utorak, 27.02.2007.
19.veljače
E, svašta. Znam da sam malo smotana po prirodi (ko i svi uostalom), znam isto izvaliti gluposti (ko i svi uostalom), imam svojih mušica (ko i svi uostalom), ALI da sam zamantrana i pogubljena u prostoru i vremenu…e to nisam znala. Jučer je bio 19.veljače. MENI! A i mojoj mami. Eto ti na. Mi kasnimo 7 dana. Naime, nedjelja uveče i ja s mamom pričam:
Ja: "Ajme, mamice, ko će sutra ići vraćati cedeje u knjižnicu, nemam pokaz"… (Složila tužnu, pognutu facu i žmireći otvaram desno oko da vidim njenu reakciju)
Majko: "Pa dobro, da ti i dam pare ne možeš se još voziti s pokazom, tek je sutra 19."
Ja: "Da, imaš pravo". (Odo u sobu)
Došla sutradan na faks u uvjerenju da je 19.2, ne može ne biti 19.2., koji bi drugi mogao biti nego 19.2.(?)- i sve štima do odlaska u wc kad me Zrinka (jedna glasna cura iz Splita:)pita:
Z: "I onda, ideš u Zagreb 8-og?"
Ja (puna pameti): "E, ne, nego 1.3.-krivo smo izračunale kad nam je dugi vikend… 1.3. je taj tjedan kad ćemo imati *dugi vikend".
Z: "Đina, 1.3. je u četvrtak".
Ja: "Pa znam da je četvrtak".
Z: "ĐINA, ovaj četvrtak".
Voljela bi da me netko mokrom čarapom po glavi! Vrištim ja očajna da mi kažu koji je danas datum… I bio 26. Kuku meni. Lako što sam krivo javila Kikiju i Barabari o svom dolasku nego sam 23. imala doktora-dermatologa čiji se pregled čeka po mjesec dana! Dan mi je bio upropašten. Odmah sam zvala mamu da joj rečem da je 26.2. na što mi ona odgovori: "Pa, zašto mi to govoriš, nego koji je?"
Totalno skrhana po kratkom postupku (Ja: "26.") sam završila razgovor (začudo, okrivila sam je tek kad sam došla doma-ipak je mama za sve kriva, ko i muški 
) i mislila što ću s tim dermatologom. Još sam vražje uputnice platila 20kn. Kradu gdje god stignu. Kradice.
Još mislim što ću s tim dermatologom. Mami nisam rekla. Jadna ona. Trudila se naručiti me što prije (to prije je najprije za mjesec dana) i eto ga na. Meni se ovo ne događa. Ne učim. Ne spavam. Čitam knjige. Gledam filmove. Idem na Srđ. Trčim bosa. Vodim virtualan život. Otuđujem se.
*dugi vikend znači da nemamo cijeli petak ni ponedjeljak ujutro faks
nedjelja, 25.02.2007.
Srđ i sreća
Subota, 16:21h, došla sam sa Srđa prije 5min (samo sam piškila i već sjedim za kompjutorom. Loše). No, moram što prije zabilježiti ovaj osjećaj…sreće… Osjećam se tako ispunjeno. Mislim, skužili smo svi da sam Srećko / Veseljko -bolje Veseljko, jer Srećko bi značilo da imam sreće…kakve sreće…to bi se dalo diskutirati...bolje Veseljko-dakle, da sam Veseljko po prirodi pa mi taj osjećaj nije stran. No, svejedno ga želim zabilježiti… Išla sam s Mijom (za one koji ne znaju-Mia je moja vesela kuja-znate, ima nešto u onome da pas i gospodar nakon nekog vremena počnu i fizički i ponašanjem sličiti …Mia je najveseliji i najrazigraniji pas kojeg sam ikad vidjela) i šetale smo 4 ure…Normalno da znam put do magistrale i početka počinjanja pentranja na Srđ, ALI ja sam htjela da mi malo istražujemo i krenuh u neku malu usku uličicu 
… ipak negdje izađosmo pa smo se morale dodatno pentrati, a da nismo još došle do početka počinjanja pentranja na Srđ…:)…
I došle gore… konačno…Mokra sam bila. Upržilo sunce, brate, bilo je podne. No, vrijedilo je. Bez obzira što sam već išla gore x puta, meni je to svaki put doživljaj. I da ne izađem večeras vani i da mi mama ne da večeru (mghm) bila bih jednako happy!
Malo sam čituckala knjigu, no odjednom navalili dolaziti ljudi (autima, naravno)- zaljubljeni se najčešće podaju jedni drugima na Srđu ili Petki (drugo,manje dubrovačko brdo), ali to se događa noću, a sad izgleda s fetusima dolaze i danju!
Tako da su moji pokušaji čitanja knjige bili uzaludni:
Ženska: "Ajme, što je slatka" (za Miju).
Ja(moram nešto kad mi se dere u uvo): "Da".
Ženska: "Kako se zove?"
Ja: "Mia"
Ženska: Mia, Mia, Mia… (dobro, shvatila sam da si shvatila kako se zove)
Opet Ženska: "Koja vrsta?"
Ja: Jebote, što ne pitaš sve odjednom, vidiš da čitam! Šala, nisam to rekla (ali su mi misli bile tako glasne da je možda štogod načula, jer nije više ništa pitala): "Mješanka pudlice i terijera".
Ženska: "Joj, kako je vesela"… buci buci…igra se ona s njom, a Tip, gdje je on? On zapalio cigaretu i baca kamenje…Kamenje…da… Nije se nešto zainteresirao za Miju, ali jest ona za njega…Nakon što se uvjerila da ju Ženska voli, došla do njega i ajde, pomazi ju on preko neke stvari, no Miji nije dosta. Vrpolji se ona oko njega i skakuće li, skakuće…potom se makne čuvši moj glasić (MIA! NEEEE) i svi skupa ugledasmo… smeđu, sluzavu mrlju na njegovim gaćama (hlačama), da, govno. Zaboravila sam mu reći da je imala proljev na putu do gore. Ha ha ha. Stvarno se nisam sjetila reći. Zapravo, nisam mislila da će se moja pametna kujica odlučiti obrisati o nešto drugo što nije naš tepih. Zadržala sam ozbiljno lice, ali sam u sebi vrištala. Ispričala sam mu se, nije nas bacio sa Srđa. Naglo su golupčići odlepršali. Pf pf pf… Ha ha. Pametna kujica.
