srijeda, 29.03.2006.
Malo jadikovanja 
Koliko nas lijep dan može baciti u bed? Baš je ljeto. Osjeća se. Svaki pogled vani i prisjetim se svega od prošlih godina u to doba. Postajem nekako... Malodušna. puno je stvari i situacija koje mi nedostaju. Toliko bih toga htjela promijeniti samo da mogu. A onda su tu još i dodatne brige. Jedna od tih je i ova jadna, malena, pretjerano staromodna škola koja ubija svaku želju/volju za radom i uspjehom. Sjećam se osnovne. Toliko sam voljela učiti i pisati, a sve je išlo nekako normalno... Ovdje se trud ne isplati. Mi smo doslovce brojevi primorani na konstantan rad bez imalo osjećaja koji nas na kraju krajeva i čine ljudima. Oni gore to nisu. Mama mi radi u prosvjeti i znam kako to ide. ZAista ne razumijem tu destruktivnu želju u svim profesorima i morbidan sjaj u očima kojim nam prijete, a na kraju te svoje prijetnje i obistine. Ne razumijem u čemu je tolika sreća mladoj osobi zagorčati život i ne dopustiti joj intelektualan razvoj. Ne razumijem... Puno toga.
Od nas se traži jako puno. Doista ne bih imala ništa protiv dokle god nam se i daje puno. Mi dobivamo uglavnom ništa. Od nas intelektualce prave i za život nas osposobljavaju osobe koje nisu dostojne ponijeti kemijsku na sat. Naši se kontrolni radovi donose u najlonskim vrećicama zgužvani i preasvijeni u torbici profesorice. Ispiti kod pojedinaca nemaju bodovni prag, ni bodovanja uopće. Profesori se međusobno tračaju, pljuju jedni po drugima, natječu se. Stanovita si je profesorica dopustila doslovno uništiti životni san jedne djevojke ne dopustivši joj odlazak na školovanje u inozemstvo zbog navodnog prepisivanja (ne moram naglašavati da je optužba bila neutemeljena i pogrešna, to jest lažna). Dotična nas profesorica i poziva na samoubojstvo, časna riječ.
Profesori moje škole smatraju da su božanstva. Oni ne priznaju nikoga od naših roditelja pa sve do liječnika čija opravdavanja i nalaze dovode u upit na krajnje bezobrazan i neprofesionalan način. O omalovažavanju i vrijeđanju učenika ne bih ni govorila. Testovi i ispiti se pišu bez ikakvog reda. Zakon o ocjenjivanju se ne poštuje, a mi ne kožemo poduzeti ništa. Naš trud u većini slučajeva nije cijenjen. Gdje nam je volja, pitaju nas. Evo je tamo, na pragu škole. A škola? Sama je škola... Ružna. Ružna. RUŽNA. Po učionicama ne smijemo stavljati i izvješavati svoje radove jer... Ne znam zašto. Okolinu ne smijemo prilagoditi svojim potrebama jer... Ne znam zašto. Učionice su bijele, znate ono: zid, ploča, klupe. Gdje nam je dobro raspoloženje, pitaju nas. Eno ga tamo, na pragu škole. Zalud vama svi ekstra moderni grafoskopi i laptopi koje imate, skupi LCD projektori i nove spužve.
Sjećam se svoje osnovne škole. To nije bila zgrada, bila je to - škola. Kada ste ušli unutra, miris cvijeća. Dočekuju vas živahni profesori, ups, pardon - pedagozi. Svi pozdravljaju svakog. A boje... Boja koliko hoćete, uvijek osvježen pano na samom ulazu s radovima na neku prigodnu temu. Izložene fotografije s nedavnog izleta, pehari, diplome, učenički radovi... Pozornica uvijek u nekakvoj restauraciji, odnosno pripremi za još jednu od brojnih predstava. Svaki kutak škole u nekoj je drugoj boji, ispunjen našim sastavcima i slikama, crtežima... Ah, škola. Sjećam se, uvijek sam jedva uspijevala dočekati početak novog polugodišta. Sada doslovce tjedan dana prije škole sanjam da sam pala razred, da sam izbačena iz škole, da imam popravni...
Nemam što reći, doista. Imam san. Danas sam se prvi put zapitala, a što ako ga nikada ne uspijem ostvariti? A bliži se vrijeme kada ću doznati je li ostvariv ili je ipak samo san. Ovako se malodušno nisam osjećala već... Zapravo, nikad se nisam ovako osjećala. Ne želim raditi niti učiti. Neću. Ne mogu. Ova nas škola tjera na zaborav svih istinskih životnih vrijednosti.
