Kul Zagreb

26.01.2014., nedjelja

Di smo se 2013. kulirali?

Da, znam da je danas 26. siječnja, da nova godina više i nije tako nova, nego je već ušla u pubertet što se trudi pokazati ćudljivim vremenskim prilikama, i da, znam da je vrijeme rezimiranja prošle godine u svim mogućim kategorijama davno prošlo po nekim nepisanim pravilima, no, evo, sjetih se i ja zbrojiti sve iz prošle godine. Ako ništa drugo, barem sam dosljedna u odgađanju obveza (pa makar i onih koje sam si sama zadala). Doduše, vjerojatno bi i ovo bilo trajno odgođeno da Miroslav nije ispunio svoje prijetnje, i zbilja napisao jedan post nakon nekoliko mjeseci. Tako da eto, ta-daaam, predstavljam vam kulturni, odnosno izložbeni rezime 2013. godine. Definitivno je bila bogata izložbama, a kakve su bile, i koje su me se najviše dojmile u pozitivnom ili negativnom smislu, saznajte u nastavku! Prošle smo godine posjetili ogroman broj izložbi, i ako ćemo iskreno, većine se i ne sjećam nešto, pa je sasvim logično, pa i očekivano da se gužvaju negdje ispod ovjesišta Gaussovog zvona. Nedaleko istog nalaze se i dvije najrazvikanije prošlogodišnje izložbe, Picasso i Caravaggio. Čitava pompa oko Picassa mi se smučila. Jasno mi je da otvorenje izložbe tog kalibra ne može biti otvoreno za javnost iz jednostavnog razloga što bi nastao stampedo na Klovićeve, i da se to rješava onemogućavanjem pristupa otvorenju bez pozivnice, no prilično mi diže tlak da uz svoj interes za kulturu ja na otvorenje iste ne mogu doći jer eto, ne radim za tvrtku - sponzora izložbe ili koga već, ali zato može bilo koja druga šuša koja ima tu sreću, eto. Za Caravaggia je bio isti problem, no zahvaljujući blogu i direktnom kontaktu s ovlaštenima u MUO-u, uspjeli smo se probiti na otvorenje, pa sam mogla i svjedočiti maločas spomenutim nekulturnim šušama. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv ljudi koji ne posjećuju izložbe, svatko ima svoje interese i to poštujem, no kad netko sav ponosan prikelji dlan na neku sliku ili bilo koji drugi izložak, dođe mi da ga odvalim. I da, mislim da je nekulturno prase. Uglavnom, za Picassa mi je bilo nekako puno vike (a i para) ni za što, pardon, za malošto. Općenito nisam neki fan (al se Picassa ne propušta), sad sam još manje. Caravaggio mi je bio zgodan, ali iskreno, opet se digla čitava pompa, u ovom slučaju, oko jedne jedine slike. Al dobro, ako ništa drugo, Caravaggio se nije dodatno naplaćivao u MUO-u, već je obilazak „Večere...“ bio uključen u redovnu cijenu ulaznice. Od prosjeka je odskočila izložba “Akvizicije MUO...“. Bila je bogata, bila je raznolika, nekako vesela. Više takvih ne bi uopće škodilo. Izložba Jana Saudeka u Gliptoteci definitivno je bila za pamćenje, reakcije na fotografije bile su od oduševljenja do zgražanja, no na kraju bih je ocijenila prilično pozitivno. Tomislav Torjanac u desetom selu, također spada u ovu grupicu. Veselo, šareno, dječje - idealan recept za ostavljanje dobrog dojma na Ivanu. Zanjišemo li klatno na drugu stranu, moram spomenuti nedavno recenziranu izložbu Saše Šekoranje “Višeglasja“ kojoj je falilo svega. Nit je imala neku jasnu poruku (ili je poruka možda zaista bila „poznat sam, pa vam mogu prodati bilo što, ovčice“), nit je bila estetski nešto posebna, nit je bila šokantna. Bila je baš nekako...bezokusna. Onak...zelena salata. Druga, koja je utisak ipak ostavila, bila je Kožarićeva izložba u galeriji Forum. Ona me čak i raspizdila. Često spominjem kako mi moderna umjetnost baš i ne sjeda, a ova je izložba bila baš dobar primjer zašto – niti pretjerano smislena (čisto laički), niti estetski oduševljavajuća (postoji li ta riječ uopće?), i ono što zamjeram najviše – očit manjak ikakvog truda. Ono, netko je rekao da sam umjetnik, pa vam prodajem maglu pod umjetnost. Ili, sudeći prema motivu za 4 izloška – goli kurac. No, da ne završimo negativno, za kraj sam ostavila ono najbolje. Rub zvonca, jel? Neke očekivano, neke vjerojatno ne. Prvo neočekivana – “See new perspectives“ koja je bila izložena u galeriji Karas. Mala galerija, puno autora, moram priznati da mi nije zvučalo pretjerano obećavajuće, no ostala sam ugodno iznenađena. Veličina galerije, dakako, nije toliko bitan faktor, no grupne izložbe često budu kaotične, hrpa autora, svaki fura svoj stil, nešto ti se svidi, nešto ne, na kraju priče je bučkuriš. Izložbe se sjećaš eventualno još 2 dana kasnije, i to je to (idealan primjer za ovo mi je izložba „Ekstravagantna tijela – ekstravagantne godine“ u Klovićevima, koja me unatoč razvikanosti ostavila relativno ravnodušnom). U ovom slučaju, autori su bili prilično dobro usklađeni, što je pohvalno obzirom da ih je bilo čak 16, izložba je bila jako zanimljiva, motivi raznoliki, i unatoč vrlo ograničenom prostoru, bogata i izvrsno koncipirana. Pamtljiva i mjesecima kasnije. Zahvaljujući svim tim faktorima zaslužila je svoje mjesto među najboljima. Očekivano, tu je završila i najveća (doslovno) izložba prošle godine, Transparentna ljepota, u kojoj je sudjelovala većina hrvatskih muzeja, a koja je bila izložena u 3 zagrebačka muzeja – Arheološkom, MUO i Mimari. Veliki plus izložbi ide čisto iz razloga što mi je staklo jedan od omiljenih medija, ali ipak, veličina čitavog projekta je ta koja ju je izdvojila u mojim očima. A kažu da veličina nije bitna... I posljedna koju ću izdvojiti - Retrospektiva Miroslava Šuteja u Muzeju suvremene umjetnosti. U MSU redovito odlazim skeptična, i vrlo često se vraćam samo potvrđujući očekivanja. Moderna umjetnost me teško oduševljava. Šuteju je to uspjelo. Mislim da sam rekla dovoljno. Koliko sam mogla primjetiti, ovaj tjedan, valjda zbog Noći muzeja (kuda planirate?), nema baš nešto otvorenja, pa ću se potruditi napisati i neku recenziju. Uživajte mi! Ivana