Mislim da sam zgriješila gore pod križem. Mia-žedna, ne znam kako joj dati vode iz boce, a tamo pod križem ono u čemu se drži spužva s vodom da cvijeće dulje traje… Odlučih biti ekonomična, zavitljah cvijeće (nemojte se zgražati, ta osušilo se cvijeće, ozbiljno, nije bilo C od cvijeća, samo ta spužva i plačne grančice), uzeh zelenu posudicu, napojih svoju Mijicu. Imam to snimljeno + moj neki intervju same sa sobom pa to ne bih da javnost vidi- malo param čudna…
-neočekivano iz nepoznatih razloga prekinuh s pisanjem…
Već je nedjelja, 4:54- upravo sam došla iz vanka. Papam kekse s mlijekom i ne znam što sam još htjela reći o Srđu. Očito ništa bitno kad se ne mogu sjetiti… Aha. Imam vodene žuljeve od novih super nike tena.
subota, 24.02.2007.
KOLIKO JE SATI? Ako pogledate da je...
Ukradeno s rodičinog bloga... I 100% nije točno jer se meni nije ništa obistinilo, a puno puta se poklopilo navedeno vijeme [dobro, možda je malčice usiljeno jer otkad sam ovo vidjela na njenom blogu, možda malčice prečesto gledam na sat(svaki čas:)]
01:01-voli te! 
02:02-želi te poljubiti! 
03:03-želi da budete zajedno! 
04:04-pozvat ćete na spoj! 
05:05-želi samo tebe! 
06:06-crni dečko misli na tebe! 
07:07-vara te! 
08:08-mrzi te! 
09:09-želi te samo za sebe! 
10:10-smeđi dečko misli na tebe! 
11:11-sviđaš mu se! 
12:12-lud je za tobom! 
13:13-sanja te! 
14:14-ne može bez tebe! 
15:15-voli tvoje oči! 
16:16-ubrzo ćete prekinuti!
17:17-ti si mu jedina! 
18:18-srest ćeš ga! 
19:19-tajno te promatra! 
20:20-ljubomoran je!
21:21-ima drugu!
22:22-dobit ćeš poruku! 
23:23-želi te nazvati! 
petak, 23.02.2007.
Kad drukčije gledaš, drukčije vidiš
Ništa u prirodi nema svoju kopiju. Sve je jedinstveno. Ne postoje dva ista oblaka, dvije iste biljke ni dva ista čovjeka. Kolika je god raznolikost postojanja, toliko raznolika može biti i kolekcija našeg čuđenja.
Ipak, većinu ljudi unatoč svim raznolikostima života, najčešće obuzima dosada. Kuća, životinje, ljudi, palma… Sve smo to već bezbroj puta vidjeli. A kada bismo se oko bilo koje pojave malo dublje zapitali, ne bismo se mogli prestati čuditi.
Otkud stvarnost? Otkud ja i otkud ti? Ovakvi kakvi jesmo, u svijetu kakav jest - kako to da postojimo?
Postoji bezbroj pitanja na koja se uopće ne treba truditi dati odgovor. ZAŠTO nam je odgovor prijeko potreban? Ionako je svaki odgovor koji smislimo nečija priča već prije smišljena. Zašto trebamo uopće verbalizirati pitanje? Ono može biti samo stanje; stanje otvorenosti u kojem je odgovor samo postojanje.
Zašto ljudi gube/su izgubili sposobnost divljenja i uživanja u malim stvarima… Zašto je divljenje rezervirano samo za djecu? Zašto odrasli, ako krenu "uživati" moraju biti "originalni" s New Age forama i religijskim temama, zašto opet nepotrebni ekstremi kad je sve jednostavno…Nije poanta u produhovljavanju ljudi već stvarnost moramo očovječiti. : 'volim cijeli svijet' ili 'volim sve ljude' nije isto što i reći 'volim tog čovjeka': kad se voli jednog čovjeka onda se može i zna voljeti i petog i desetog… kad se sve ljepote života prepoznaju u malim stvarima i najbližoj okollini onda univerzalna ljubav zapravo pripada dječjoj mašti. Čuda su daleko…negdje…daleka…nedostupna…no zapravo su TU : u Oku koje sad ovo čita…
srijeda, 21.02.2007.
50 kn u Revelina
OBOŽAVAM maškare- od prvog osnovne SVAKE GODINE sam bila...nema u što se nisam maškarala: indijanka, klaun, medicinska sestra, bubamara, cige, vila, Beethowen (pokušaj), Kljukica Kvaki ili Dodo-još se nisam odlučila što je to bilo etc.
Ove godine već sam postajala očajna jer mi je paralo da neće biti ništa od maškara. NITKO nije htio. NITKO! U ponedjeljak navečer sam uzela telefon i krenula zvati ljude koje sam jednom vidjela (prilikom upoznavanja) i tad smo razmijenili brojeve, iz Maru pitaj kojih razloga, koje ja još čuvam, ali oni očito ne...jer.. zovem ja jednog Marka iz imenika (nisam sigurna kako izgleda, ali piše da se zove Marko) i razgovor teče:
Ja: "Ej, Marko, Đina je, sjećaš me se?
On: (muk)
Ja: "Jel' to Marko?"
Ja: "Jest".
Ja: "Đina je, upoznali smo se, ima nekoliko, jednom na Stradunu".
On: "Aaa"
Ja: "Eee. Jesi se sjetio?"
On: "Nisam".
Ja (uvijek iskreno drito u sridu): "Dobro, ovo je sad malo neugodno, ali sam te htjela pitati hoćeš li ići na maškare sutra?"
On: "Neću, hvala, davno sam to prerastao". (koji je to Marko, u p.m.? Možda neki mamin prijatelj koji mi je jednom u Klasičnoj kopirao nešto tipa Ilijade ili Teoriju književnosti...Ostat će nepoznanica, to više jer sam ga izbrisala iz mobitela, ali mislim da je čuo kad sam još promrmljala-promrmljala u mene znači rekla normalnim glasom jer se inače nenamjerno derem kad pričam: "Pih, gdje je nestao ljudima zabavni duh").
Svakako, odustala sam od anonimnih poziva i pomirila se (Šipak!) s činjenicom da maškare propadaju. Ujutro na faksu je malo falilo da napišem na čelo: Tražim žrtvu za maškare, no moj glasić je bio dovoljan. I iskopala dvoje ljudi s faksa da idu sa mnom i sve super, sve za 5...i onda saznadosmo da je ULAZ NA MAŠKARE KOJE ORGANIZIRA GRAD (kad nešto grad organizira, to je, je li, besplatno) 50 kn- NO, u cijenu je uključena večera(?) i krafna. Ma neću iz principa! I ništa.
