Bliži se već i sam kraj školske godine. Sat se pomiče, dan traje duže... Gledam vani, sunce. Još odokativno osam tjedana do kraja, sve je više-manje jasno. Osim... Stalno me razdire, dvoumim se oko svega. . Mislim, nema tu boli, samo... Čudno je. Proljeće? Hoću li napokon morati propjevati o svemu?! Ne želim, ne još. Psihički nisam spremna, ali ista me ta psiha počinje pritiskati, a ubrzo će popustiti i otići iz mene zajedno s riječima. A to onda neće biti dobro. My acid words.
Tako je komplicirano, trebala sam odmah sve riješiti. Vidim ono što nije, a slijepa sam sam na ono što je, doslovno.
Ova je pjesma najbolja od Systema:
Why can't you see that you are my child?!
Why don't you know that you are my mind?!
Tell everyone in the world that I'm you!
Take this promise 'til the end of you!
Obožavam tu pjesmu, jučer sam je i slušala. Šteta što su ju glupi Kvazimirovići morali upropastiti nekoć davno!
Jebemu, ovaj post nema smisla :) Ni meni čak. Ne znam ništa, mrzim kad nešto ne znam.
Volim biti ja, ali mrzim biti u svojoj situaciji...
Acid words... Propjevat ću.
Post je objavljen 26.03.2006. u 19:46 sati.