kuusoo

petak, 30.03.2007.

Ludo Oko

Jučer sam bila u kirurga. Idem povećati sise. Šala. Usta. Šala.
Imam jedan madež pod pazuhom koji nije strašan, ali je do vraga nespretan. Mi se žene depiliramo- ima i muških naravno, koji su čak i uredniji po tom pitanju od nas...znam ja svoje komšinice i sebe-kad nam se ne da... :), ali idemo pogledati zdravim pogledom na to- MI ŽENE se depiliramo i meni taj moj madež smeta. Pazim da ga ne zakačim žiletom (zakačila ga-krv, krv, ali ne iskrvarih- e kad sam već kod kačenja madeža znate da nije nužno nečim zakačiti madež; vrlo je moguće i da ga sami otkinete. Naime, u 6. osnovne- baš kad su mi počeli pupati pipci od sikica, ja sam noktom zakačila i otkačila madež- išla sam na previjanja i meni je bila strava, ne što mi je ispod nokta ostao madež, nego što ne mogu nositi korpić. AAAA, to je bilo grozno opterećujuće-biti samo u donjoj majici.... Svakako, narastao novi madež- da. Još je pored, sada nešto jadno veće lijeve sike, i sad mi nije svejedno ko onda-kad sve rakove vidim na televiziji i boleštine u nas žena, ja ko nepopravljiva paničaraka-ta osobina mi se oblikovala tek u kasnijim godinama života- ću i migrenu povezati s njegovim naslilnim kačenjem i kidanjem pa ponovnim rastenjem...možda stvarno ima veze sa svim mojim usputnim oboljenjima budući da je nasilno-previjanjem-ponovno vraćen u život...?! A? Ipak to dok je pupao ponovno pa što je to što je uvjetovalo ponovno rastenje-kemikalije...ili što već... A??? Ma nije.)
Dakle, 'pazim da ga ne zakačim žiletom' je bilo ono prije veeeelike digresije, i onda me peče od dezodoransa ili u moru ili me svrbi ili mi jednostavno smeta jer je ispod lijevog pauzha, a ispod desnog ga nema (o svom poremećanju u potrebi simetrije vam neću reći :).
Išla sam na pegled da dobijem stručno mišljenje i nadala sam se da će to mišljenje biti kao što bude u bilo kojeg doktora i zubara: karkiram: "Nije to ništa, kad se onesvijestite od boli i pritom još zadobijete nekoliko prijeloma, dođite ponovno", ali naravno da uvijek bude suprotno od onog što oćeš i dotur reče: "Ništa, to mala pufica, to ćemo mi cap".
Taj doktor je Argentinac- vidjela sam ga na hodniku 2-3 puta dok me nije primio-bio je u bijelome-čupave glave, neobrijan (ali ne kao dio imidža nego je obrastao) i ogromne plave oči- ja mislila luđak-majke mi...kad ono sestra me zove, a on na stolici unutra čeka i gleda- koje oči...nešto predivno-najljepše oči koje sam ikad vidjela. Nisam mogla izdržati taj pogled pa sam pitala: "Što me tako gledate?" On samo reče: "Ništa". Cijelo vrijeme mrtav ozbiljan. Valjda se još ne zna opustiti na hrvatskom jeziku.
Nakon onog 'cap i pufica' ja se zabezeknula i mislim pa aj, ok još ću koji put na pregeld i to kad on na kompjutoru piše termin operacije 3.4. Ja malo bolje gledam jer baš ne vjerujem da je to za 4 dana! E, jest! I onako malo već više ustrtarena kažem: "Pa znate da se može na mjestu rezanja stvoriti debelo meso i druge komplikacije?" On me gleda tim luđačkim, a tako savršenim očima i kaže: "Znam". Sestra crkava od smijeha (?), a on još mrtviji ozbiljniji.

I ja sam mrtva ozbiljna sad- bojim se igle.

ponedjeljak, 26.03.2007.