Tužno srce moje, doma sjedim i mislim da sam ipak mogla poći u Revelina (NOT!), kad zove Leta- dolazi iz Zagreba i pita oćemo li na...MAŠKARE! Šta pitaš? Šta pitaš?- derem se ja.
S druge strane muk.
Dobro, dobro, moraš pitati.
Još uvijek muk s druge strane.
Idem, idemo, naravno, ajme super...i onda sam joj ispričala SVE ovo gore što sam napisala i ona konačno dade znak života (za živo čudo): "M" (ili je bilo N ili P...neko jedno slovo jest)
I mi u Orlanda na maškare- tamo sama dječurlija, preserancija, svi "ludi", pijani, žvaljakaju se...U njihovim godinama nisam bila takva, a nisam ni sada... osjećala sam se poprilično drukčije (ko i uvijek) i staro (to je novo!), ali svejedno sam ostala zadnja i cijelo vrijeme plesala. Ne treba mi ni kap alkohola da plešem, da mi bude super, da se opustim... I žao mi je onih koji to ne mogu (znači, žalim većinu ljudi :)...
Ti ne znaš da san sinoć
U maškarama bija
Pripoznala me nisi
U vrici san se krija
A tamo si me čeka
Pred vratima portuna
Pripoznala me nisi
U vešti od lancuna
Maškare ća mogu maškare
S menon si se jubila u tami
S maškaron sa jednom maškarom
I rekla si da ništa mi ne fali
A sve mi mane vidiš
I škandale mi praviš
Sa maškaron se jubiš
A meni se ne javiš
Prominija san govor
Pa nisi znala tko je
I tija san se otkrit
Al vako mi je bolje
SMIJEŠAK!
ponedjeljak, 19.02.2007.
Pisanje u odnosima s javnošću, 14:30h
Otvorena knjiga na mom stolu
Bogat je duhom koji se raduje pečenom volu
Jeste li znali da je supač ljubit se na molu
Eskivirat odavde i valjat se po dolu
Sad bi radije čitala Zolu
I čak se vratila u Klasičnu školu
Moja glava ne funkcioniše
A ovdje ružno po ustajaloj babi miriše
Čak mi bijaše bezveze kad ga ugledaše
Kud ću sjetna kad on mene ne primjetiše
Ujme meni, vala se zabiše
Odvratna muha mi u caput!
Reći ću samo još jedno
Eventualno da je vrijeme bijedno
Pada kiša.
Samo bih se još željela zahvaliti Medu, Žutoperki i Barbari_Lijepoj koji su mi, premda ne bijući toga svjesni, bili nadahnuće u ostvaraju ovoga djela 
nedjelja, 18.02.2007.
Ne dam Ga
Primjetih da me ovo pisanje bloga otuđuje od socijalizacije, a da ne govorim kako me čini opsjednutom u iščekivanju Medovog i Žutoperkinog komentiranja .
No, kao što me sve brzo prođe, proći će me i ovo... Visim pred kompjutorom više nego što mogu sjedati u kafiću, a opće je poznato da nisam baš smirene prirode .
Najgore je što moj Dnevnik pati. Njega [njih, potrošila sam nekoliko kvazi dnevnika- samo prvi izgleda ko dnevnik jer je zabarikadiran kutijom i ključićem, ostali su neke usputne podeblje (lijepim svaku kartu od kina i račun proštrikan na American karticu...) zadaćetine] pišem o 1998. (EEE!) i ne pada mi na pamet ostaviti tu tradiciju. Možda će je(a)dnog dana ti moji sveščići za bilježenje života biti podloga knjige koju će netko napisati o meni (tad već pokojnoj) slavnoj :)... Svakako, u dnevniku ima osjećaja, ovdje... ne baš...
Naravno da ovdje neću napisati proljavastu pjesmicu koju sam tamo napisala u naletu "inspiracije". To je razlika.
Za one koji ne razumiju tekst ' Moja štikla' :
U biti, to je pjesma u prenesenom značenju. Ona je, zapravo, vrlo duboka. Hajd'mo ju analizirati.
Moja štikla
- ovdje se pjesnikinja Severina Vučković, poznata pod estradnim imenom, Severina, osvrnula na žensko obuvalo za njegovanu nogu. Ona želi prikazati sebe i sve Hrvatice kao lijepe i njegovane žene, ženstvene, privlačne i pune samopouzdanja.
Jer još trava nije nikla
Tamo gdje je stala
moja štikla
- pjesnikinja ovdje govori kako je joj zima, divno godišnje doba u mnogim pjesmama opjevano, u mnogim slikama oslikano.. Ona želi reći da u divnoj nam domovini Hrvatskoj traje zima i da trava još uvijek nije nikla, ali hoće. Kad nikne, a to će se desiti kad prestane zima i počne proljeće, ona će ponosno hodati hrvatskim livadama, te će na njegovanim stopalima imati štikle. Ovdje ponovo ističe žene, Hrvatice, koje iznimno paze na svoj izgled i uvijek se žele prikazati u najboljem svjetlu. Kako Hrvatice, tako i Severina. Također govori o tome kako je u Hrvatskoj tlo vrlo pogodno za mnoge poljoprivredne i ine kulture, jer je mekano, a to možemo zaključiti po tome što trava nije nikla gdje je njena štikla stala, jer je prepala u mekano tlo.
Idemo dalje.
Dođi, dođi, ,
Hajde, pile moje
- pjesnikinja želi reći cijelome svijetu da u Hrvatskoj, našoj domovini, nema ptičje gripe. Ona bez straha i bojazni zove piliće da dođu i skoče k njoj u krilo. Vrlo je nježna prema životinjama, zaštitnički nastrojena, te ih sve voli.
Tika, taka, oko pola tri
štipnut ćeš me da se ne vidi
Znam ja dobro takve kao ti
Đavoli su tvoji kumovi
- gospođica Severina također promovira hrvatske satove i balzame koji sprječavaju pojavu masnica (crnjavki), a mogu se kupiti u svakoj boljoj ljekarni. Osvrće se i na Hrvate koji slove kao vatreni - čime, ujedno, promovira i hrvatski nogomet.
Zvrc, zvrc, tražit ćeš moj broj
Kuc, kuc, kucaj nekoj drugoj
- opet spominje vatrene nam Hrvate kao spontane i impulzivne, maštovite ljude koji ne prezaju ni pred čim. Ako im se netko svidi, oni bez zadrški dolaze do odabranice, te traže broj. A Hrvatice opisuje kao nestrpljive i nezasitne žene koje ne vole kucanje i čekanje. One (tj. mi) vole akciju, odmah i sad. Bez kucanja i udvaranja.
