subota, 08.04.2006.
Tek kad izgubiš, vidiš koliko ti je zapravo stalo...
I had a hunch...
Opet se prisjećam prošlog ljeta. Ovaj put ne zato jer sam ponovno čula fucking Toxicity, već zato što sam se ponovno našla u sličnoj, da ne kažem istoj situaciji. Ne znam koliko nas puta mogu razičiti ljudi povrijediti... Koliko god se puta našli u sličnoj ili istoj situaciji, ono zavedeni i izdani, uvijek boli isto. Iskustvo ovdje ne pomaže. Iskustvo ne može protiv osjećaja. Da, osjećaja, ni ovaj put Ego nije u pitanju...
I onda se drugi čude kako to da sam jednostavno umorna slušati isprike i neuspješna izvlačenja. Hm. Ajd’ pogodite. Ne znam je li u pitanju ljubomora, čista zabava ili zahebavanje, da budem iskrena, uopće me ne zanima. Bitno je što se dogodilo, a ne pod kojim okolnostima. Barem kad se radi o ovakvoj situaciji. I sad ne znam, ne znam da li vjerovati i ponovno ugroziti sebe izlaganjem mogućem povređivanju... Ili jednostavno poslati sve tamo gdje sunce ne sja i, ono... Krenuti dalje pjevušeći “Always look on the bright side of life, du du, du du, du du, du du...” dok se na vama diči majica s velikim bijelim natpisom If it doesn’t kill you, it only makes you stronger. Zašto nikad ja ne mogu biti ta koja će nekog uništiti? Vjerujte da se nakon stanovitog vremena ful počne javljati slična potreba, ne znam. Ipak, “Always look on the bright si...”, a jebeš. Sada mi je ipak ova R.H.C.P.-ova primjerenija:
“I don't ever want to feel
Like I did that day
Take me to the place I love
Take me all the way
"
A za kraj... I ova se počela puštati u moj glavi... Samoinicijativno...
"I don't wanna hear, I don't wanna know
Please don't say you're sorry
I've heard it all before
And I can take care of myself
I don't wanna hear, I don't wanna know
Please don't say 'forgive me'
I've seen it all before
And I can't take it anymore..."
- 22:22 -