Paćenica

Što je bilo zadnje na blogu? Da; kiša, ples, ostvareni ljetni san u zimu. Nemam upalu pluća, ali me od od srijede užasno boli grlo (zamisli) pa se nalijevam čajevima i limunom i medom (u čaju, inače, no way!): no, znam ja da nije ništa ozbiljno čim jedem kekse i čokolade i čupavce (sad njupam čupavce; izjela sam ih maaaasu. JA sam ih sinoć pravila i red je da ja najviše i pojedem).

Imam masu za učiti- kolokvij mi je danas u 2 tj. 14 sati, digla sam se jutros u 6, valjda s namjerom da učim, što očito nisam napravila, nego sam četala na msn-u, odgovarala na mejlove i gledala slike na kompjutoru po milijunti put- ne znam zašto, ali u zadnje vrijeme stalno gledam slike...najviše one od ljeta- iz Rovinja i one najnovije iz mojih recentnih odlazaka u Zagreb. Svakako, nikako se prisiliti na učenje. Cijeli vikend sam doma prosjedala radi glupe svoje psihe koja me drži još od Klasične- a to je da čamim doma uz pretpostavku i vječno neostvarenu mogućnost da sljedeći trenutak krenem učiti. U Klasičnoj sam se nekako i prisiljavala, ne znam okud mi dolazila motivacija, ali ođe...NOT!
Obećavam, nakon posta, grem učiti. Uostalom, kome ja obećavam? Sebi, sebi. Lakše je kad napišeš ili glasno rečeš ono što te (ne)muči- onda si još više posvjestiš ono podsvjesno ili si samo ono svjesno još usvijestiš.

U petak sam bila kod frenda u Sustjepanu- igrali smo lan (ONI) i pekli palačinke (JA). Odavno sam obećala te palačinke, a ja kad nešto obećam, to i napravim...tako se mora- obećanje je obećanje. E, a mali je zajeb bio što su njih bila petorica. I to nijedan nije ispod 185cm i ne znam koliko kila- sigurno ne 54 koliko ih ja imam i mogu pojesti 12 palačinaka. E, pa, rekoh, zajeb. Već mi je nakon šeste palačinke dozlogrdilo, skuhala sam se i zasmrdila onim ustajalim uljem- on živi sam i to načeto ulje je stvaaaaaarno načeto jako dugo. Ili je to samo smrdila prašina s nekorištene ploče na struju. NA STRUJU sam pekla! Struju! To ide abnormalno sporo! Nije bilo smjese nego za 24 palačinke- da, brojala sam, da se mogu hvaliti:).
I onda još dobijem opasku da mi ih je 15 zagorilo i da sam oštetila tavu! Zašto im nisam dala tavom po glavi? Ne znam zašto.
Ja to ovako dočaravam grezo- no u biti mi je bilo lijepo s mojim prijateljima. Čak su imali u 3 izjutra strpljenja učiti me malo lan i igrati sa mnom- naime ja sam zaspala na kauču u ponoć i oni su me probudili u 3 da se premjestim u krevet (Kako su brižni, zar ne? Pa jesu, stvarno.), ali NE! Ja se razbudila i oću igrati, oću naučiti. Njima zlo. Ali stisni zube i zadovolji ženu