Sojčice, djevojčice, daj obuci
čarapice
- pjesnikinja ponovo pokazuje koliko je brižna i pažjiva, ovaj puta prema djeci. Tepa promrzloj djevojčici koja još ne nosi štikle jer je malena, da obuče čarapice, jer, ipak, vani je hladno, zima je.
Ojda da, ojda da, ojda da da
- ne znam treba li ovdje objašnjenje, ovo je čisti folklor, promocija hrvatske tradicije. Hrvatske i jugoslovenske. Može se osjetiti i malo nostalgije u ovome stihu.
Sssss seks
- pjesnikinja je moderna žena koja ne zna za tabu teme
Hop, , mrk, mrk
šic, šic, bježi nekoj drugoj
- nažalost, ovdje se osvrće na jedno loše seksualno iskustvo gdje je bilo skakanja, j...., i tada ju je dragan prevario, a ona ga je otjerala toj drugoj ženi.
Cupa, cupa, zumba, zumba
- u svakoj pjesmi mora biti i dašak duhovitosti. Ovo je taj trenutak.
Sijeno, slama, sir, salama
Cikla nikla, cikla rikla
- ovo je skroz jasno, Severina želi reći da u Hrvatskoj postoji i sijeno i slama (što znači poljoprivreda, gospodarstvo, seoski turizam, konji, krave..), sir (ovce, krave, koze, pasanci..) salama (mesne industrije diljem Hrvatske koje nisu podložne zarazama tipa trihineloza, salmonela ili kravlje ludilo), cikla nikla (imamo i povrće i voće i sve što život može pružiti.. također naglašava da ne hoda po vrtu u štiklama tako da bi mogla cikli omogućiti nesmetani rast i razvoj, vrlo je plemenita i darežljiva) cikla rikla (ovdje ipak spominje odnos života i smrti.. cikla se rodi, ali iako nije umrla od njene štikle, cikla će umrijeti... sve umire.. sve što se rodi.. a tako i povrće.. ovdje pjesnikinja ima tužno lice jer je voljela tu ciklu..)
Afrika paprika
- kako li je plemenita ta naša Severina, osvrće se na glad u svijetu i govori svima kako je vrijeme da svi pomognemo gladnima u Africi. Pa makar i paprikom. Može i filanom.
Zlatan prsten tanki brčići....
- ovo je osobni trenutak pjesnikinje, njezin pečat cijeloj pjesmi, dokaz da je samo žena, iako voli i ima štikle.. Sanja o muškarcu s tankim brčićima koji će ju poljubiti pred oltarom nakon što joj je na prstenjak nataknuo zlatan prsten. O tome sanja svaka mala djevojčica, pa tako i Severina.
Nakon što sam analizirala pjesmu, vidite da je to zapravo umjetničko djelo, zar ne?
Dobro da nije Massimo pobijedio jer se u njegovoj "pjesmi" čak i pjeva.
Fuj.
subota, 17.02.2007.
Najdraže Moje
Najprije velika pohvala filmu Mala djeca (Little children)- prije nego sam ga pogledala imao mi je nekako perverzan prizvuk. Doduše, ima jedan perverznjak Ronnie koji voli spolno općiti s djecom tako da si na kraju otkine alat jer želi biti dobar nakon majčine smrti bla bla, no nije on bitan.
Film je zakon jer ne završava kako bismo očekivali: da Kate Winslet i Patrick Wilson 
nakon što su se više puta dobrano pukli, ostanu zajedno. Sad, to može biti gledano i pozitivno i negativno: Vidiš, obitelj im je na prvom mjestu i ipak odluče sačuvati tu važnu (danas?) zajednicu ili nam pak govore da ne možemo umaći svakodnevnoj rutini? Vraćamo se onome na što smo navikli. Opće je poznato da ljudi ne vole promjene. Ne trebamo ići daleko: pa Tko je zbrisao s Prava nakon mjesec dana mami u skut?! }
I drago mi je da Brad (Patrik Wilson) nikako ne može položiti pravosudni ispit!
I taj dan: četvrtak, nakon filma, umjesto na studentsku zabavu, ja doma navalila na kekse, milka čokoladu i neku super-duper čokoldicu Albeni (od kokosa) koju sam u svom svakodnevnom eksperimentiranju i isprobavanju stvari koje nisam jela, uzela i... bingo! Preporučam čokoldaicu Albeni. Kao i nešto u lisnatom tijestu s čokoladom ; nešto Kat Kat... Svakako, zaključak je da jedem NENORMALNE količine slatkog i da ću osim guzice opsega trokrilnog ormara, dobiti i šećer. Ozbiljno. Morat ću prestati- bar navečer ne jesti toliko slatkog- i sinoć; 2 paka jaffa kekasa, 7 palačinaka i pola (čitaj cijelu) kutije musli Vitalis. A što je najgore; ja se uopće ne osjećam najedeno nakon toga!?! Kad pojedem dva tosta ne mogu više ništa, a kad pojedem tonu slatkog, mogla bih još tonu. Moram pripaziti na šećer- to mi je rekla i doktorica na testiranju.
Korizma MENI počinje od danas.
I tako uživam ja u svojoj dozi slatkog, dovoljno da zadovolji potrebu za slatkim čitave horde, kad zvoni mobitel... Najdraže Moje došlo iz Zagreba- radi mene. Sad bih mogla kenjuckati i odgađati otkrivanje identiteta Najdražeg Mojeg, ali neću: Barbara_Lijepa. MOŽDA STE I POGODILI?
Kako sam bila sretna. Tolika me sreća obuzela da sam se malo prepala. Zašto sam se njoj obradovala više nego čestitki za Valentinovo od momka koji mi je (relativno) simpa ili Kazihirovu poklonu? Hm 
. Možda bolje ne analizirati previše :).
Uglavnom, bile smo juče cijeli dan skupa- naučila me kako maknuti one linkove poviše slika- jeste li primijetili da ih nema:)? Vjerujte, nisam ih držala jer sam htjela biti originalna.