- 21:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #

23.01.2014., četvrtak

Sunce

Dobar dan, Evo napokon i jedna recenzija, i to od mene, nakon dugog razdoblja hiberniranja. Malo kasnim, ali bolje ikad... Nego, 10. siječnja imali smo priliku doći na otvorenje izložbe "Sunce" poljskog fotografa Arkadiusza Nizinskog u galeriji Crveno&Crno (ex Badrov). Moram priznati da sam isprva bio pomalo razočaran i da mi je prva pomisao pri pogledu na fotografije bila: "zar i ovo prodaju pod imjetnost?" No ubrzo sam shvatio o čemu se zapravo ovdje radi. Naime, iako fotografije djeluju kao neka totalna apstrakcija, su zapravo pejzaži! I to napravljene sa ekspozicijom od godinu dana. Da, dobro ste pročitali, oko godinu dana traje ekspozicija na ovim fotografijama. Sada se sigurno pitate kako je to moguće, te opcije nema na fotoaparatima. E pa radi se zapravo o pinhole kameri, koja je jedna od inačica kamere obscure, tj. primitivnog fotoaparata. A sve što tje autoru trebalo za takvu vrstu fotoaparata je samo limenka pive i fotografski papir! U limenku bi stavio fotografski papir, na limenci probušio malu rupicu, i nakon toga je stavio na poziciju s koje je htio napraviti fotku, ali istodobno i dobro sakrio da nebi privlačila pažnju destruktivnih klinaca ili sakupljača limenki. . Rezultat su kao što več rekoh, pomalo apstraktne fotografije. Pejzaž i objekti se na njima vide prilično mutno, ali ono što je najvidljivije na svakoj fotografiji je sunce. To su naime ove svjetle pruge što se vide na svakoj slici. Sunce naime prilikom svoje dnevne putanje ostavlja trag na nebu, zimi nsiko na horizontu, a što se ljeto sve više približava, taj trag je sve viši na nebu, i to je zapravo meni izuzetno zanimljivo vidjeti koliko je velika razlika između zimskog i ljetnog sunca. Sve u svemu prilično zanimljiva izložba, stoga požurite do 30. siječnja. Pozdrav, Miroslav