Najbolja škola u mojoj županiji...
Želim da samo jednom osjetite sve ružno što sam ja osjećala za svaku nepravdu učinjenu meni i mojim kolegama. Želim da osjetite svaku suzu koju smo svi ispustili zbog vas i vaših morbidnih mučenja. Želim da... Želim da ostanete takvi kakvi jeste, jer ste već sami sebi dovoljna kazna.
- 22:30 -
nedjelja, 26.03.2006.
My acid words
Bliži se već i sam kraj školske godine. Sat se pomiče, dan traje duže... Gledam vani, sunce. Još odokativno osam tjedana do kraja, sve je više-manje jasno. Osim... Stalno me razdire, dvoumim se oko svega. . Mislim, nema tu boli, samo... Čudno je. Proljeće? Hoću li napokon morati propjevati o svemu?! Ne želim, ne još. Psihički nisam spremna, ali ista me ta psiha počinje pritiskati, a ubrzo će popustiti i otići iz mene zajedno s riječima. A to onda neće biti dobro. My acid words.
Tako je komplicirano, trebala sam odmah sve riješiti. Vidim ono što nije, a slijepa sam sam na ono što je, doslovno.
Ova je pjesma najbolja od Systema:
Why can't you see that you are my child?!
Why don't you know that you are my mind?!
Tell everyone in the world that I'm you!
Take this promise 'til the end of you!
Obožavam tu pjesmu, jučer sam je i slušala. Šteta što su ju glupi Kvazimirovići morali upropastiti nekoć davno!
Jebemu, ovaj post nema smisla :) Ni meni čak. Ne znam ništa, mrzim kad nešto ne znam.
Volim biti ja, ali mrzim biti u svojoj situaciji...
Acid words... Propjevat ću.
- 19:46 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
srijeda, 22.03.2006.
Sirenia - "At sixes and sevens" (posvećeno...)
In times of strife
you seem to lose it all, and more somehow
No waning life can retrieve it
Can't make the world a better place to thrive
nor can I keep on persisting
You're on the wane in funereal winds
with a thousand winters within
You're life unveil its weary eyes
Sun sets in somber skies
Your waning desires brought to fire
where your withering life has been mourned
For a thousand years, where the pain blend with ire
and the night enflames us both
"Walk down the narrow path
Years of decay
Feel life's soul-inflicting hurt once again"
You're dying now
You make it feel somewhat divine
Your lenient eyes are somewhat healing
You make it feel the less a strife now
A precious life cease persisting
You're on the wane and eden's hewn
falter still under a funereal moon
Your tears they sweep upon life's shore
until the day you weep no more
Sunset's on the wane
In life we suffer the same
When sundown comes around
stalking strangers on hollowed ground
Endarkened souls entwined
together at the end of life
Embrace the new divine
or suffer another lifetime
I can feel the flames
the fire lick me in vain
My life can't be regained
not now, nor then, nor ever again
We cross our feeble hearts
the day our souls depart
Life move in strangest ways
We died somewhat, somehow in every day...
- 21:09 -
ponedjeljak, 20.03.2006.
Prof. Rozi
VICTIM: profesor geografije - prof. Rozi
ISSUE: on voli mnogo listati dnevnik
SPECIALTIES: ima najzanimljivije odjevne kombinacije u stanovitoj gimnaziji
BASICS:
Dakle... Profesor Rozi otkrio nam je danas svoju strast, svoj fetiš... On obožava prelistavati dnevnik.
STARTING:
Puko prelistavanje preraslo je u popriličnu opsesiju koja mu donekle i ometa sat. Zamijetismo mi Kachistice i ponosne Heretičarke da to voli činiti još onda kada je tek počeo ispitivati. Činio je to neobično nježno i pažljivo, onako kako to drugi ne čine. Ipak, pripisale smo to lijepom proljetnom danu.