A vrhunac našeg druženja je bio u menzi u Gružu. Odvela ja nju na pizzu jer sam rekla da je ovdje hrana bolja nego u Zagrebu (pa jest, k vragu, kad u cijelom gradu ima studenata da stanu u SC-ov zahod (dobro, i muški i ženski). No, Ona je nevjerojatna. Cijelu je pizzu isprevrtala mumljajući da je SVI čuju kako je pizza premasna s previše sira i tijestom od palačinaka... silovala je jadnu pizzu i onako je ostavila. Bila bih je ja pojela da mi nije pozlilo koliko je puta jadnica za dlaku (i pokupivši koju dlaku) izbjegla pod.
A ona jede prestrašno. I da ne sjediš s njom za stolom (tad ne možeš ne gledati) nekako gdje god da si u okrugu od 100m osjetiš (komadić mesa ili njoke) da se nešto događa...
Raspadam se. Bole me rebra. Prepone. Lijeva lopatica. Bila sam jučer ujutro s Kazuhirom trčati. Nisam godinu dana trčala i eto mi sad na. Teško mi je i disati. Najradije bih se spremila u zamrzivač dok mi ne prođe.
Išli smo na stadion i 45 min. trčali bosi po travi. Nisam osjećala stopala jer je derala bura što je u neku ruku i dobro jer trava na našem stadionu baš i ne liči, a ni pri nagazu ju ne osjećaš kao travu- više je to neki kamenjar s povremenom vlati trave koja se zadnjim snagama bori za opstanak.
Svakako, lijepo se istrčali pa legli nasred stadiona i gledali oblake kako putuju... I davno se nisam tako osjećala. Tako nekako blaženo: ne mogu to opisati, ali i sad mogu osjetiti. Predivno, stvarno. No, čar je u tom bosom trčanju. Prema Kinezima (baš u stopalima se nalazi najviše mjesta gdje energija odmara pri svom kruženju kroz tijelo tako da je intenzivan osjećaj ugode kroz čitavo tijelo kad se trči bos i osjeća tlo pod kojim se trči (ne može se usporediti s trčanjem u tenama).
A meni ova bol zapravo i ne smeta. Boli, a godi. Kao i ona bol kad igram odbojku pa lupam čekić- ja čak u takvim bolima i uživam. Bilo bi super kad bi takva situacija bila i s onom boli pri rađanju. A neće sigurno. E, šta meni pada na pamet
četvrtak, 15.02.2007.
Ljubav
Ljubav, ljubav, ljubav nas spaja
ljubav, ljubav, ljubav bez kraja
Ljubav, ljubav velika k'o more
u daljini zute lampe gore
ljubav, ljubav, ljubav spaja
ljubav, ljubav, ljubav do jaja
Ljubav, ljubav...
Ljubav, ljubav, genijalni nemir
prava ljubav ogromna k'o svemir
ljubav, ljubav, ljubav spaja
ljubav, ljubav, ljubav do jaja
Ljubav, ljubav...
Eto, prođe i taj dan... Pa i nije bio tako loš. Šta sad ako inače zimi na Stradunu nema kučka, a sad se parovi drže za ručice; on se skockao, a ona drži crveni saket (vrećicu) sa nepoznatim sadržajem unutra i lijepu ružu zamotanu u celofan da prije crkne.
Zajebavam. Nije mi Valentinovo uopće napeto, ja bih htjela imati ponovno onu osobu koju ću moći stalno gliti i ljubiti. Pogotovo grliti. Obožavam gliti i biti grljena. Tada se osjećam sigurno, ispunjeno (a i u većini slučajeva mi je hladno, pa se onda osjećam i toplo:). Zagrljaj i poljubac mi puuuno znače... Osjećam da u sebi imam ljubavi koju želim dati. Bez obzira na Valentinovo, to je ono čemu svi (više-manje; neki to + sex) težimo. Da ne postanem pekmez- Inače moje Valentinovo 2007. : s Kazuhirom u šetnji, nismo se dugo vidjeli pa smo pričali puno, zajebavali se na račun zagrebačkih konduktera- on je bio dva puta na sudu zbog njih i nijednom nije platio 1500 kn jer su oni bili grubi (prepatio duševne boli). Ala je ta sutkinja širokogrudna.
Svakako, moj Kazo mi poklonio dva prelijepa tulipana i jednu naušnicu u obliku ruže. Pa smo i mi izgledali kao hepili in lov jer sam i ja ko i zaljubljenice paradirala s tim cvijećem. To je bilo popodne kad smo išli šetati moju kuju Miju [ajme imena- neću komentirati: kučka mi se zove Mia, nekad nas mama zamjeni, pa može da se zove i Đina. Kroz godine sam se pomirila s činjenicom da je Đina inače uobičajeno ime za kučke. S nekim se upoznajem i to bude ovako:
X: "Ja sam Pero".
Ja: "Ja sam Đina".
X: "Kako?"
Ja: "Đina".
X: "A, tako se zove moj kučak koji je krepao".
Ja: (super, još jedan, počet ću zapisivati) ], a naveče u kino: Djelatnik mjeseca- ništa extra, ona Jessica Simpson me iritirala s proljevastim glasom, povremeno se nasmiješ i sve proteče ok ako se s vremena na vrijeme podsjetiš da su ti karte besplatne- onda procjena filam čak i nije relevantna.
Imam neku izraslinu tj. puhicu na vrhu jezika. Došla mi je ima dva dana i tako me nervira- boli, ne može se iscjediti (fala bogu, zamisli ono bijelo u ustima :)...
Samo mi još fali da dobijem afte. U mene uvijek neki ekstremi- probavna sranja, puknuti mišić od izvođenja Flashdancea, noktom otkinut madež kraj sise (narastao je ponovno), nakrhnuti zub od pohlepe za knedlama sa šljivama... Veselo je meni u životu.
srijeda, 14.02.2007.
Nekako drage mi slike...zašto baš ove !?... stvaraju čitav niz lijepih uspomena
Redajući slike išla sam nekim vremenskim slijedom...iako su čak godine razmaka među pojedinim slikama:)
http://i148.photobucket.com/albums/s36/Wandona_2007/DubrovaninaRabu.jpg
[IMG]http://i148.photobucket.com/albums/s36/Wandona_2007/DubrovaninaRabu.jpg[/IMG]
Ovo je na jednoj od naših Govorničkih (moja zadnja) škola i tad mi je bilo najluđe. Jest da nakon toga slijedi teško razdoblje konflikata s Jednom Velikom Osobom, ali svejedno mi je bila naj Govornička.
