Marketing
Malo jadikovanja 
Koliko nas lijep dan može baciti u bed? Baš je ljeto. Osjeća se. Svaki pogled vani i prisjetim se svega od prošlih godina u to doba. Postajem nekako... Malodušna. puno je stvari i situacija koje mi nedostaju. Toliko bih toga htjela promijeniti samo da mogu. A onda su tu još i dodatne brige. Jedna od tih je i ova jadna, malena, pretjerano staromodna škola koja ubija svaku želju/volju za radom i uspjehom. Sjećam se osnovne. Toliko sam voljela učiti i pisati, a sve je išlo nekako normalno... Ovdje se trud ne isplati. Mi smo doslovce brojevi primorani na konstantan rad bez imalo osjećaja koji nas na kraju krajeva i čine ljudima. Oni gore to nisu. Mama mi radi u prosvjeti i znam kako to ide. ZAista ne razumijem tu destruktivnu želju u svim profesorima i morbidan sjaj u očima kojim nam prijete, a na kraju te svoje prijetnje i obistine. Ne razumijem u čemu je tolika sreća mladoj osobi zagorčati život i ne dopustiti joj intelektualan razvoj. Ne razumijem... Puno toga.
Od nas se traži jako puno. Doista ne bih imala ništa protiv dokle god nam se i daje puno. Mi dobivamo uglavnom ništa. Od nas intelektualce prave i za život nas osposobljavaju osobe koje nisu dostojne ponijeti kemijsku na sat. Naši se kontrolni radovi donose u najlonskim vrećicama zgužvani i preasvijeni u torbici profesorice. Ispiti kod pojedinaca nemaju bodovni prag, ni bodovanja uopće. Profesori se međusobno tračaju, pljuju jedni po drugima, natječu se. Stanovita si je profesorica dopustila doslovno uništiti životni san jedne djevojke ne dopustivši joj odlazak na školovanje u inozemstvo zbog navodnog prepisivanja (ne moram naglašavati da je optužba bila neutemeljena i pogrešna, to jest lažna). Dotična nas profesorica i poziva na samoubojstvo, časna riječ.
Profesori moje škole smatraju da su božanstva. Oni ne priznaju nikoga od naših roditelja pa sve do liječnika čija opravdavanja i nalaze dovode u upit na krajnje bezobrazan i neprofesionalan način. O omalovažavanju i vrijeđanju učenika ne bih ni govorila. Testovi i ispiti se pišu bez ikakvog reda. Zakon o ocjenjivanju se ne poštuje, a mi ne kožemo poduzeti ništa. Naš trud u većini slučajeva nije cijenjen. Gdje nam je volja, pitaju nas. Evo je tamo, na pragu škole. A škola? Sama je škola... Ružna. Ružna. RUŽNA. Po učionicama ne smijemo stavljati i izvješavati svoje radove jer... Ne znam zašto. Okolinu ne smijemo prilagoditi svojim potrebama jer... Ne znam zašto. Učionice su bijele, znate ono: zid, ploča, klupe. Gdje nam je dobro raspoloženje, pitaju nas. Eno ga tamo, na pragu škole. Zalud vama svi ekstra moderni grafoskopi i laptopi koje imate, skupi LCD projektori i nove spužve.
Sjećam se svoje osnovne škole. To nije bila zgrada, bila je to - škola. Kada ste ušli unutra, miris cvijeća. Dočekuju vas živahni profesori, ups, pardon - pedagozi. Svi pozdravljaju svakog. A boje... Boja koliko hoćete, uvijek osvježen pano na samom ulazu s radovima na neku prigodnu temu. Izložene fotografije s nedavnog izleta, pehari, diplome, učenički radovi... Pozornica uvijek u nekakvoj restauraciji, odnosno pripremi za još jednu od brojnih predstava. Svaki kutak škole u nekoj je drugoj boji, ispunjen našim sastavcima i slikama, crtežima... Ah, škola. Sjećam se, uvijek sam jedva uspijevala dočekati početak novog polugodišta. Sada doslovce tjedan dana prije škole sanjam da sam pala razred, da sam izbačena iz škole, da imam popravni...
Nemam što reći, doista. Imam san. Danas sam se prvi put zapitala, a što ako ga nikada ne uspijem ostvariti? A bliži se vrijeme kada ću doznati je li ostvariv ili je ipak samo san. Ovako se malodušno nisam osjećala već... Zapravo, nikad se nisam ovako osjećala. Ne želim raditi niti učiti. Neću. Ne mogu. Ova nas škola tjera na zaborav svih istinskih životnih vrijednosti.
Najbolja škola u mojoj županiji...
Želim da samo jednom osjetite sve ružno što sam ja osjećala za svaku nepravdu učinjenu meni i mojim kolegama. Želim da osjetite svaku suzu koju smo svi ispustili zbog vas i vaših morbidnih mučenja. Želim da... Želim da ostanete takvi kakvi jeste, jer ste već sami sebi dovoljna kazna.
Post je objavljen 29.03.2006. u 22:30 sati.