FOLLOWING THE TUTORIAL:
Ipak, njegova strast sve je više bivala izraženija. Svaka je stranica u imeniku bila taknuta barem jednom, ako ne i više puta svaki sat. Obožava prozivati učenike listajući stranice „samo da bi nas bolje upoznao“, a ne da bi zadovoljio svoju gotovo sadističku potrebu, duboko skrivenu u zamračenom umu. Sat kojeg njegove kolege čak i ne upisuju, on ga upisuje neobično sporo, s mnogo pažnje, isključivo pod pravim kutem. Piše samo najskupljom kemijskom olovkom ili nekim „ekstravagantnim“ keramik-penom. Da ne bi kojim slučajem umanjio ljetpotu te Knjige mrtvih, upisane informacije pregledava i po nekoliko puta što mu daje nekakvo kvazi opravdanje za ponovno prelistavanje. Danas je, primjerice, sat upisao čak četiri puta. Zamislite kako je tek Rozome naporno dogovarati datum za ispite i ostale provjere... Svaka stranica treba određenu dozu pažnje kakvu joj samo on može pružiti, a vjerujte mu, postupak nije nimalo jednostavan.
FINAL TOUCHES & CUSTOMIZING:
Danas je ipak Rozi prevršio svaku mjeru. Dnevnik, koji obično doživljava svakakve grube ispadie ostalih bolesnika iz škole, danas je uživao posebnu pažnju Rozog, pogotovu kod zatvaranja korica. Korice je, pogladivši ih pažljivo s lijeva na desno, laganim i mekim pokretima počeo približavati dok se nisu spojile. Njihovo spajanje zaokružio je još jednim, nešto strastvenijim pokretom ruke po poleđini dnevnika. Bila je to zaista dirljiva scena.
Osim toga, primijetili smo i neke promjene u fizičkom izgledu Rozog. Ako ste već pomislili... Moram vas razočarati, njegov je ten ipak i dalje odlučio ostati roz, to jest ružičast. No svoje je utegnute trbušne mišiće i zavidno mnoga ramena te lijepo oblikovan trup odlučio istaknuti žutom, tanjom majicom. Kolega Ivan je smao prozborio: „Netko je juče' dobio!“ Ja bih se složila ;)
- 21:58 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
nedjelja, 19.03.2006.
I've got chills, they're multiplyin'...
E živa sam!!
Dakle, sve je u redu sa mnom i više od toga... Samo ću reći da petak i nije tako loš dan, netko ga je učinio ljepšim. Dakle, petak mi je bio najgori dan, a 17.6. (petak) mi je bio najgori datum. Sada mi je petak najdraži dan i to od 17.3. (petak)... Jeeee, go me :)
Luv, xx
- 20:33 -
utorak, 14.03.2006.
"Ne gledajte nas čudno, mi smo iz Huma."
Danas smo bili na izletu u Istri. Bilo je... Glupavo. Kiša, snijeg, alkohol... Strašno. Jedan od gorih izleda, rekla bih.
Prvo smo vidjeli Hum i Roč, fotografirala sam stanovitu humsku poštu, no vrhunac tog dijela izleta ipak je bio sendvič :) malo smo se slikali i bezveze lunjali okolo (a joj prostranstva...). Potom smo krenuli do Pazina... Ili Poreča? E sad... Ajd' recimo da je Pazin. Tamo isto šugavo, kiša dere, a mi bez kišobrana. Draga Tamara dala anm je ideju i dovela nas do obližnjeg China shopa gdje smo kupile kišobrane od nama nepoznatog materijala za 20 kn. Ajd' dobro, Tamari se isti skršio na samom izlasku iz dućana. Onda je došao i Poreč, tamo smo išli na pizzu. Ljudi su nas čudno promatrali. U početku smo to opravdavale time što možda njima izgledamo pomalo urbano, haha :) No kad su nas unezvjerene prodavačice počele pratiti po dućanima da im slučajno nešto "ne maznemo".
I za kraj... Uspjela sam fotografirati bludne radnje pojedinih kolega iz razreda za vrijeme boravka u Humu. Dakle, kolege... Slika govori više od riječi :)
- 20:35 -
srijeda, 08.03.2006.
True?
U svakom društvu, htjeli mi to ili ne, postoji labeliranje, svrstavanje u podgrupe. Najčešće je to svrstavanje vezano upravo uz glazbu.
Rijetko kad ćemo naići na osobu koja nije nigdje „svrstana“. Ako to već to ne učini ona sama, to će za nju učiniti društvo. Za društvo ne postoje ljudi koje voli više toga, uvijek se trudimo okarakterizirati ih makar po onome što najviše vole od glazbe. Karakterizacija i labeliranje jako su često vrlo daleko od prave istine. U grupi mješanaca, to jest u grupi volim-sve-slušati ne može se naći baš previše osoba, no to je skupina kojoj pripada najviše nas. Mi smo ipak ljudi, iz sata u sat mijenjaju nam se raspoloženja, navike, čak i potrebe. Sve to rezultira i daljnjim promjenama u našem životu, uključujući i glazbu. Zašto ne bismo glazbu usporedili s odjećom? Mnogi vjeruju da su upravo boje najvjerodostojniji prikaz našeg trenutnog raspoloženja. A boje, kao što znate i sami, mijenjamo iz dana u dan, što u make-upu, što u odjeći, obući... Ipak, labeliranje s obzirom na glazbeni ukus ostaje prisutno bez obzira.