Na slici: od lijeva na desno: Divna, ja (čučim), Barbara_Lijepa, Kiki, Spremić, Batka, Iva
http://i148.photobucket.com/albums/s36/Wandona_2007/mojbudui.jpg
[IMG]http://i148.photobucket.com/albums/s36/Wandona_2007/mojbudui.jpg[/IMG]
Ovo je bilo na ljeto (2006.) kad sam s ekskurzijom s Korčule išla u Španjolsku. Pa su nas pri povratku upeglali stajanjem u nekom talijanskom shopping centru (4 sata tamo, E!) i ja sam se zabavljala a Svime s čime sam stigla :).
Iznenadilo me kako Superman ima malog piša.
http://i148.photobucket.com/albums/s36/Wandona_2007/Rovinj.jpg
[IMG]http://i148.photobucket.com/albums/s36/Wandona_2007/mojbudui.jpg[/IMG]
Kraj ljeta 2006.- Rovinj- 5 najboljih dana ljeta! Podsjetnik na ludiranje po sobi naveče i skrivanje po kadama i masiranja i igranja sportskih igara... Ivan, Marin, Marina
http://i148.photobucket.com/albums/s36/Wandona_2007/ludidan.jpg
[IMG]http://i148.photobucket.com/albums/s36/Wandona_2007/ludidan.jpg[/IMG]
30.9.2006.- u Zagrebu- još uvijek s namjerom studiranja Prava- taj dan sam cijeli provela s Kazuhirom i svugdje smo išli skupa. Pa kad sam kupila knjige (Šefka Kurtovića) i ovdje, u nekom holu, stala odmoriti, dođe neki lik- uostalom vidi se iz slike...pa se s njim zezali...bio je luud
Naveče je bio Bitangi rođendan, Kazu i ja se vraćali u mene njemu po poklon pa se gubili oko Kvaternikovog trga sat vremena, kasnili, nakon rođendana u Hard Rock Caffe do... E, Zagrebe...
http://i148.photobucket.com/albums/s36/Wandona_2007/Plavuaija.jpg
[IMG]http://i148.photobucket.com/albums/s36/Wandona_2007/Plavuaija.jpg[/IMG]
Pred odlazak na doček 2007.g. došla je jedna iznimno dobra osoba po mene- Ivica. On ima uistinu dobro srce: neiskvareno (ne znam koliko će ostati neiskvarn ako ovo vidi!).
Jao onoj koja ga (ako ga) povrijedi!
http://i148.photobucket.com/albums/s36/Wandona_2007/NaSru.jpg
[IMG]http://i148.photobucket.com/albums/s36/Wandona_2007/NaSru.jpg[/IMG]
Kazu i ja išli s Mijom na Srđ. Šetali 3 i po ure. Ova slika je slikana na tvrđavi.
Sjećam se, bio je petak: 20.1.2007. i da imam neku sliku s predstave Mali princ koju smo išli gledati navečer-odmah bih je stavila!
"Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati."
http://i148.photobucket.com/albums/s36/Wandona_2007/MioKikilo.jpg
[IMG]http://i148.photobucket.com/albums/s36/Wandona_2007/MioKikilo.jpg[/IMG]
Last, but not least...
Sad kad sam bila u Zagrebu- ne trebam više daviti kako mi je bilo famozno!
Nadam se da se nećeš ljutiti što sam te stavila bez dopuštenja ?!
E, to su slike ZA SADA...
Ph, tek je 3:55, probudila sam se u 2. Zaspala u 23h. NEMAM poremećaj.
Ma, znam zašto ne mogu spavati (samo:) danas; jer je Valentinovo pa sam uzbuđena i u iščekivanju Nečije poruke (koju neću sigurno dobiti). Ma, baš. To Valentinovo je čista komercijalizacija čokolatina i glupavih medića s natpisima "I love u". Taj I love u se može i mora dati bilo kad samo NE na Valentinovo. Lani baš iz principa nisam htjela izaći s Antunom (moja prva ljubav) tada.
Svakako, Happy Valentine's Day!
utorak, 13.02.2007.
Kreten Io
Ajme, kako sam nesposobna. Cijeli dan (uz male pauze- na faksu 3 sata, trčanje na wc i po hranu) pokušavam uploadati slike na ovaj moj blog i neće li ga neće! Zašto sam tako smotana? Zašto se uopće nerviram? Pa ne nerviram se. Samo pokušavam shvatiti.
Pisala sam Žutoperki pa zvala Kikija...ali nema spasa.
Sve jednom dođe na svoje pa ću tako i ja naići jednom na jednu dragu osobu koja će sjesti sa mnom za kompjutor i fino mi to pokazati. Stvarno sam pokušala i još uspjela sliku staviti na internet, ali onda neće na blog. Možda mi ne valja kompjutor za te stvari? Možda mi to nešto za to fali. Sigurno je to
Uglavnom, jutros me majko probudila histerično i priopćila mi "sretnu" vijest: Nema ti više Zagreba! Ja šokirana. Nije neko buđenje. No nisam ja zapravo sad bitna: dogodila se nesreća kod Opuzena. Fakat strašno. Poginula je jedna cura koja je išla na moj faks. Strašne se stvari događaju svakodnevno. A ljudi svejedno kukaju i vječno se žale. Tako nam je malo potebno da budemo sretni, a najčešće nam baš To nedostaje. Mi izmišljamo probleme i situacije u kojima od sebe činimo paćenike...a tako je sve jednostavno: živjeti svaki dan kao da je posljednji- već je klišej, znam. Živjeti i svemu se diviti je tako lijepo. Ja to prakticiram. I zato sam sretna osoba.
Volim se zezati svakodnevno, ali sam isto tako grozno osjećajna (što nije uvijek +) i ne mogu ne misliti o svemu tome što se događa oko nas. A ne dopire do nas. Tako mi je žao zbog svega što se događa, zbog ove nesreće... a ja ne mogu ništa učiniti...
Bila sam sinoć s prijateljicom u kinu gledati Krvavi dijamant- prvi put otkad nam je Šuje dala kulturne iskaznice i k vragu i sve to kad nakon po ure ne možeš više pratiti film jer ti se crv u guzi pomamio od neudobnosti. Film nije loš, ali me boljela kičma i srećom pa mi je utrnula guzica te nisam osjećala da i ona boli. Vrat držati uspravno mi postalo teško tako da sam se ja akomodala na sjedalo ispred- prebacila noge naprijed, ALI su se onda oni iza žalili da ne vide od mojih stršećih nogu. Da. Mala sam pa se noge ne presaviju preko sjedala ispred nego malko strše. Pa što! Neka strše. Imam lijepe noge.
Draško! kuusoo=mašta. Svaki post završava obraćanjem Tebi, Mala :)!