I od subote popodne ne skidam se iz pidžame- ne mičem se iz kreveta- svaki čas ću krenuti s učenjem, zbilja, samo da pogledam još ovaj anime...samo da nešto prizalogajim...samo još malo... I nedjelja... isto tako do popodne... ukočila se...nisam ja osoba za stajanje na jednom mjestu više od nekoliko ura... Pa aj da odem na misu- nisam bila uhuhu... Ajme, pa ne da mi se sad oblačiti... pa zašto i bi? Idem u pidžami! Nikad me nije bilo briga što će ljudi misliti o mom outfitu, a vjerujem da ni Bogu nije važan materijalizam. Svukla sam donji dio, ipak, navukla rebe, a gore mi ostade jadna majičica tamno plave boje obilježena ujedima moljaca. Draga mi je, a zbog te tri rupičice koje skladno čine trokut (moljac-> umjetnik!) mi je još draža. I da mi ne bude hladno obukla debelu jaknu (greška!) i pođoh na misu.
Uh, vruće, uh, još ću se usmrditi- pa ni dezodorans nisam stavila (zaboravila)- joh, ne smijem se raskopčati... Lako što nemam korpić nego je stvarno preveć riskantno da se zamjeti jadna paćenica (ne trebam uopće spominjati koliko je puta bila nadomak smeća kad ju je brižna ruka moje mame dograbila dok moje oko ne gledaše...ali me majica uvijek navrijeme dozvala u pomoć) i da netko o njoj pomisli štogod loše.
Inače su mi UVIJEK ruke hladne- i ljeti- ali jučer- neeee...kad treba da me rashlade: ne, one su vre-le!!!Kuhala sam se i nisam baš pratila misu, mislila sam kako vani sigurno mora biti ugodan zrak, kako li će biti lijepo odlijepiti paćenicu sa svog trupa kad dođem doma i kako moram učiti i sl.
Inače vodim Miju u park u pidžami i idem u butigu u pidžami [ dobro, u butigu sam jednom takva (kakva takva?- nikakva:) pošla, nisam više, jer su me pogledi previše slijedili, a to nije dobro s obzirom da se osim pidžame vrlo lako zamijete krmelji }
Dakle, ipak više neću u pidžami ići daleko od kuće (na duže vrijeme)- možda pređem samo na donje rublje

utorak, 20.03.2007.

Do kože

Tmurno jutro. Bezazlena kišica. Onda ne tako bezazlena kišica. . . do 19 sati, kad imam talijanski (upisah prije nepunih mjesec dana tečaj od 1500kn i samo me ta suma drži u vjernom pohađanju) je skroz prestala. Ali neki nagon ili sila s neba me potakla da ipak ponesem ombrelu. No, ona nije na kraju ni bitna. Promašila je zanat.

Iako nije škola cijelo vrijeme gledam na sat kad će zvoniti…misli lutaju svugdje…nešto mi se (opasno) događa… prije sam se mogla kontrolirati. Sad mislim samo na užitke. Bez perverznih aluzija, molim!
Na užitke, kao što rekoh Medu svom danas, tipa šetnje i zafrkancije po parku, noćenja jedni kod drugih, twistanje, bundekiranje i sl. Malo mi je čudno što me sad, kad bih trebala misliti na budućnost (?), hvataju filmovi ko teškog pubertetliju.
Aj, dobro, „odzvoni“ i taj talijanski (jesam li rekla kako su mi kolegice dubrovačke gospođe u godinama- njih 5- od kojih se jedna danas pohvalila da nije napisala domaći jer joj je muž došao s broda. Ostale su se na to oglasile: "iiihihihi". Čulo se i moje zakašnjelo "hi") i krenem ja pjehe (of kors) doma. KIŠA. Ulila,majko,jako. Nema veze. Prolaze busevi- 1A, 3. 8…. Ne da se Đina-Đubre do kraja-ide pjehe. Preskakala sam bare iako je to bio popriličan napor u martama-u njima mi je život teži. Više puta su me zapljusnuli kreteni u bjesnim autima. Iživljavaju se jadnici, kad ne znaju što će od sebe. Ima ovaj jedan lik u tamno plavom karavanu i SVAKI DAN jurca po Gružu-preko pjace-do Tommyja- nije ga nedostajalo ni večeras.
Već sam bila cijela mokra- kišobran pušta. Da, i to je moguće. Odnekle klizi voda niz onu glavnu šipku-smočile mi se rukavice-smrzle ruke. Lako da nisam zimogrozna. Ah, ionako ću umrijeti od hladne tropske klime. Stoga nije ni važno. Zatvorila ja kišobran i „I'm singing in the rain“… Malo twista i malo Jamesa Blunta iz mp3ja i bilo mi veselo. Takvo nešto sam uvijek htjela ljeti napraviti kad nije hladno, ali nikad nitko nije sa mnom htio. I sad spontano sama to učinila. I sad ću spontano dobiti upalu pluća...
Upadoh u kuću ko pokisli miš i vičem mami: "Slikaj me, slikaj, da stavim na blog."
Mama iz kuhinje laganim korakom dolazi u hodnik: "Zaš..? AAA! Đina! Ti si luda! Sad ćeš se razboliti! Ja te neću liječiti! Jesi me čula!Ne mogu ostajati doma! Jesi to išla pješke?"
Ja: "Pa, samo pola puta" (još i mami lažem), "slikaj me!"
Mama: "Ma, ajde u... piiiiiip"
I odem ja u banju. Bez slike. Sad sam suha.
Pijem čaj i lomim zube na nekoj kruški. GMO.