Labeliranje se najčešće pojavljuje u krugovima mladih ljudi koji su tek otkrili neki pravac glazbe čiji stil oni stariji istinski fanovi brižljivo njeguju. Pred novim se pobornicima, to jest sljedbenicima postavlja granica koju moraju dostići žele li biti „true“. Riječ true na engleskom jeziku znači istinit. Pa što bi zapravo značio pojam biti istinit u glazbi?
Krećem se u krugovima mladih ljudi kojima je doista stalo do nekakvog svog ugleda s obzirom na glazbu koju vole i slušaju. Sve je to u redu dokle god u nekakvim društvenim ograničenjima ne ograničimo i same sebe. Zbog mogućeg izopćenja iz svoje „zajednice“, najčešće prihvaćamo nametnuta „pravila“. Ovdje prestajemo biti svoji i, najčešće podsvjesno, sami sebi postavljamo nekakve ciljeve zanemarujući svoje potrebe i ono čemu glazba doista služi – uživanju.
Oni koji su naučili da nije nikako bitan tuđi ukus, danas uživaju. Ipak, još se uvijek nađu dovoljno infantilni „true“ ljudi koji nerijetko popljuju vaš izbor uopće ili pak nekakvo odstupanje od uobičajenog ukusa.
Često se isprepliću pojmovi komercijalne glazbe i takozvanog „smeća“. Komercijalna glazba? U nekakvom neformalnom prijevodu: glazba namijenjena prodaji. Tu se pojavljuje prvi problem. Da li bi mi svi danas bili ponosni vlasnici mnogih albuma i ostalih uradaka najdražih nam izvođača da isti nisu bili u prodaji? Ipak, pojam komercijala u ovim je slučajevima krivo upotrebljen. Zapravo se misli na uratke izvođača kojima je JEDINI cilj unovčiti svoj rad. Stvaraju se albumi koji lako ulaze u uho i koje će sretno prigrliti masa teenagera. Unatoč svemu, nitko nije zadužen da bi posprdno komentirao i ocjenjivao izbor te iste mase. Glazba kao smeće, vjerujem, postoji. Ali mi nikada nećemo znati koja je to. A znate zašto? Zato što nitko, ama baš nitko nije adekvatan iznositi takve konstatacije.
Uz određenu vrstu glazbe nameće se i stil odijevanja, da ne kažem življenja. U tome se možda i najbolje očituje sva besmislenost zamaranja oko tuđih komentara. Često sam se susrela s pitanjima tipa: „Pa zašto nisi onda u crnom?“ ili pak: „Pa zašto nosiš ovo kad ne slušaš ono?“. Držim da se glazbeni ukus može odvojiti od onog kojeg imamo za odjeću. Najveća je besmislica ograničiti se čak i u odjeći, to jest bojama. A način života? Nevjerojatno je koliko puta možemo naići na gotovo smiješne konstatacije onih manje upućenih. Zašto se uz punk vežu alkohol i neurednost, uz popularno nazvane cajke razbijanje čaša i plesanje po stolovima, uz metal nepranje i droga, uz techno „bomboni“...? Svaki komentar na ovo je suvišan. Priznajem, koji put uhavtim i samu sebe kako se u nekim svojim zaključcima držim upravo ovih, umjetno stvorenih i neistinitih izjava. Nažalost, one su u nama, to jest u društvu, i nesvesno ih kupimo. Umjesto da se u skupinama borimo jedni protiv drugih uvjeravajući okolinu kako je upravo naš izbor (čitaj: ukus) ispravan, trebali bi se boriti protiv ovakvih sličnih ukorijenjenih konstatacija koje nas ometaju u objektivnom prosuđivanju i, na kraju, u uživanju jedne od najljepših čovjekovih tvorevina – umjetnosti, u ovom slučaju glazbe. .
Na kraju balade... Što znači true? True znači istinit. A što znači biti true? Biti true znači biti istinski svoj.
- 11:44 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
subota, 04.03.2006.
Dakle...
Ma tko je to pustio svoje karakteristike na mom blogu? Ako ti treba razgovor, tu sam...
- 22:57 -