Naokolo svud je snijeg,
sunce sja, ali je zima.
Plivat ode mali Lino,
jer bazen toplu vodu ima.
Oborio on bi rekord,
brz bi bio k'o raketa,
a ustvari pliva sporo:
obruč mu pri tome smeta.
ponedjeljak, 12.02.2007.
Jopet doma :(
I eto me u Graaadu. Dopeljala se nekako u onom busu. Ma, zašto da sad krenem kukati i pljuvati po busu kad mi je bilo bolje nego u avionu! Lijepo sam se u 22:30 nažnjopala krekera od 300 g (jela sam do ponoć i ostrugala pola nepca) i zakrmila... Kad u 4 stajemo u Splitu i mene pokuša preskočiti neki smotani krampus (doduše, raskečila sam se preko tri sjedala) i zapne o moje noge pa ljosne na pod s mojim nogama dok se moja glavica NJEŽNO prislonila o ono željezno sranje sa strane od sjedala (znate ono želejzno? ono.) Imam malu čvorugicu, ništa zato. Svakako, nastavila ja spavati nakon što sam na fin način objasnila tom Karmelu ili nešto iz Metkovića da su 4 ujutro i da bi ja spavala! A onda mene u 7 netko po ramenu : tup-tup: policija. Granica. A ja ne znam đe sam. Pa je cijeli autobus ( cijelih 6 ljudi kontajući vozača) čekao da ja nađem osobnu- našla je, ali me ovaj nekako sumnjičavo gledao- biće jer slika na osobnoj izgleda ko čombo, a ne ko čovjek. Nije valjda da zauprave izgledam ko čombo?!
E, Zagreb- Grade, zbogom i dobro mi stoj!
Baš je bilo dobro. Dobro ko dobar dan. Volim puno svoju Barbaru i baš bih voljela da je muško. S njom je lijepo i kad čovjek šuti...
Klizanje mi je bilo zakon- tako smo prirodno smotane, ali "srećom" su naišle neke dvije tipčine sa Strojarstva i ljubazno se ponudile da nam pomognu. E, fino, ali onda ih se ne možeš kasnije riješiti. Bili bi pošli s nama u Barbarine tetke na tuširanje da smo ih zvale. A jadna ta teta Vedrana- žena je stara već, a nas dvije dođemo i zaseremo cijelu banju jer je tuš u raspadu pa štrca svugdje osim gdje treba (po našim nagim tijelima). Jučer ujutro sam imala cijelu proceduru s tuširanjem jer nismo išle u Tetke. Digla se u 7 pa ugrijala dvije teće vode- od gada nisam stala u kadu nego u neki mali lavor plavi i krenulo zalijevanje- prvo glava- pa nasapunaj- na neće da se nasapuna jer se kosa upljesnavila što je nisam 5 dana prala- pa amo isprati- nestade tople vode iz teća- amo hladnom- jodle huhu... I isprala glavu hladnom vodom nadajući se da neću dobiti upalu mozga. Pa odo po još teća vode za tijelo- to sam nekako bolje izvela jer nisam imala zavorene oči pa sam vidjela kud polijevam. U 9:15 je "tuširanje" bilo gotovo. I onda ja kažem za sebe da bih voljela živjeti u Srednjem vijeku.
Vani sam bila u alavija izlasku ("alavija izlazak"- doma ne prije 4) samo dva puta. U četvrtak i subotu- u četvrtak me luda Marijanko napila medovače i sutra ujutro sam imala probavne smetnje. Tu veselu veče sam koplala prugu s nekim bauštelcima u Ilici- došla ja njima i kažem :
Ja: "Dobra večer, ja sam novinarka (?) i imam neka pitanja za vas".
On(i): "Reci"
Ja: " Što tu kopate?"
Oni(i): "Kopamo".
Ja: "A što?"
On(i): "Za veću plaću koju će nam Bandić dati" (jel to odgovor na ŠTO kopaju?)
Ja: "A zašto žene ne kopaju?"
On(i): "Evo ti pa kopaj" (Kiki, jel smiješno :)
Ja uzela lopatu i kopaj, Peka crkava od smijeha, a Marijana i ostali me nisu ni čekali da iskopam, prokopam (ne)što. Dundi radnici su mi rekli da malo lakše to radim da ne probijem kanalizaciju. I ja kopala. Došo tramvaj pa su me uljudno zamolili : MIČI se s pruge i dogovorili se da ću u gluho doba noći doći nastaviti.
Onda se zezala u nekoj čevapdžinici (kako se ovo piše?!) s dundom trgovcem oko kebaba- ono goveđe meso što se vrti po zraku. Nije vam to higijensko- rekla sam mu- jer stojite mu preblizu pa dahćete u to. Policajci su čekali svoju porciju- ovaj do mene je bio ko onaj Robert iz Svi vole Raymonda i mrko me gledao. Mrk mu bio kebab.
Ples, ples, ples. To je moja zabava. To mi je obećao i Kiki idući put kad dođem- on, Antonio (Kikijev Miško) i ja idemo tancati. Jel' da, Kikiloooo?!
Idem ja niti za mjesec dana OPET gore. Moram ići na Bundek OPET- oduševila sam se, nego nisam imala nego sat vremena za igru pa nisam stigla isprobati sve ljulje i klackalice i tobogane i nješto za pentranje i još svašta nešto. Ja bih ponovila ovih tjedan dana OPET...
Puno sam sretna. Imam faks u 14 h što mi sreću malo ugnjetava, ali samo pinkicu.
Happy me
Idem raspremiti smrdljivu torbu, baš čadi. Otvorila sam je i ostavila da isparava u sobi. A ne bi da mi nije dosta onih miomirisa u busu koje su dragi Gospićani ispuštali- od Zagreba do Gospića. I još su se cerili sami sebi i svojoj domišljatosti da udave cijelih 6 ljudi u busu.
E, Kiki, hvala na komentarima, volim vidjeti "Medo", ali te molim da me izbrišeš s svog popisa blogova koje posjećuješ. To mi je presing. Ne pitaj ništa, nego me, bolan, izbriši
A ti, Draško, JA psujem!? Gdje, molim te? Što? Ne laprdaj :)...
Al ti si meni čudno draga, to znaš, jer si ti moja Čudakinja... i kad sam rekla da su mi klasičari gore nisam tebe posebno izdvojila kao klasičarku koja je dolje : tebe gledam ko Individuu i nisi mi klasičar jer je to skroz nebitno :). Ni oni mi nisu samo klasičari, ali ih je gore više pa ih strpaš u jednu vreću, a ti Ođe JEDNA :)...