subota, 17.03.2007.

Radna akcija

Ne mogu spavati. Ali ovaj put nije nesanica nego baš suprotno; presanica. Juče sam došla iz "ludog" izlaska u 2 (to nije baš rano, ali još jednom je potvrđeno da dokad ostaneš vani nije mjerilo kako ti je vani) i nakon večerice (kutija kekasa i mlijeko po potrebi + 3 Kat Kat tat-a, no oni su mali pa ih ne kontatam kao nešto jako kalorično- NOT!!!- samo ta tri dođu ko jedna čokolada) na hrkanac... do 3 sata! Da budem preciznija jer nije nemoguće da (krivo) skontate da sam se digla za uru vremena: do 15 h! Mama je tada upala u sobu da provjeri jesam li živa. Kad se uvjerila da jesam, zamolila me (AJ, DIŽ'SE!) da joj pomognem sa šutom (?). Ja na prvu pomislila...jebote, mater mi se drogira...kako sam joj dozvolila da se tako upropasti...šut, jel?
No, ispostavilo se da je to ono sranje od kamenja i ostataka izbušene kuhinje... radi(mo) novu kuhinju-> Željko... a mama i ja pomažemo smetajući okolo i frkčući ne u brk:
"Kk... ajme prašine,
Kk... dobit ćemo bolest"..."KkK...gubite se odavde" -završava Željko. I tako iznova.
Mene zapadne posao tegleće mazge: gori-doli sa šutom na leđima i daskama pod pazuhom...jen put, dva put, tri put, četiri put... Nije meni teško hodati, to je već davno konstatirano, ali da me baba uhvati peglati...to mi je već malo teže. Uspinjem se po neki put gore kad se oglasi neka baba (odakle se stvorila, nemam pojma): " Mh mgh, ne nosi se danas to smeće."
(Smeće, jel smeće, tako ti smeća, tako ti o mojoj kuhinji!) Ništa ne govorim samo se dalje penjem.
Ide baba za mnom i nastavlja: "Koji je to način danas nositi smeće? Zna se kad se nosi. E."
Ja, samo da nešto kažem: "A kad se nosi?"
Baba: "Utorkom".
Ja: "Dobro".
Baba: "Pa što ga sad nosiš?"
Ja: (Da tebe uhvati kolap.) "Nisam znala za to pravilo."
Baba: "Piše ti poviše kontejnera."
Ja, osjećajući grižnju savjesti što ne čitam natpise poviše smrdećeg kontejnera izjavim: "Hvala, bako, ostatak kuhinje ću iznijeti na smeće u utorak."
Baba ne odgovara nego se okreće i silazi dolje negdje niz skaline, odakle je došla...a čisto me zanima iz koje je mišje rupe izvirila i skontala da ja nosim veliki otpad u petak umjesto utorak. Neka, i ja ću jedan dan pronalaziti zanimaciju u gnjavljenju mladih nada u ulici Padre Perice.