- 22:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.01.2014., petak

Najave 17. siječnja

16.01.2014., četvrtak

Najave 16. siječnja

Hah, stvari se vratile u normalu, (ne)redoviti smo po običaju. Tj. ja sam. Al ono, mislim ja na blog, i planiraju se postovi, i ima svašta u pripremi, ima i vremena za pisanje, al treba krenuti...živjelo odgađanje! No da, prvo najave za danas, a poslije možda, MOŽDA padne i neka recenzija. U 19 sati: Otvara se izložba fotografija Alemke Goleš u Zagrebačkom foto kino savezu (Trg žrtava fašizma 14) pod nazivom "Sva lica Zrinjevca". Nemam info do kad se može vidjeti. U Galeriji ULUPUH otvara se izložba emajla "In memoriam – Jasenka Pavliša 1945. – 2012." Autor izložbe je Mario Beusan. Izložba se može pogledati do 27. siječnja. U Umjetničkom paviljonu otvara se izložba "Likovna baština obitelji Pejačević". Izložba ostaje otvorena do 2. ožujka. Ovdje sam i ja večeras. U 20 sati, u Institutu za suvremenu umjetnost (Academia Moderna, Augusta Šenoe 11), otvara se izložba Emme Ciceri "Zone". Kustosica izložbe je Giuliana Carbi Jesurun iz Trieste Contemporanea u Trstu. Izložba ostaje otvorena do 1. veljače. Jeste li posjetili koju izložbu vrijednu spomena u zadnje vrijeme? Uživajte! Ivana