Sad će me Kiki udaviti!
utorak, 06.02.2007.
Iz Zagreba
Evo mene u Zagrebu Gradu. Pozdrav!
Naime, već sam rekla u nedjeljnom postu da mi je let (TREBAO BITI) u 11:50- i što bi? Ne bi leta. Da. Svakih po ure do 14 h se javljao umiljati glasić neke tetke: "Avion Croatia Airlaines, let 669 još nije sletio u zračnu luku Dubrovnik zbog bure. Sljedeće informacije za pola sata". I u 14 h oni nas fino u bus i za Split. Došli (s rupom u želudcu jer nismo dobili hranu, no stali su na u Baćinskim jezerima na piš pauzu i tamo je bilo ništa JESTIVO- naime, u raskošnom izlogu restorana je bila jedna smežurana pita ili štrukla ili štogod to bješe- valjda sa sirom ako izuzmemo malo nečega zelenog sa strana- ko zna možda je to bila blitva). E pa, mi u Splitu i dali nam neki jadni sendvičak, al dobro. Sreća pa smo VEĆ za uru bili u avionu i onda čekali prtljagu u Zagrebu još ne znam koliko- prestala sam više biti uračunljiva. Svakako, u Barbarinom stanu sam bila u 21:15.
Let je bio u 11:50.
Sad ovo malo pisuckam dok ne odem na jednu kavu u 14 h, drugu u 16, a večeras s Medom u kino :)... Hurej!
Lijepo je u Zagrebu- ima ljudi, ljudi koji mi NISU poznati pa ni izviđenja. Svašta se nešto događa (Bitange i princeze, Majstor i Margarita- u kazalištu, nešto u Aquariusu u četvrtak, ali bojim se da ću ići na ta događanja. Svima su ispiti pa ne mogu preveć gnjaviti. Al glavno je da meni guzica vidi puta.
Hvata me povremeno trešnja- od prevelike količine kofeina. Kad ljudi neće niđe nego u kafiće, a ja ne volim sokove pa nekad naručim vodu, ali se osjećam ko zadnji kreten i što mi preostaje- ness od ovog, ness od onog- a meni ne treba puno kofeina. Štoviše, ne treba mi uopće kofein. Oni koji me poznaju, znaju da inače imam problema s hiperaktivnošću, glasnim smijanjem i sl. Pa sad me zamislite s povećom dozom kofeina u djelovanju. Jeste? Niste. Ne možete
Razlog mog "glasnog ponašanja" možda leži i u neispavanosti. Ja spavam dnevno 4-5 sati. Ozbiljno. Ne znam zašto. Ispočetka sam se nervirala oko toga i tamo uzele neke knjige o psihi i sranja pa sam pokušala provesti samoterapiju i na kraju sam skontala da će mi biti još gore ako se budem nervirala oko nesanice- onda ću od nerviranja dobiti čir i umrijeti, a još nitko nije umro od nespavanja. Ili je?
Bio je za vrijeme rata jedan mađarski vojnik Kern (tako nešto) koji zbog metka u glavu kojeg je preživio više nikad nije mogao spavati- ali nije umro. Odmarao je otvorenih očiju. Ozbiljno. Čitala u knjizi "Kako se riješiti suvišnih briga". Ovo pišući sama sebi param luda, ali oni koji me poznaju, znaju da nisam. Je li tako? Nije
Idem, idem.
Na japanskom jeziku se kaže jao- bao.
Ćao.
nedjelja, 04.02.2007.
Početak prije planiranog početka...
Ovo pišem sada (4.veljače, 7:13, a bit će ko zna koliko kad svršim jer pišem s dva prsta, brže bi nogama, mislim) iako još nema naznaka od otvaranje mog bloga (retardirana sam za bilo što vezano za komp.) Nema veze.
Uglavnom, nemojte suditi po ovom prvom postu jer mi je stvarno trenutno dosadno pa ću vjerojatno i ja dosadna biti.
Nismo svi Medo i da ni od čega stvorimo Čudo. Medo, ljubim te u inovativno čelo to .
E, pa ja sam baš odlučila pisati post za neotvoreni blog kad mi se baš ništa ne događa u životu. Kao što Boleslava kaže (vidite, ljudi kako se ja šuljam po vašim blogovima, a vi nemate pooojma) : Dubrovnik = Dosada. A, vjerujte mi, imala sam stvarno zanimljiv život do prije kojih nekoliko mjeseci. Naime, ja pobjegla s Prava, a svi moji najdraži iz Klasične ostadoše gore 
… U smokve suve, zajeb. Ma nije, nije, sretna sam ja ođe u ovom malom gradiću, s primitivnim ljudima i vječitim zabadalima… Ne, stvarno nije stalno tako loše nego je u čovjekovoj prirodi da uvijek kuka pa je vrijeme da i ja nabacim malo kuknjave u ovom postu (u svakom će je biti, 100%).
Znate, ja ne znam što bih sad konkretno pisala da ne serem unaokolo, ali sam si rekla da ću pisati kako mi srce hoće, pa se zato unaprijed ispričavam ako naletite na nepovezane misli- nekad se i sama spetljam u svojim mislima tako da… nije bitno 
…
E, da u 11:50 letim u Zagreb i bit ću tamo 7 dana. Čisto da se mrdnem odavde iako svi imaju ispite pa ću okolo sama bauljati. Al sam svejedno sretna. Otići ću u Hard Rock Caffe i…i…i… tako će mi biti lijepo… Evo, već su mi se zasuzila oka dva.
A imam jednu profesoricu iz Fotonovinarstva koja ima SAVRŠENE smeđe čizme i pitah je da mi kaže sve o njima i, ja , koja sam samo na maturalnoj nosila štikle (khm…sutra dan je bio deep relief u điru) sam spremna malo se izvući iz starki i postati (malkice) ženstvena. I tako ja od nje saznah sve o povijesti njenih čizama: kupljene u Bati (neka talijanska marka za koju ja-seljo nikad nisam čula) u Čapljini- htjela sam se s mamom zaletiti do tamo, ali me napušila u sobu dok još nisam stigla lijepo israti argumente za odlazak, 1000+KUSUR kuna, prava koža, dobre su kad se malo razgaze…itd… Tako da u Zagrebu tražim tu Batu.
Idem se spremiti.
Otvorit ću blog…
Jupi jei…
Stavit ću slike sve…
I meni najdraže ljude te…
Volim imati puno slika…
Za uspomene i sjećanja velika…
Tttt…
