četvrtak, 01.03.2007.
Nikad dosadno
Običan dan...Kao i svaki drugi. Ne mora se svaki dan nešto dogoditi. Zašto bi svaki dan bio poseban? Zašto ne bi bio isti kao prethodni? Dosadan? Nespecijalan?
E, ako ništa ja sama sebi već na početku dana dan učinim "posebnim, nedosadnim i specijalnim"...
Zadnji dan mjeseca veljače, 7:45, skakućem kroz hodnik na faksu, idem prema Velikom amfiteatru slušati predavanja profesora Kenta Collinsa (Amerikanac- no specaial characteristics), hodam u paraleli s nekim tipom.
Pogledam ga jednom, i on mene... Pogledam ga drugi put, on mene ne.
Poznat mi odnekle. Drži, Đina, jezik za zubima, pliz. NOT!
Ja: "Ti si meni poznat odnekle?"
On pogleda i mrtvo hladno reče: "Ti meni ne".
Muk od nekoliko sekundi dok se stvarno sjetim odakle mi je poznat, nije s faksa, tu ga prvi put susrećem, ali nakon sramoćenja kojeg ćete imati priliku pročitati, garant ću ga viđati intenzivnije. Ne nabacujem mu se, k vragu, nego bi me cijeli dan kopkalo da ne saznam (ovakve situacije mi se često događaju, Nenado, poznato?), no on to nije shvatio kao moje unutarnje kopkanje. Ko bi uostalom? Osim mene, jer ja za sve imam dublja tumačenja :)...
Prođe muk ko i ova digresija i ja nastupam: "Jel izlaziš u klub Orlando?"
On: "Bio sam ovu subotu".
Ja: "E, pa tamo sam te vidjela onda".
On: "Ja tebe ne".
Ja: "Pa kad se vi muški napijete pa se ničeg ne sjećate sutradan".
On šuti. Možda nisam to trebala reći (?)
Svakako, brže bolje nastavljam razgovor: "Bio si s nekim prijateljem".
On: "Nisam".
Ja: "Ups, onda to nisi ti. Krivi razgovor". (što mi je značilo krivi razgovor?) (ma bio je s prijateljem, nego s kim, dobro s nekom ženskom možda, ali nije sam sigurno tako da mu je glup odgovor Nisam bez objašnjenja, ali sreća približavali smo se amfiteatru pa sam se zbunila i nisam stigla reći nešto tipa: "Ma nego s kim si bio? S ćaćom?")
Ala mi je bilo 
On: "Inače, ja sam Mario".
Ja, crvena ko pomadora, pružam ruku: "Đina".
On: "Vidimo se".
Ne odgovaram, ostajem dolje, on ide gore.
Zapravo mi nije toliki stond, bar imam što napisati u post.
Ma, nije mi ovo prvi put da se ovako što događa jer fakat pamtim lica, imena ne baš na prvu (možda se ni ne zove Mario?), no uvijek se ispostavi da sam tu osobu, nebitno muško ili žensko stvarno vidjela tamo gdje sam rekla da sam ga/ju vidjela. Pa ajd, pravo recite, ako mi je poznat, bio je u klubu ovu subotu, kolike su šanse da ga nisam vidjela? I još je plesao(s pivom-razlogom što ništa ispred sebe nije vidio) kraj Lete i mene, a taj njegov "prijatelj" me malo gnjavio…nebitno…bila sam pristojna…
Kako meni nikad nije dosadno, jel’da? Ma, ostatak dana bi je bio užas. Imala sam osjećaj da sam još gluplja nego kad sam došla na faks. Ništa novo nisam saznala. Ja volim na kraju dana preletiti događaje u tom danu i shvatiti da sam nešto novo naučila,saznala. Možda glupo zvuči, ali tako je:
Nulla dies sine linea 
SRETAN VAM MEĐUNARODNI DAN CIVILNE ZAŠTITE!!!