- 17:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.01.2014., subota

Višeglasno, ali falš

I eto mene opet...mora da je do ovog blagdanskog vremena, kad se i takva čuda događaju. Danas vam donosim drugu recenziju, s otvorenja koje je upriličeno iste večeri kao i otvorenje Torjančeve izložbe. Doduše, kronološki, ovo je bilo prvo. Riječ je o izložbi Saše Šekoranje pod nazivom „Višeglasja“ u Muzeju za umjetnost i obrt. Nažalost, moji utisci nisu niti približno onoliko pozitivni kao za ilustracije, što je rezultat djelovanja više faktora. Gužva Još uvijek sam bila sva u učenju, pa sam kasnila na otvorenje desetak minuta i još čekala prijatelja kojih 15 minuta ispred (nisam dobila njegovu poruku da neće stići na otvorenje). Zašto nisam ušla i pričekala ga unutra, pitate se? Zato jer nije bilo mjesta. Naime, predvorje MUO bilo je krcato, ljudi posloženi ko sardine, i ulazak je bio gotovo nemoguća misija. Obzirom da sam ionako prilično nesklona gužvama, ocijenila sam čekanje ispred (a i tamo je bilo dosta ljudi) boljom opcijom. Nakon završetka govorancija, koje nisam ni čula, Pandorina kutija, tj. izložbeni prostor napokon je otvoren. Prijatelj se ukazao cca 40 minuta nakon službenog početka otvorenja, taman nakon što sam ja odustala od samostalnog obilaska izložbe jer je gužva bila nesnosna, ljudi se naguravali, i bila sam na pragu vrištanja. Već smo odustali od gledanja izložbe i odlučili krenuti dalje, ali ipak me vuklo da vidim to čudo zbog kojeg se svi naguravaju, a i bilo mi je prilično bedasto da tolko čekanje ispadne potpuno uzaludno. Ljudi Ah, ljudski faktor, rijetko kad spomenut u pozitivnom smislu. Jednostavno se nisam osjećala dobro tamo. Obzirom da je autor prilično eksponiran, bilo je za očekivati da će se na otvorenju naći i pokoji „celebrity“. Mrzim taj izraz, no danas realno ne trebaš bogznakaj postići da bi bio poznat, pa mi je taj izraz kojeg prezirem baš nekako u skladu s nekima od tih lica. Naravno, bila ih je čitava hrpa, što bi povlačilo i čitavu hrpu fotografa koji su pratili svaki njihov korak. A ovi potonji nisu gledali koga gaze od ove nepoznate „stoke“, nas običnjaka, u svom suludom trku za što boljom fotkom dojučerašnjih anonimusa za koje je zapravo prava misterija zašto su uopće poznati. Tko je ono stoka...? A što se ovih drugih tiče, muka mi je od njihovog poziranja i naslikavanja, živo me zanima kako to da takve zaljubljenike u umjetnost nikad ne sretnem na otvorenju izložbe nekog manje eksponiranog, no ipak uglednog umjetnika? (kad smo kod toga, i sam odnos prema eksponatima zna biti zanimljiv, valjda je svakom s imalo pameti jasno da se eksponati na izložbama NE diraju) Ah...i naravno,svi su oni autoru najbolji prijatelji. „Sašica, ovo je apsolutno genijalno, ovo je fantastično, famozno...“ Nadasve iskreno i nimalo ulizivački. Bla. Izlošci Ah...stigli smo i do toga. Kao što sam već nekoliko puta spomenula, nisam baš neki ljubitelj moderne umjetnosti. Zapravo, volim kad se vidi da je u izradu umjetničkog djela uložen trud, da nije nešto napravljeno ofrlje, u 5 sekundi, tek tolko, i prozvano umjetnošću samo zahvaljujući tome što je netko nekada nekako autora nazvao umjetnikom. Što se Šekoranje tiče...pa, s njim nikad ne znam. Često prolazim kraj njegova studija u Ilici, pa sam vidjela stvari koje su me znale oduševiti, neke gotovo natjerati na povraćanje (ljubičasti abortus, kako sam ja to protumačila), a neke me jednostavno ostaviti s pitanjem „koji je ovo k...?!“ (skulpture pasa i psećih kakica). Abortus WTF peseki i kakice Ono što moram priznati, ipak, uglavnom se vidi da ipak ulaže ponešto truda u izradu svojih hmmm...kako to nazvati...instalacija? aranžmana? Upravo sam izguglala da je čovjek zbilja i završio likovnu akademiju. Nisam bila sigurna tko je on zapravo, obzirom da mi je poznat postao iz vražjih medija koji su pisali kako je on radio aranžmane za to i to vjenčanje, taj i taj event, i tak to. Jbt, zvuči ko da samo tračersku rubriku u novinama čitam. Čitam i ostalo, majkemi! Ugl, nisam bila sigurna je li čovjek cvjećar ili što već. Ok. Dakle, uglavnom se vidi da je u instalacije uložen trud. Osim kad nije. Ipak, volim kad se iz eksponata može iščitati neki smisao, ili barem da su oku ugodni. Nažalost, to je dvoje uglavnom izostajalo na ovoj izložbi. Kod ovakvih izložbi smatram da je popratni tekst uz izloške nužan, a njega jednostavno nije bilo. Možda je u govorima bilo spomenuto nešto o smislu cijele priče, no što s onima koji požele izložbu posjetiti kasnije? U svakom slučaju, moram priznati da me izložba prilično razočarala. Kao što rekoh, radovi ovog autora na mene su znali ostavljati svakakve utiske, no ne sjećam se kad sam ostala baš potpuno ravnodušna. Do ove izložbe. Premlačna, nedorečena, i ne baš dobro prostorno riješena. Procijenite sami: Saša, možeš ti i bolje. Eto, to je otprilike moje mišljenje o izložbi „Višeglasja“ Saše Šekoranje u MUO. Izložba je otvorena do 2. veljače, tako da imate još mjesec dana vremena da ju pogledate. Ako ćemo iskreno, ne bih ju baš ciljano išla pogledati, tek kao dodatak razgledavanju kompletnog muzeja. No, u MUO je otvorena još jedna izložba, koja također traje do 2. veljače – „Marijina industrija ljepote“. Riječ je o radovima dizajnerice Marije Kalentić, koja je dizajnirala ambalažu kozmetičkih proizvoda za Nevu. Nažalost, fotki s te izložbe nemam, jer iz nekog razloga nismo ponijeli fotić, a moj je mobitel odlučio otkazati poslušnost i crknuti pred izložbu, te je bio neiskoristiv kao sredstvo kojem pribjegavamo u slučaju nužde. Zanimljive priče, zanimljiva old school ambalaža...e, to već preporučam. Toliko od mene za danas. Vidjet ćemo koliko će ovo čudesno aktivno doba potrajati... Uživajte mi! Ivana

