tko i kako saznati. A to nije dobro. I sama znaš koliko se često pitam što bi bilo da nisam pisala.
Za ono što ti se dogodilo danas... Želim reći da sam glupa. Nisam znala što ti reći i nisam bila prijateljica, nisam ti pomogla. Ali nemoj misliti da nisam razmišljala o tome. Razmišljala sam cijelo vrijeme i nešto shvatila. Znaš ono kako nas tri uvijek sve krivo protumačimo? E pa kolike su šanse da si ti ovaj put dobro sve prosudila? :) Mislim da su ipak veće šanse da smo se i ovaj put prešle i da naše konstatacije nisu točne. Razmisli... Kolike su doista šanse?
I sad imam jedno pitanje za jednu osobu za koju vjerujem da čita ovaj blog. Koliko god mi je neugodno zbog toga i ograničavam se u pisanju, toliko mi je zapravo i drago jer, kao što rekoh, u neku ruku imam moć. Osobi dugujem pravu istinu koja joj je bila polovično izrečena. Spremna sam je podijeliti, ali neću biti prva. Nadam se da će dotična osoba shvatiti o čemu, odnosno o kome je riječ, svi vele da je ta osoba jako inteligentna. Osobo, postavljam ti jedno pitanje. Je li ili nije?
- 23:54 -