Imam novi friz... Tra la la laaa... Konačno sam se ošišala- nakon 8.mj. minule godine. Što se mene tiče frizeri bi mogli krepati. Ne volim se gnjaviti u zagušljivim salonima gdje vječito vise iste ženetine i svaki božji dan feniraju ono jadno dlaka čija je budućnost sve pogubnija svakim novim približavanjem Četke Čupašič. (mene strašno Četka čupa, mrzim se češljati). Zato ja idem jednom godišnje i napravim revoluciju na glavi. Ovaj put nije nešto ekstremno ko inače
Imam tri boje na glavi- crvena, nešto zlatno i još nešto nedefinirano, a ovo što strši u zraku je samo eksperiment. Mislim da neću inače tako nositi. Jedino mi je jedan frend rekao da mi je dobro..nitko više...čak ni vlastita majka kojoj je njeno dijete uvijek najljepše, najdivnije...i sve naj... Moja je reagirala: "Oće li ti to stalno tako stati na glavi?"
Meni se sviđa. Svaki put moj posjet frizeru je isti- sjedenem u onu stolicu i rečem frizerki da radi što hoće...ona se cijela ozari jer valjda nema puno takvih slobodnjaka i počne se igrati...10min. je mućkala boje i smućkala neki kerefek koji ja sad ponosno nosim jer, naime, kerefek je plaćen 300kn. Da. Kad je rekla cijenu meni pozlilo, a ovaj kokot na glavi se otrembesio kolika me tuga obuze zbog tuge koju je moj majko osjetila kad sam joj priopćila cijenu. NISAM, u smokve, znala da će to tolko koštati. Nisu normalni. Bez obzira što idem jednom godišnje, sve sam bliže konačnoj odluci da skipiram i taj jedan put. Mogu se očerupati i doma.

Ovim odlaskom u frizera sam željela izgledati ženstveno... Željela...

utorak, 13.03.2007.

Slika govori 1000 riječi

Bila sam u Zagrebu ovaj vikend... I kako je bilo? A kako bi mi bilo... Tamo mi je super...sve je super i sve je za 5...



Ovo bješe u petak, 9.3.,malo dalje od FER-a gdje smo se pošli napojiti- Bito, Medo, Barbie, Dido i ja.
Kasnije smo išli u Školu, neki kafić gdje smo Medo i ja (kad su ostali pošli) imali emocionalni proljev jedno drugome

Isto petak, party u Barbare...bilo je ok dok mi lijepu, drečeću, žutu majicu nisu zalili vinom i tad mi je nekako party prisejo pa sam pošla leć.





Ovo je moj novi Prijatelj (zapravo Poznanik), od subote... Student FER-a, inače je iz Graaada (ja ga nikad prije vidjela), i našli smo se...u plesu... Fakat ima ritma. Muško -a ima ritma. E.



Barbara ima cimera Mirana. Miran je iz Varaždina. On studira etnologiju i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu. Miran je drag. Nosio mi je torbu na kolodvor. Miran je i napravio nama večeru. Skupa smo prali i suđe.

utorak, 06.03.2007.

INDEKS MAGLE – koliko jasno i razumljivo pišemo

(Jučer, na Odnosima s javnošću)
1.Odredite i izbrojite 100 riječi napisanog teksta redom. Označite stotu riječ i zanemarite ostatak teksta.

2. Izbrojite koliko ste upotrijebili rečenica unutar tih 100 riječi svoga teksta.

100 : br. rečenica = Y

3. Izbrojite koliko ste složenih riječi upotrijebili unutar 100 riječi? Složene riječi su one koje imaju 3 ili više slogova u sebi, a nisu imena ili nazivi.

Y + br. Složenih riječi = Z

4. Z : 10 x 4 = Indeks magle

Sami smo, na profin zahtjev, lupnuli 10 riječi:
kuća
mama
auto
crnac
kokoš
lopov
kava
more
sunce
jutro
I onda je trebalo napisati sastav od 100 riječi da svaku riječ bar jednom upotrijebimo.
Vi ne morate pisati poseban sastav, već na postojećem seminarskom i sl.prebrojati u nekom ulomku (najbolje uvod, srednji dio i kraj) da vidite koliko razumljivo pišete.


