Ništa u prirodi nema svoju kopiju. Sve je jedinstveno. Ne postoje dva ista oblaka, dvije iste biljke ni dva ista čovjeka. Kolika je god raznolikost postojanja, toliko raznolika može biti i kolekcija našeg čuđenja.
Ipak, većinu ljudi unatoč svim raznolikostima života, najčešće obuzima dosada. Kuća, životinje, ljudi, palma… Sve smo to već bezbroj puta vidjeli. A kada bismo se oko bilo koje pojave malo dublje zapitali, ne bismo se mogli prestati čuditi.
Otkud stvarnost? Otkud ja i otkud ti? Ovakvi kakvi jesmo, u svijetu kakav jest - kako to da postojimo?
Postoji bezbroj pitanja na koja se uopće ne treba truditi dati odgovor. ZAŠTO nam je odgovor prijeko potreban? Ionako je svaki odgovor koji smislimo nečija priča već prije smišljena. Zašto trebamo uopće verbalizirati pitanje? Ono može biti samo stanje; stanje otvorenosti u kojem je odgovor samo postojanje.
Zašto ljudi gube/su izgubili sposobnost divljenja i uživanja u malim stvarima… Zašto je divljenje rezervirano samo za djecu? Zašto odrasli, ako krenu "uživati" moraju biti "originalni" s New Age forama i religijskim temama, zašto opet nepotrebni ekstremi kad je sve jednostavno…Nije poanta u produhovljavanju ljudi već stvarnost moramo očovječiti. : 'volim cijeli svijet' ili 'volim sve ljude' nije isto što i reći 'volim tog čovjeka': kad se voli jednog čovjeka onda se može i zna voljeti i petog i desetog… kad se sve ljepote života prepoznaju u malim stvarima i najbližoj okollini onda univerzalna ljubav zapravo pripada dječjoj mašti. Čuda su daleko…negdje…daleka…nedostupna…no zapravo su TU : u Oku koje sad ovo čita…
Post je objavljen 23.02.2007. u 04:26 sati.