- 04:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

03.01.2014., petak

Tko to živi u desetom selu?

Zna se, a nije HDZ. Prvo i osnovno, sretno u novoj godini, nadam se da ste se oporavili od dočeka. Sad tek kreće ono depresivno postbožićno razdoblje, zima i iščekivanje proljeća, za koje se nadam da neće oklijevati u svom dolasku kao prošle godine. Al da se vratim onome zašto sam tu - nije baš nešto bilo otvorenja tijekom blagdana, a nije bilo niti neke pretjerane volje za pisanjem recenzija, a kad se ista napokon ukazala, shvatih da su od silnih izložbi, fotki i dojmova, samo još dvije aktualne i time smislene za dijeljenje s velepoštovanim čitateljstvom. S time da je ova koju vam danas donosim trebala završiti prije 2 i pol tjedna, al eto, pučanstvo se zainteresiralo, pa je produžena do 12. siječnja. Riječ je o izložbi ilustracija Tomislava Torjanca u Klovićevim dvorima. Tu večer sam s prijateljem posjetila još 2 izložbe (od kojih jedna još uvijek traje, no obzirom da traje dulje, prvo ću napisati nešto o ovoj), pa smo bili malo leteći, i iskreno, nisam bila sigurna koliko mi se uopće ide i na treće otvorenje, no pokazalo se da je odluka o tom posjetu bila pun pogodak. Naime, izložba me apsolutno oduševila, i mogu reći da je jedna od boljih koje sam posjetila ove godine. A konkurencija je zbilja velika. Najpoznatiji uradak gospodina Torjanca jesu ilustracije dogodovština izvjesnog gospodina kojeg tražim u naslovu. Barem meni. S druge strane, mediji pišu da je najpoznatiji po ilustriranju "Pijeva života", no moram priznati da mi je to bio prvi glas. Al opet, obzirom da medije uglavnom ne doživljavam, možda je samo problem u mojoj neupućenosti. Kako bilo da bilo, izloženi radovi bili su mi baš če-če. Prikazane ilustracije nisu bile pobacane nasumično, već je izložba koncipirana tako što bi se uzeo po odlomak-dva književnog djela što ga je autor ilustrirao, te bi ilustracije pratile sam tekst. Dakle, praktički, kao da ste iščupali par stranica knjige, uvećali ih i stavili na zid. Što se načina crtanja tiče, logično, razlikuje se od djela do djela (primjerice, ilustracije iz Pijeva života izgledaju ponešto ozbiljnije od onih iz Antuntuna ili Grge Čvarka), no ilustracije jednako zadivljuju. Moji osobni favoriti ipak su ove "dječje" ilustracije. Što ću, u duši sam još uvijek dijete. Da ne ostane sve na riječima...(ispričavam se zbog fotki, fotić baš ne voli staklo) Kad kroz žito ide, on sjeda u čun... Žabeceda Odgovor će uvijek biti... Negdje iznad duge? Knjigice na zidu Nenamjerni autoportret vaše najdraže blogerice Jeste li već posjetili ovu izložbu? Kakvi su vaši dojmovi? Ako niste, trk do Klovićevih...uz moju toplu preporuku. Čitamo se Ivana

- 02:15 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.