Ergo, evo:

Nedjeljno jutro. Sunce se polako pojavljivalo iza obzora, a iz kuhinje se osjećao miris kave. Mama nije bila raspoložena. Spočitavala mi je da joj ništa ne pomažem u kući. Istina. Zato sam se digla iz kreveta, upalila auto i uputila se prema Župi u nabavu kokoši. putem sam pokupila svog prijatelja Kazuhira. On je mješavina crnca i Japanca. Zanimljiv je.
Stali smo uz more i malo kišali noge. U Merkatora nisam našla odgovarajuću kokoš stoga odlučih iz obližnjeg dvorišta „posuditi“ jednu. Preskočila sam ogradu, ugrabila koku i bacila je Kazuhiru na glavu-nenamjerno, naravno. Taj da smo bili mali lopovi.

Ovaj sastav me dira u dušu jer, naime, ja TU vozim auto...iako položih prije više od godinu, nebo mi nije naklonjeno kao ni motoričke sposobnosti... Evo, npr. bila sam u subotu malo voziti po gradu s prijateljem i 3 puta mi se izgasio auto! Bila sam taaako očajna. Nakon što mi se dva puta zaredom izgasio na semaforu, zasuzile su mi se oči ko u vjeverice Scrat kad na momente izgubi svoj žir. Htjedoh izaći iz auta...malo mi je falilo, ali me Ivica nekako smirio, toliko da sam se pokrenula, a ovi iza mene ko iz gušta su i dalje trubili-pa krenula sam, IDIOTI?! Ne znam ko je idiot u ovoj situaciji
Zašto ne mogu raditi dvije stvari odjednom: puštati kuplung i davati gas- zapravo, da budem preciznija, mogu ja to odjednom, ALI ili oboje stišćem dolje ili oboje puštam gore...pa ne bude ugodno :)
Ovo bješe mala digresija...ali mi je to sve s autom bolna točka…zato sam biće mahinalno (jer smo 5 min.pisali ovaj sastav) i spomenula...

Indeks magle:
0-20 (mora ispasti u neki od ovih brojeva inače ste krivo radili)
5-8 najbolje / 5- izvrsno (sažeto, jasno pisanje)
8-12 stručni i znanstveni tekstovi
Preko 12… Ona se izrazila: „Nije baš razumljivo i logički, ja bih stavila slobodan prijevod: „Djeco, prodajete maglu“…

Moj indeks magle je 15… Što radite na ovom blogu ?









Jel vi mene kontate? I da me ne kontate, recite da me kontate jer ću biti skrhana ako me ne kontate. Trudim se da me kontate Kontate? Kontate. Dobro.

subota, 03.03.2007.

Isabel Allende

"Korijen moga problema uvijek je bio isti: nesposobnost da prihvatim ono što se drugima činilo prirodnim i neodoljiva težnja da širim stavove koje nitko ne želi čuti, što je prestravilo više no jednog potencijalnog udvarača (Ne želim biti umišljena, nikad ih nije bilo mnogo)"

-nekako sam se (djelomično/većemično) prepoznala u ovome

…"Vodili smo ljubav divlje i surovo, na način gotovo zaboravljen od tolikog plovljenja u jedrenjaku krotkih voda modre svile. U onom kaosu jastuka i plahti, stegnuti u živi čvor žudnje, nagoneći se do besvijesti, osjećao sam kao da mi je dvadeseta, radostan što držim u rukama tu neukrotivu i mrku ženku koja se raspada po šavovima kad je se opaše, snažnu kobilu koju se bezbrižno jaši, a da čovjeku ruke nisu preteške, glas pregrub, stopala prevelika, a brada preoštra, nekoga slična meni, tko podnosi niz prošaptanih prostota i ne treba ga uljuljkati nježnostima ni zavarati udvornošću. Potom sam, sanjiv i sretan, počinuo uz nju, diveći se čvrstoj oblini njezina bedra i treperenju guje…"

-nije potrebno komentirati, koji opis spolnog čina... Mene fascinirao

četvrtak, 01.03.2007.

