Jučer sam bila u kirurga. Idem povećati sise. Šala. Usta. Šala.
Imam jedan madež pod pazuhom koji nije strašan, ali je do vraga nespretan. Mi se žene depiliramo- ima i muških naravno, koji su čak i uredniji po tom pitanju od nas...znam ja svoje komšinice i sebe-kad nam se ne da... :), ali idemo pogledati zdravim pogledom na to- MI ŽENE se depiliramo i meni taj moj madež smeta. Pazim da ga ne zakačim žiletom (zakačila ga-krv, krv, ali ne iskrvarih- e kad sam već kod kačenja madeža znate da nije nužno nečim zakačiti madež; vrlo je moguće i da ga sami otkinete. Naime, u 6. osnovne- baš kad su mi počeli pupati pipci od sikica, ja sam noktom zakačila i otkačila madež- išla sam na previjanja i meni je bila strava, ne što mi je ispod nokta ostao madež, nego što ne mogu nositi korpić. AAAA, to je bilo grozno opterećujuće-biti samo u donjoj majici.... Svakako, narastao novi madež- da. Još je pored, sada nešto jadno veće lijeve sike, i sad mi nije svejedno ko onda-kad sve rakove vidim na televiziji i boleštine u nas žena, ja ko nepopravljiva paničaraka-ta osobina mi se oblikovala tek u kasnijim godinama života- ću i migrenu povezati s njegovim naslilnim kačenjem i kidanjem pa ponovnim rastenjem...možda stvarno ima veze sa svim mojim usputnim oboljenjima budući da je nasilno-previjanjem-ponovno vraćen u život...?! A? Ipak to dok je pupao ponovno pa što je to što je uvjetovalo ponovno rastenje-kemikalije...ili što već... A??? Ma nije.)
Dakle, 'pazim da ga ne zakačim žiletom' je bilo ono prije veeeelike digresije, i onda me peče od dezodoransa ili u moru ili me svrbi ili mi jednostavno smeta jer je ispod lijevog pauzha, a ispod desnog ga nema (o svom poremećanju u potrebi simetrije vam neću reći :).
Išla sam na pegled da dobijem stručno mišljenje i nadala sam se da će to mišljenje biti kao što bude u bilo kojeg doktora i zubara: karkiram: "Nije to ništa, kad se onesvijestite od boli i pritom još zadobijete nekoliko prijeloma, dođite ponovno", ali naravno da uvijek bude suprotno od onog što oćeš i dotur reče: "Ništa, to mala pufica, to ćemo mi cap".
Taj doktor je Argentinac- vidjela sam ga na hodniku 2-3 puta dok me nije primio-bio je u bijelome-čupave glave, neobrijan (ali ne kao dio imidža nego je obrastao) i ogromne plave oči- ja mislila luđak-majke mi...kad ono sestra me zove, a on na stolici unutra čeka i gleda- koje oči...nešto predivno-najljepše oči koje sam ikad vidjela. Nisam mogla izdržati taj pogled pa sam pitala: "Što me tako gledate?" On samo reče: "Ništa". Cijelo vrijeme mrtav ozbiljan. Valjda se još ne zna opustiti na hrvatskom jeziku.
Nakon onog 'cap i pufica' ja se zabezeknula i mislim pa aj, ok još ću koji put na pregeld i to kad on na kompjutoru piše termin operacije 3.4. Ja malo bolje gledam jer baš ne vjerujem da je to za 4 dana! E, jest! I onako malo već više ustrtarena kažem: "Pa znate da se može na mjestu rezanja stvoriti debelo meso i druge komplikacije?" On me gleda tim luđačkim, a tako savršenim očima i kaže: "Znam". Sestra crkava od smijeha (?), a on još mrtviji ozbiljniji.
I ja sam mrtva ozbiljna sad- bojim se igle.
Post je objavljen 30.03.2007. u 22:14 sati.