Nikad dosadno

Običan dan...Kao i svaki drugi. Ne mora se svaki dan nešto dogoditi. Zašto bi svaki dan bio poseban? Zašto ne bi bio isti kao prethodni? Dosadan? Nespecijalan?
E, ako ništa ja sama sebi već na početku dana dan učinim "posebnim, nedosadnim i specijalnim"...
Zadnji dan mjeseca veljače, 7:45, skakućem kroz hodnik na faksu, idem prema Velikom amfiteatru slušati predavanja profesora Kenta Collinsa (Amerikanac- no specaial characteristics), hodam u paraleli s nekim tipom.
Pogledam ga jednom, i on mene... Pogledam ga drugi put, on mene ne.
Poznat mi odnekle. Drži, Đina, jezik za zubima, pliz. NOT!
Ja: "Ti si meni poznat odnekle?"
On pogleda i mrtvo hladno reče: "Ti meni ne".
Muk od nekoliko sekundi dok se stvarno sjetim odakle mi je poznat, nije s faksa, tu ga prvi put susrećem, ali nakon sramoćenja kojeg ćete imati priliku pročitati, garant ću ga viđati intenzivnije. Ne nabacujem mu se, k vragu, nego bi me cijeli dan kopkalo da ne saznam (ovakve situacije mi se često događaju, Nenado, poznato?), no on to nije shvatio kao moje unutarnje kopkanje. Ko bi uostalom? Osim mene, jer ja za sve imam dublja tumačenja :)...
Prođe muk ko i ova digresija i ja nastupam: "Jel izlaziš u klub Orlando?"
On: "Bio sam ovu subotu".
Ja: "E, pa tamo sam te vidjela onda".
On: "Ja tebe ne".
Ja: "Pa kad se vi muški napijete pa se ničeg ne sjećate sutradan".
On šuti. Možda nisam to trebala reći (?)
Svakako, brže bolje nastavljam razgovor: "Bio si s nekim prijateljem".
On: "Nisam".
Ja: "Ups, onda to nisi ti. Krivi razgovor". (što mi je značilo krivi razgovor?) (ma bio je s prijateljem, nego s kim, dobro s nekom ženskom možda, ali nije sam sigurno tako da mu je glup odgovor Nisam bez objašnjenja, ali sreća približavali smo se amfiteatru pa sam se zbunila i nisam stigla reći nešto tipa: "Ma nego s kim si bio? S ćaćom?")
Ala mi je bilo
On: "Inače, ja sam Mario".
Ja, crvena ko pomadora, pružam ruku: "Đina".
On: "Vidimo se".
Ne odgovaram, ostajem dolje, on ide gore.

Zapravo mi nije toliki stond, bar imam što napisati u post.

Ma, nije mi ovo prvi put da se ovako što događa jer fakat pamtim lica, imena ne baš na prvu (možda se ni ne zove Mario?), no uvijek se ispostavi da sam tu osobu, nebitno muško ili žensko stvarno vidjela tamo gdje sam rekla da sam ga/ju vidjela. Pa ajd, pravo recite, ako mi je poznat, bio je u klubu ovu subotu, kolike su šanse da ga nisam vidjela? I još je plesao(s pivom-razlogom što ništa ispred sebe nije vidio) kraj Lete i mene, a taj njegov "prijatelj" me malo gnjavio…nebitno…bila sam pristojna…

Kako meni nikad nije dosadno, jel’da? Ma, ostatak dana bi je bio užas. Imala sam osjećaj da sam još gluplja nego kad sam došla na faks. Ništa novo nisam saznala. Ja volim na kraju dana preletiti događaje u tom danu i shvatiti da sam nešto novo naučila,saznala. Možda glupo zvuči, ali tako je:
Nulla dies sine linea



SRETAN VAM MEĐUNARODNI DAN CIVILNE ZAŠTITE!!!